Ima jedna prava pravcata aristokratkinja,a to je povijest. Neda se ona zavaravati ni potkupljivati. Neće u svoj popis kojekakoviće. Prezirnim korakom prelazi preko svih naših mjerila, ljestvica i ocjena. Samo elitu ljudi ona bilježi, pamti i drži. Nitko se još nije u nju nezasluženo ušuljao. Samo oni, koji u predvorju pokažu posjetnicu za čovječanstvo korisnih i plemenitih djela, imaju pristupa u njezine odaje. Ni grobovi, ni milijuni, ni položaji, ni vlasti, ni naslovi, ni pohvalama ispisane stranice života ne koriste ništa; ljudi ostaju s njima vani, ako svojim životom i radom nisu stvarno pridonijeli značajan prilog dobrobiti, koristi i napretku čovjeka, društva, naroda i čovječanstva.
Pravedan je zato redoslijed mrtvih! O, kad bismo i mi imali, kao što povijest ima ono veliko, onaj instinktivan, nepogrešiv i pravedan kriterij, po kojemu bismo napravili redoslijed živih! Ali mi toga nemamo i ne možemo imati. Povijest ima odvijeno klupko života, a pred nama se ta klupka tek odmotavaju. Kad se odmotaju, kad bismo mogli o pojedincima nešto izreći, nema ih više, umrli su, nestali su, otišli su u povijest da im ona sudi. Suđeno nam je da se “varamo” u ljudima i da nikoga za života pravilno ne ocjenjujemo. Povijest je i u tom pogledu učiteljica života. Učimo se od nje, da se što manje griješi. Historia est magistra vitae!
Te misli i želja za takvim kriterijem javljaju se u nama, kada mislimo na izbor ljudi, koji treba da nama, kako oni pogrešno kažu, vladaju i upravljaju, a ne služe (obliti privatorum bublica curate,piše na Kneževom dvoru u Dubrovniku).Ostavite privatno trudite se za zajedničko! Jer, nevješt kormilar znači katastrofu za brod i za posadu na njemu! Sretan izbor onih, koji vjerno i odano služe svom Narodu, a ne da s njim vladaju! I o svakom čovjeku, na svakom mjestu, društvo mora voditi brigu i pitati za njegove nedostatke, kao i za njegove vrline, jer nema odijeljena i posebnog života, svi smo međusobno usko povezani, svi za sve beremo i snosimo plodove i posljedice dobroga udesa i lošeg rada. A, pogotovo nas zanima vrijednost Služitelja, u čije smo se ruke “pustili” i čije kormilarenje svatko na sebi dnevno osjeća. Služitelj vodi javne poslove svih nas, zato njegova osoba treba biti javna, da je otvorena knjiga svakome na uvid.
Društvo, narod i država jesu u velikom, ono što je pojedinac u malome. Ta usporedba živi još od Platona, koji je na toj misli i osnovao svoju idealnu državu i u njoj zamislio onakvu podjelu rada,kakva je i u pojedinom čovjeku. Unatoč tehnološkom napretku, nismo se ni za korak pomakli naprijed, sve do Dvadeset prvog stoljeća!
Ako je čovjek prožet Visokim etičkim kriterijem; Božanskim kriterijem, on kombinira, prkosi i stvara. ima vizije i rješenja, žrtvuje i zaboravlja sebe zbog drugih. Prezire zlato i slavu, sve za druge, ništa za sebe-njegovo je geslo! Čedan je i ponizan, pravedan, pošten i samosvjestan. Ljubi čovjeka i svi vole njega! Intuitivno osjeća dušu i želju onih, kojima služi!
Gdje prošlost nije ništa donijela sadašnjosti ,a ova ništa ne sprema za budućnost, tu nema ni sreće, ni mira ni napretka! Računajući samo na danas, ne razmišljajući kako će biti sutra, koliko će preksutra značiti ono danas prigrljeno uvjerenje, otvara veliku mogućnost lutanju i vrludanju, jer se gube vrhunske etičke vrijednosti, uvjerenja i nazora kao nezamjenljive vrijednosti! Seljaci i poljoprivrednici vrlo dobro znaju štetne posljedice takvog života: “Dok zvoni motika, zvone i zubi. “Često i bez krivnje, lošim ekonomskim neprilikama bili prisiljeni na takav život, jer im nedostaju sredstva, jer nisu u stanju da gaje, ni da čekaju voćku, koja ne donosi novac i plodove istog dana…Budućnost je puna nepoznanica, o kojima treba puno razmišljati u sadašnjosti!
Piše: Dr.Filip Šalinović
Slika: Mario Talajić