Slana pustinja – izraz koji se toliko često koristi kada je u pitanju budućnost Doline Neretve i poljoprivrednih površina zbog kojih su je nekada zvali Hrvatska Kalifornija. Puno je tinte potrošeno pišući o potrebi navodnjavanja poljoprivrednog zemljišta, izgradnji hidrocentrala na Velikoj rici, kako ju je lokalno stanovništvo nekada zvalo, pregradi na rijeci koja bi trebala zaustaviti prodor slane vode. Malo tko se sjeća protesta mjesnih odbora Komina, Banje, Šarić Struge i Rogotina zbog lokacije pregrade, planirane između Komina i Opuzena, a ne kako su oni tražili nekoliko kilometara nizvodno, bliže ušću da se zaštite veće površine.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (tiskano izdanje) donose priču kako je Neretva nekada bila pitka.
A još manje ljudi uopće zna da se Neretva nekada pila. Zvuči to gotovo nevjerojatno danas kada slana voda dopire do Čapljine u susjednoj BiH, ali postoje živi svjedoci koji su vodu iz Neretve pili u izobilju i, kako sami kažu, nikada im ništa nije bilo.
Ivo Veraja iz Metkovića tada je bio dječak, ali živo se sjeća igara sa svojim vršnjacima u parku uz rijeke. Igrali su uglavnom nogomet i onako znojni, a žedni, nisu smjeli kući, jer im roditelji ne bi dopustili da se vrate, nego bi se spustili do Neretve i tu se osvježili i napili. I nitko nije dobio ni crijevnu virozu, a kamoli nešto drugo. Bilo je to vrijeme, šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se kod mosta u Metkoviću i kupali, još nije bilo u modi ići na kupanje na udaljenije destinacije.
A metkovske žene i djevojke su u takvoj vodi „ražentavale“ robu. Prale su je domaćim sapunima i u drvenim „maštelima“ donosile na rijeku. Pitka voda iz Neretve obilato se koristila, jer je sakupljena kišnica iz čatrnja bila predragocjena za ovakve potrebe. Treba, istina, napomenuti da je to vrijeme kada urbanizacija još nije dobila puni zamah, kada su se uglavnom koristile septičke jame, a kanalizacija nije izlazila u rijeku.
Petnaestak kilometara nizvodno, na predjelu Ribar, nedaleko od ušća, ljudi su se bavili poljoprivrednom. Tada mali dječak Ante Mere Glamuzina iz Rogotina pomagao je u sadnji krumpira, povrća i drugih proizvoda kojima se ljudi osiguravali egzistenciju. Bilo je to ranih pedesetih godina prošloga stoljeća. „Čak i kada bi se voda za piće donijela u demežanama, nakon nekog vremena bi se ugrijala i stariji su mene slali na Neretvu da zagrabim pitke, hladne vode, idealne za osvježenje. Pio sam iz Neretve kad god sam osjetio žeđ i nikada zbog toga nisam imao zdravstvenih problema“, prisjeća se Mere, a identično iskustvo ima i danas 92-godišnja Rogotinka Nevenka Šunjić.
Ona je, kao i njene vršnjakinje, čuvala „živinu“ na predjelu Gumanac, u neposrednoj blizini ušća Neretve. Dječaci bi tada iz neretvanskih trupica vadili slamu i napunili ih Neretvom, dovezli uz „obrvu“ i onda bi goveda pila iz vodu iz trupa, a pijući pitku vodu iz hladne Neretve djevojčicu su govorile „O, rike ki duše“.
„Svi smo pili vodu iz Neretve, moj pokojni otac je radio na izgradnji uskotračne pruge od Metkovića do Ploča, tridesetih godina prošlog stoljeća, i, kao i drugi radnici žeđ je utaživao u Neretvi“ prisjeća se Nevenka. Nitko od tih ljudi tada nije mogao pretpostaviti kakva će situacija biti danas. Duga, kamena, điga koju je na ušću Neretve podigla „stara Austrija“ dobro se držala, još je more nije počelo podlokavati a nije se ni pijesak odvozio, Nevenka se sjeća vremena kada se izdizala dva metra iznad površine mora. Danas je od nje malo ostalo.
Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik (tiskano izdanje) donose priču kako je Neretva nekada bila pitka.
No, pravi problemi koji su odlučujuće utjecali na pitkost rijeke počeli su sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, s izgradnjom Donjih horizonata, od Plata u Hrvatskoj do brane Grančarevo, odnosno Bilećkog jezera sa više od milijardu kubika zapremnine (nekoliko puta veće od Jablanice, a ta je hidrocentrala na Neretvi nakon izgradnje 1955. godine bila najveći hidroenergetski objekt u bivšoj državi). Tim projektom su se vode koje su preko Bregave i drugih manjih izvora završavale u Neretvi preusmjerile u sliv Trebišnjice. Riječ je o oko četiri milijarde kubika vode godišnje i naravno da je to imalo utjecaj na Neretvu. A što će tek biti ako se realizira projekt Gornji horizonti.
Slike: rogotin.hr, Mario Veraja i Milojko Glasović