Svako jutro ustaje u pet sati, a nešto prije šest sati otvara vrata svoga caffe bara Bolero ili kako voli reći vrata svoga života. Dok priprema aparat za kavu, još jednom provjerava je li sve spremno za prve goste. Iako to više nisu gosti u pravom smislu riječi, jer Mira točno zna gdje će koji od njih sjesti, što pije i, čim ih vidi, kako se osjećaju.
Mira Petrović, rođena Ćurdo, ima 80 godina i najstarija je konobarica u Pločama, a i šire. No, svojom energičnošću, marljivošću i radom „skriva“ godine, dok poslužuje kave, čajeve i druga pića ničim ne odaje umor ili zasićenost poslom kojeg u Pločama radi od 1988. godine kada je Bolero otvoren. Nakon toliko godina rada čovjek se, istina, pomalo i potroši, ali dobije nešto drugo, prijeko potrebno u svakom poslu, nezamjenjivo iskustvo.
Mira nije u Ploče prije više od pet desetljeća došla nepripremljena. Radne navike u ugostiteljstvu stjecala je u rodnom Rakitnom u općini Posušje, gdje joj je otac imao najprije trgovinu, a onda lokal. „Kada smo došli u Ploče vidjeli smo da žene misle kako je sramota da sjednu u lokalu, ali u mome rodnom kraju, nakon nedjeljne mise, to je bilo obavezno mjesto gdje bi se ljudi družili i međusobno pričali“, prisjeća se Mira.
U njenoj obitelji svi su se bavili tim poslom, a prva baka Matija rođena Tokić, koja je sa suprugom vodila gostionicu i smatrala da čovjek uvijek treba nešto raditi, a ne besposleno sjediti kod kuće pa čak da mu tu teku med i mlijeko. Imali su oni i mlinicu gdje su mljeli brašno, radili su i s duhanom, jer tko nije radio s duhanom „taj je bio gladan“, ali na kraju je prevagnulo ugostiteljstvo. Tako je i Mira prve korake u ovom poslu napravila u očevome lokalnu i logičan slijed okolnosti nakon dolaska u Ploče bio je da sa suprugom Stipom otvori kafić.
No posao u kafiću nikada nije smatrala kao obvezu. „Ovaj posao znači mi sve, život! Ne doslovno u materijalnom smislu, takvih problema nemam. Zadovoljstvo mi je kada se ujutro ustanem i otkuljčavam vrata Bolera, te čekam prve goste. I točno znam kada će doći i gdje će sjesti Jokica, Ratko, Stipe, Šifan, Krešo, Jordan, Špuco, Zoran, Ivo, Krila, Jaadranko, Ana i suprug Grgo, Bobo, dr. Gašpar, Greba, Zele, Runa, Dole, Zoki, Sanja i mnogi drugi moji stalni „gosti“. Ovdje se osjeća obiteljska atmosfera, međusobno se jako dobro poznajemo, potpora smo jedni drugima kada to zatreba i davno smo nadišli taj odnos u kojemu su oni gosti. Posebno sam to osjetila kada mi je, nakon 56 godina braka, preminuo suprug. To su dragi ljudi, moji prijatelji koji su ostali vjerni meni i ovome kafiću već punih 37 godina. A ja sam se toliko uživjela u ovaj posao da ništa drugo ne bih mogla raditi. Naravno, osnovni uvjet da bi tolike godine konobarili jeste da zaista to volite i da vas taj posao ispunjava“, kaže nam gospođa Mira, koja u kafiću radi sa sinom Brankom i unukom Bornom, a kada dođu iz Zagreba pomažu im i kćerka Brankica i unuka Reneea.
„Svi smo uključeni, a moja velika želja je da ljubav prema ovome poslu prenesem na unučad. Smatram da su obitelj i posao koji volite temelji na kojima svaki čovjek treba funkcionirati. Pojedinac ništa ne može sam. Moja obitelj je mene odgajala da cijenim obiteljske vrijednosti i budem marljiva, a ja to nastojim prenijeti na moje nasljednike“, kaže nam gospođa Mira i dodaje kako je kroz ovaj posao naučila biti „i psiholog i psihijatar, saslušati ljude u trenucima kada se otvaraju i budu ono što zaista jesu, a ne ono za što se predstavljaju u javnosti“.
Zbog svega toga, i njeni gosti biranim riječima pričaju o njoj. Dobra, uslužna, neposredna, korektna, pridjevi su kojim je časti Krešo Oršulić o čijem zadovoljstvu uslugom najbolje svjedoči činjenica da je stalni gost ovoga kafića od kada se otvorio. Njegovo mišljenje dijeli još jedan stalni posjetitelj Bolera, Prenki Kajtazi: „O Miri Petrović mogu reći sve najbolje, i sam sam bio obrtnik i znam koliko rada i truda treba uložiti da bi se posao dobro radio. Od početka sam s Mirom razvio odličan odnos, prezadovoljan sam uslugom i zato sam svaki dan ovdje“.
„A kad me već pitate što bih poručila mladim konobaricama, reći ću, a to vrijedi za sve mlade, ne očekujte da će nešto samo doći s neba. Sve morate zaslužiti svojim radom, svojim rukama i glavama. I, ne zaboravite da je obitelj centar svega, iz nje crpite snagu, vjerujte i sve ćete moći“, zaključila je ova vitalna, 80-godišnja konobarica, koja će, uvjerava nas, za šankom ostati dok god bude mogla.