Na mjesnom groblju Sv. Nikole u Rogotinu, u nazočnosti obitelji, prijatelja i sumještana pokopan je Jozo Šunjić – Trgovac. Sprovodni obred predvodili su rogotinski župnik don Dalibor Milina i svećenik iz Rogotina don Ante Žderić, kojemu je pokojni Jozo bio kršteni kum.
Donosimo emotivan govor don Ante svome pokojnom kumu:
„Dragi Joze! Na spomen sv. Frane Asiškog (04. listopada), sada jedne već davne godine, na krštenju si bio kum jednom tada tromjesečnom djetetu. To dijete sam bio ja, i danas, dragi kume, imam tu svetu i tešku dužnost služiti sprovodne obrede povodom tvog blaženog usnuća. Prije nekoliko dana zapalo me i podijeliti ti sakramente ispovijedi i bolesničkog pomazanja u splitskoj bolnici, vidjevši da se približilo vrijeme tvojeg odlaska s ovog svijeta. Dirljivo, tužno i ponosno. „Ovo je moj kum!“ – rekao sam svima u bolesničkoj sobi. Kako li su nedokučivi putevi Gospodnji! Što li je život?! Pred tim otajstvom ostajemo zapanjeni, osupnuti i zahvalni. Život je jedno veliko pitanje. To je otajstvo.
„Što je čovjek, da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao?!“ (Job 8, 17) – pitao se pravedni Job u Starom zavjetu, sagledavajući vlastiti život, pouzdano se uzdajući u Božju volju, osvjedočen iskustvom Boga u tom istom životu, ispunjenom trpljenjem, ali i povjerenjem da Bog nikada ne ostavlja svoje izabranike. Job ima iskustvo da Bog toliko ljubi čovjeka, da je uza nj priljubio vlastito srce. Sve što prolazi čovjek, Bog prolazi s njime. U svemu mu se suobličava, osim u grijehu. To nam je u punini vremena Bog najizvrsnije pokazao u Isusu Kristu. Zato, nema ni jedne situacije čovjekove egzistencije, koju sam Bog već nije iskusio. Sve do iskustva boli, smrti i umiranja. Bog pokazuje da nije ravnodušan prema čovjeku. On se raduje u njegovim radostima, tuguje u njegovim tugama, trpi u njegovim bolima. Do kraja je naklonjen čovjeku, dotle da je u Kristu sam postao čovjek. Otkriva se onima koji vjeruju i tu vjeru, živeći, čine djelotvornom u ljubavi, malenosti, jednostavnosti. Upravo onako, kako je to Krist činio na zemlji. Velikog Boga uvijek prepoznaju maleni. A veliki. Nesveti, a sveti.
Bog kao suputnik u čovjekovom životu sve osmišljava. Čovjek je biće smisla. Traga za tim i onda kad toga nije svjestan. Kako stari i trpi, to mu pitanje sve više dolazi u prvi plan. Bog je Smisao. On je Cilj. Život je putovanje. Svako putovanje mora imati cilj. Putovanje bez cilja je beznadno lutanje. Život bez cilja se pretvara u životarenje, u beskorisno i bezokusno trošenje dana – samo da prođu. Uočiti Božju Prisutnost u životu tom životu daje jednu sasvim novu kvalitetu. To otvara obzor nade, osobito onda kad starimo, obolijevamo, trpimo i umiremo. Tu se Bog pokazuje kao nezamjenjivi Cilj i Izvor smisla. On daje razlog na naše vječno pitanje – zašto ja?! Zašto meni?! To je starozavjetni Job jako dobro razumio. Zato je u dobru i zlu klicao: „Blagoslovljeno ime Gospodnje!“ (Job 1, 21)
Zaista, Bog prianja srce svoje onima koji ga ljube. I ne samo njima, nego i onima koji nisu posvijestili njegovu Prisutnost. On je milosrdni Otac koji uvijek čeka i one koji su se udaljili od njega. „Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo!“- kaže Knjiga tužaljki Jeremije proroka (Tuž 3, 22). To iskustvo vjere se zauvijek utiskuje u čovjekovu dušu. Naći Krista vjerom ne znači samo naći Boga, nego i naći sebe te razlog i smisao vlastitog postojanja.
Dragi kume! Ove misli o trpljenju i Božjoj vjernosti nisu ti nepoznate. Tvoje iskustvo vjere, ljubavi i trpljenja otkrili su ti Otajstvo Božje prisutnosti u tvom životu. Živio si to iskustvo Boga svaki dan. Tiho si ga čekao. U samozataji, u strpljivoj tišini. Tvoja je prisutnost donosila mir gdje si god kročio. Nenametljivo, tiho, obzirno. U isto si vrijeme opažao potrebe drugih, bližnjih, mjesta, društva… Tvoja je ljubav bila riječima šutljiva, ali životom djelotvorna. Zbog toga si bio omiljen u srcima svih koji su te poznavali. O tome, na poseban način, svjedočimo ovih dana. Kakav je bio tvoj život, takvo je bilo i tvoje blaženo usnuće. Tiho. Skrovito. Tvoja je svijeća dogorjela u četvrtak, 23. siječnja u 20.35 u splitskoj bolnici. Nekako, u isto vrijeme Tomislavu sam napisao poruku: „Kad Joze uskoro stane pred Boga, reći će on koju za tebe i mene!“ Nisam ni bio svjestan da se to upravo u tim trenucima događalo. Kad me nazvao dežurni liječnik, znao sam da je tvojim trpljenima došao kraj. Siguran sam da se sada, u zajedništvu tvojih dragih roditelja Jurice i Kate, raduješ. Pričaj im o svima nama. Pričaj im što ima u našem selu, koje si toliko volio. Kako se danas živi i kako nas, na žalost, sve manje ima tu. Godinu po godinu.
Život se razumije promatrajući ga Božjim očima, vrednujući ga kriterijima Božjeg srca. Tek se tako život pokazuje smislenim, lijepim i vrijednim življenja. Zato treba vjerovati. Vjera je ta koja otvara oči srca. Daje gledati Božjom optikom. Bog se otkriva onima koji se usude tražiti ga. U tom smislu, vjera se pokazuje kao nezamjenjiva krepost koja životu, smrti i umiranju daje neprolaznu vrijednost. Vjera je pitanje otvorenog srca, prijemčivog za Božju riječ spasenja. Ta riječ nas kroz život hrabri, usmjerava, krijepi, nosi, tješi…
Stoga, u ovom trenutku oproštaja ne gubimo nadu. Jesmo tužni, ali nismo očajni. Krist nas je oslobodio od očaja. Nije nas oslobodio od križa, nego je njegovom nošenju dao smisao. Smisao daje nadu. Nada daje snagu za ići dalje. Za nas vjernike smrt nije zid u koji udaramo, nego širom otvorena vrata kroz koja prolazimo. Priča o životu za nas ne završava smrću kao točkom na kraju rečenice, ona je za nas zarez, nakon kojeg se priča nastavlja dalje, sada iza zareza, iza praga smrti, gdje je život bez kraja i radost koja ne jenjava.
Zato, dragi kume Joze, raduj se sada tamo gdje se i mi nadamo doći. Budemo li dostojni. Čekaj nas, onako kako ti znaš – tiho i samozatajno. Samo sada, s neprolaznim osmijehom na licu i očima punima Kristova sjaja. U zajedništvu sa svima našim dragima, koji partiše prije nas. Dragi ljudi oko nas, kad odu, presele se u naša srca. Tamo ćeš ostati zauvijek. Volimo te. Počivaj u miru Božjem!
Tvoj kumašin don Ante!“