U susret obilježavanju 35 godišnjice osnivanja prvog Općinskog odbora HDZ-a u Hrvatskoj, u Pločama 18. listopada 1989. godine, jedan od petorice osnivača iz Ploča, Filip Šalinović, napisao je kolumnu koju objavljujemo:
Cijela povijest Hrvata bremenita je u cjelini borbom za opstanak, osporavanjem nacionalnog identiteta i nametanjem tuđinske dominacije. Bilo je previše sluga, a sluge nikada ne stvaraju povijest. Bilo je i onih, hvala Bogu, formiranih u obiteljskom domu, obogaćenih Nacionalnom svijesti, učvršćenih u školskim danima Dubrovnika i Zagreba na spoznajama o stradanjima hrvatske inteligencije, trajno su odredili naš životni put.
U hrvatskoj političkoj povijesti, pojavni oblici sindroma jugoslavenske svijesti, bili su i ostali, u krajnjem slučaju, uvijek, oblici nacionalne autodestrukcije. Prateći pozorno sva zbivanja u svijetu, počeli smo se okupljati i razmišljati o mogućim promjenama. Hrvati, zameteni u svojoj tragičnoj prošlosti,vječna je enigma, oduvijek, prodavati svoju Domovinu: Austrijancima, Mađarima…,a poslije Beogradu. Izgubili su samopoštovanje i samopouzdanje, metastazirajući u sve stanice društva. “Vapili”, smo za svojim horizontom, Samostalne i Suverene države, što je cijela filozofija života i misterij čovjeka!Gušila se hrvatska Sloboda i identitet, sa ugašenom nadom dolazila je i tama. Otkrićem ljubavi, nije posljedica, nego uzrok čovjeka, prema svojoj domovini. Bilo je to vrijeme u kojem se dogodio čovjek i Novi svemir, kao božanska stvarnost, koja nikada ne može biti uništena!
Duboko svjesni dolaskom novog vremena, trebalo je obraniti ime, jezik, baštinu i ponos. Trebalo je jasno i za sve uši reći, da smo svoj na svome, da smo samosvojno bilo europske kulture , žila kucavica Sredozemlja, svoj kamen i svoj pašnjak, svoj narod i svoja povijest, da smo razigrani arhipelag i slikoviti gorski vijenac, bujnost žitnica u ravnici i plemenito raslinje na kršu. Trebalo je reći da smo bogati na svom kućnom pragu, da nismo tuđini na djedovini, da možemo slobodno posaditi drvo, dozvati pticu i zapjevati stare pjesme i da ti pravo na to daje, sve što je tu bilo prije nas i što nas je iznjedrilo na Sunce, kojemu hoćemo pokazati najljepši dar, što nam ga život može dati-Slobodu!
Trebalo je od Međimurja do Konavala, od Vukovara do Pule reći Istinu o narodu bogate tradicije, o ljepoti narodnih predanja, o pleteru i pluteju, pjevu graditeljstva, o klesarima i rezbarima, o romanici i gotici,renesansi i baroku. Trebalo je u topografsku kartu srca, ponovno upisati zabranjeni povijesni luk, oživjeti sve ono što je rodu hrvatskome bilo na slavu. Narod i narodne vladare, uspravnost roda, svijeću Vjere zublju mirotvorstva, visoravan duha. U kamene ploče i krhke listine urezanu pismenost. U kapitele i tranzene upisanu vitkost života. U svečane apside i posvećene kripte pohranjenu duhovnost. Trebalo je sve to izvući na vidjelo, sačuvati, posvjedočiti, Obraniti! Tu svjetlost podneblja, kristalizaciju našeg života, sve što nam je dano i što nam je predati potomstvu.
I taj bećarac i tu morešku i te sopile i te lijerice,Vrličko kolo i Linđo, tamburice i bajsove, mijeh i rog,kulen i paštisadu,i kaj,i ča i što,sve što je u krajoliku za našeg čovjeka. Sve što stane u šum livada i huk mora,u odijek s planina,u pjev šuma i u ples trava. Sve je to trebalo obraniti,sačuvati za narod,sačuvati da se ne odnarodi, raznese, otme, prekrsti.Sve to što je služilo na uživanje i što nikome nije, niti je moglo nauditi. Sve ovo što ne poznaje jezik oružja,već mudrost taloženja ljepote kroz stoljeća, što je nježno, kao i sam život.
Na sve to udariše oni koji su se odnarodili i prisilili narod da bude vojska, da ustane i vojuje, ta da na taj način očituje svoju volju, koja više nije što i volja onih koje je hranio, odijevao i podizao da ga štite i da mu bude na granicama, da ga čuvaju, a ne da ga napadaju, da ga brane, a ne da ga pokoravaju. Odnarodila se vojska, branitelj je postao okupatorom, osvajačem. I sve je to trebalo reći riječju, dogovorom, oružjem. Molitvama majki, zagovorom utjecajnih,otporom kršnih i neustrašivih. Krenula su neka banijska, plavičasra svitanja, krvave zore vukovarske, granatama ranjeni miri dubrovački, pakrački rafali, junaštvo Šibenika, Osijeka, Zadra…Uspravan, ponosan narod, bdio je nad ranjenom baštinom.
Trebalo se boriti za svaki dimnjak, za svako crkveno zvono, za svaki bolnički krevet, za svaku školsku klupu, svako sidro u luci, svaki antenski stup, za svakog ranjenika i borca, za svakog Hrvata. Neprijatelj ništa i nikoga nije štedio. Narod je sirenama i bestijalnim napadajima satjeran u podzemlje, tamo gdje su sokovi života, gdje je živo korijenje, gdje je pitka voda zdenca i gdje izbijaju vrela noseći u tijek rijeka, ne samo živahne tekućice, nego i duh naroda, ideju otpora. Trebalo se boriti protiv nadmoćnih po oružju, protiv onih koji ruše i pale sela i gradove, kojima ništa nije sveto, koji nisu sretni jer je nesretan onaj koji uništava tuđe, koji ubija i pljačka, koji razbija gradove,kao da su igračke od porculana. Povijest prema njima nema milosti…
Krenula je narodna vojska, ohrabrena domovinskim zovom, kao prva i ranjeni u našim lijepim Pločama, osluškujući u sebi zvuk onih pravednih borbi za spas i opstanak domovine. I branitelji Vukovara i topnici sa Žirja, tamanitelji tenkova na slavonskim ravnicama,artiljerci s dalmatinskih obala i otoka. Ranjeni, ali odvažni, nikad pokoreni. S nama je bila i cijela naša baština, sve što smo stekli i što imamo, da nam LIJEPA NAŠA DOMOVINA HRVATSKA bude još ljepša, da je Svjetlost novog života. Svjetlost Slobode!
Dr.Filip Šalinović