Milan Rezo bio je zamjenik zapovjednika policije u Pločama u vrijeme akcije „Zelena tabla-Mala Bara“, kada je osvojena prva neprijateljska vojarna u Domovinskome ratu, a u razgovoru s njim doznajemo mnoge, do sada nepoznate, detalje iz toga vremena.
Rezo je u policiju došao 15. svibnja 1991. nakon 6 godina rada u Luci Ploče. „Ideja je bila da odmah preuzmem zapovijedanje Policijskom postajom, ali sam u razgovoru sa zamjenikom ministra Slavkom Degoricijom zamolio da dotadašnji zapovjednik ostane još 6 mjeseci dok se ne upoznam s osnovnim načelima i pravilima policijske struke – što je i prihvaćeno. Potkraj listopada 1991., dotadašnji zapovjednik Ante Erak pošao je u zasluženu starosnu mirovinu, a ja sam preuzeo mjesto zapovjednika i kroz vrlo teško i izazovno vrijeme bio zapovjednik PP Ploče – sve do 12.09.1996. kada prelazim raditi u sjedište Policijsku upravu Dubrovačko-neretvanske u Dubrovnik, gdje sam do 1. rujna 2004. obnašao dužnost zamjenika načelnika PU, nakon toga sam kao inspektor radio u Odjelu krim. policije i Odjelu policije, a posljednjih 15-tak godina radim na poslovima suzbijanja nezakonitih migracija. Ako bude sve po planu, krajem ove godine odlazim u mirovinu“, kaže Rezo.
Rogotin Portal donosi intervju s Milanom Rezom koji izlazi u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika (petak).
Početkom ljeta 1991. rasplamsava se rat u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, na Banovini i Kordunu, u Dalmaciji oko Kijeva, Sinja, Šibenika, Zadra i Maslenice, te u Lici. Potpomognuti JNA, četnici ubijaju hrvatske policajce, civile, siluju žene, pljačkaju i raketiraju javne objekte. U tim dramatičnim trenucima patnje i straha, dolinu Neretve i grad Ploče povremeno su prelijetali ratni zrakoplovi i helikopteri JNA.
„U takvim okolnostima, predsjednik dr. Franjo Tuđman je izdao zapovijed o zauzimanju vojnih skladišta i vojarni JNA, kako bi se obranila samostalnost i suverenost zemlje. Pripreme za osvajanje vojarne u Pločama započele su polovicom kolovoza 1991. U zadnjoj fazi priprema, tri dana uoči planiranog napada na vojne objekte u Pločama, tragično je stradao naš mladi kolega — 22-godišnji Renato Vladimir. I danas mi zazebe srce kad se sjetim tog tragičnog događaja. Trebalo mi je puno hrabrosti da priopćim ovu bolnu vijest njegovoj majci Mariji, sestri Nikolini i mlađem bratu Tomislavu. Sahranili smo ga uz sve počasti u rodnom Kominu“, prisjeća se Rezo i nastavlja:.
„Poznato je da smo akciju trebali izvesti 13. rujna, međutim akcija je do daljnjega odgođena i na neki način dovedena u pitanje, jer je iz neobjašnjivih razloga izostao dolazak pripadnika MUP-a i ZNG-a iz Metkovića. Kad je sutradan, 14. rujna došla zapovijed iz Zagreba da se ide u realizaciju akcije, odmah su obaviješteni svi dionici akcije – odaziv pločanske policije bio je gotovo 100 posto. Koliko se sjećam samo 2 djelatnika se nisu odazvali pozivu. Iako smo bili slabo naoružani, motivacija i moral bili su stvarno maksimalni – rekao bih da je uz domoljublje bio naš osnovni forte u ovoj akciji. Naravno, strah je bio prisutan kod sviju nas, jer je u takvim akcijama bilo predvidivo da bi moglo biti poginulih i ranjenih. Realizacija planiranog započela je 14. rujna 1991. godine u 19,15 sati. U vrijeme akcije, bio sam u Zapovjednom stožeru koji se nalazio u policijskoj postaji – odakle su se, pod zapovjedništvom generala Petra Šimca, koordinirale sve aktivnosti na terenu, izdavale zapovjedi i donosile odluke. Po formaciji, moj primarni fokus je bio na izvršavanju policijskih zadataka“.
Rogotin Portal donosi intervju s Milanom Rezom koji izlazi u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika (petak).
Rezo se prisjeća kako su primjetili da neposredno pred sam početak akcije nekolicina naoružanih oficira JNA užurbano napušta zgradu komande i prebacuje na brodove koji su bili na vezu u Portini – Baćina. Tom prilikom policijski službenici Policijske postaje Ploče zarobljavaju 12 oficira i podoficira JNA. Među uhićenima je bio jedan oficir KOS-a.
„Prema iskazima dionika tog događaja, situacija je bila krajnje napeta i dramatična, rastojanje između sukobljenih strana bilo je 10-tak metara, samo mudrom i razumnom reakcijom kapetana korvete Ivice Jozića ali i lucidnošću Mirka Giljevića s naše strane, nije došlo do razmjene vatre i velikog krvoprolića. O zarobljavanju sam izvijestio načelnika PU u Splitu i predložio da ih prevezemo u Policijsku upravu u Splitu gdje će biti saslušani, jer se u ratnim okolnostima u Pločama to ne može obaviti. Čekajući odluku iz Splita, iz sigurnosnih razloga zarobljenike smo smjestili u zgradu Općine gdje su bili pod policijskim nadzorom sve do jutra, 15.rujna., kada je oko 7 sati, potvrđeno od strane Policijske uprave da ih odvezemo u Split. Istoga dana su pod policijskom pratnjom vraćeni u Ploče, jer je prema obavijesti koju smo dobili iz Splita, JRM zaprijetila da te tući po Splitu ako ih ne puste. Osobno sam ih dočekao i dok su bili u autobusu prvo što sam im priopćio bilo je da članovi njihovih obitelji, koji se nalaze u Pločama, nisu doživjeli nikakve sigurnosne neugode ili neprilike i da im jamčim da će tako biti i dalje. Drugo, ponudio sam im tri mogućnosti: 1. da prijeđu na Hrvatsku stranu 2. da ostanu u Pločama kao civilne osobe i 3. ako žele nastaviti svoju vojnu karijeru u JNA da ćemo im osigurati siguran i nesmetan odlazak iz RH“, kazuje Rezo.
Tijekom akcije dolazi do masovne predaje ročnika koji su služili JNA, predalo se oko 80 ročnika, svi su utočište davali u zgradi Policijske postaje Ploče, a Rezo je sudjelovao u njihovom prihvatu i zbrinjavanju. Evo što o tome kaže: „Za odjeću i obuću za ročnike pobrinule su se djelatnice Crvenog križa i nekoliko žena iz Ploča. Manje-više, to su bile iste one majke koje su bile inicijatori prosvjednog skupa pod nazivom „Bedem ljubavi“ koji je održan 29. kolovoza ispred vojarne u Pločama, zato s pravom kažemo da je majka tajna ljubavi. Ovdje posebno želim istaknuti Antu Štrbića Fulina i njegovog sin Andreja (našeg Anija), ali i ostale članove obitelji, koji su dva dana u vrlo složenim okolnostima, dragovoljno i besplatno pripremali i bez straha dostavljali hranu za sve ročnike dok su bili u policijskoj postaji. U isto vrijeme u Ploče su pristizali brojni roditelji vojnika. Dobro se sjećam telefonskog poziva iz Beograda u kojem me je otac jednog ročnika, drhtavim glasom upitao da li on, i još jedan roditelj od drugog ročnika, mogu doći u Ploče po svoju djecu i da li im mogu zajamčiti osobnu sigurnost, da bi oni došli avionom do Mostara i dalje vlakom do Ploča. Rekao sam da mu da im jamčim sigurnost i da ću ih osobno dočekati na kolodvoru. Tako je i bilo. Dočekao sam ih na kolodvoru i dopratio u policijsku postaju. Kad su ušli u prostoriju i kad su vidjeli da im djeca u sportskoj odjeći igraju stolni tenis u zgradi policije, da je ispred njih nekoliko plitica punih pršuta, sira, šnicli i ćevapa, ostali su u nevjerici. Na odlasku su se neprestano zahvaljivali, a ja sam im na to rekao da u Srbiji ispričaju sve ono što su vidjeli i doživjeli u Pločama. Uz dozu nelagode, otvoreno su mi rekli kako neće smjeti javno ispričati svoje dojmove u Srbiji i da im zapravo nitko neće povjerovati“.
„Ovdje bih nešto dodao, kaže nam Rezo, „iako nije izravno vezano za akciju „Zelena tabla – Mala Bara“, da je dana 27. prosinca 1991. u Ploče uplovio brod JRM sa 40 kamiona za prijevoz namještaja i osobnih stvari oficira i podoficira JNA koji su odlučili napustiti Ploče. S ponosom mogu istaći da sam prilikom utovara stvari u kamione organizirao bijeg 11 ročnika JRM-a. Od svakog odbjeglog ročnika JNA uzeo sam izjavu na zapisnik u prisutnosti jednog predstavnika Europske misije, tako da su prosvjedi oficira JNA o kidnapiranju vojnika bili u startu odbačeni. Brod se u Crnu Goru vratio sa stvarima, ali bez 11 vojnika, uglavnom BH-a Hrvata i Muslimana. U suradnji s Crvenim križem svima sam osigurao civilnu odjeću, obuću i prehranu“.
Od 15. do 18. rujna 1991. godine trajao je psihološki i informativno-propagandni rat, pregovori i borbe za konačnu predaju vojarne. Tih su dana Ploče trpjele neprijateljsku paljbu s kopna i mora. Flota JRM blokirala je Neretvanski kanal i Luku Ploče, avioni JNA stalno su nadlijetali. Peta kolona je istodobno širila glasine i dezinformacije koje je vješto servirala s ciljem slabljenja obrane i diskvalificiranja najodgovornijih i najuglednijih osoba u Pločama.
„Kako se akcija odvijala tako je situacija za daljnju borbu za pripadnike JNA, opkoljeni bez struje i hrane, posljednji jugovojnici napustili su pločanski garnizon 17. rujna 1991. U garnizonu je ostao komandant Velin Jovanov, njegov zamjenik i pomoćnik Julije Vizi i Ljubiša Radić. I oni su sutradan, 18. rujna, pod policijskom zaštitom iskusnog policajca Borisa Bubičića došli u Policijsku postaju Ploče i službeno predali vojarnu na raspolaganje Stožeru akcije“, ističe Rezo.
Na pitanje kako iz današnje perspektive ocjenjuje tu povijesnu akciju i ulogu policijskih snaga, kaže nam:
„Bili su to iznimno dramatični i teški dani – ali istovremeno dani ponosa i slave. Akcija „Zelena tabla – Mala Bara“ prva je iz serije Bitki za vojarne, koje su se odigrale tijekom 1991. diljem Hrvatske. Nije pretenciozno reći da su glavni teret uoči, za vrijeme i nakon akcije, iznijeli su redarstvenici PP Ploče. Ta vojno-redarstvena bitka bila je prva i ona je bila dobar poticaj svim budućim bitkama za vojarne diljem Lijepe naše. Hvala dragom Bogu da nije bilo više žrtava, iako su dva ljudska života ogroman gubitak. S ponosom gledam na te dane i naš ukupni doprinos u oslobađanju domovine, velika su bila očekivanja od nas – nadam se da smo ih ispunili, ogromno je bilo povjerenje naroda u policiju – nadam se da smo to povjerenje i opravdali. Svi mi kao hrvatski branitelji – možemo s ponosom reći da nismo bili samo svjedoci tog povijenog vremena nego i aktivni sudionici“.
Rogotin Portal donosi intervju s Milanom Rezom koji izlazi u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika (petak).