Goran Kovačević jedan je od najzaslužnijih ljudi za uspješno provedenu akciju „Zelena tabla-Mala Bara“ u kojoj je 14. rujna 1991. u Pločama osvojena prva neprijateljska vojarna u Domovinskome ratu, stečeno ogromno samopouzdanje i vjera u pobjedu i zaplijenjeno oko pet tisuća pušaka, 20 PA topova, 190 PM, veće količine zolja, 500 pištolja, tisuće tromblona, ručnih bombi, mina, raznog streljiva, sveukupno preko 300 tona raznog vojnog materijala, 120 kamiona i drugih vozila, čime su hrvatske snage u Dalmaciji, kada je u pitanju vojna oprema, ojačane preko 150 posto.
Tko je Goran Kovačević?
Rođen sam u Trogiru 1945. godine. Nisam se bavio politikom, ali nisam bio apolitičan. Promatrao sam kritički događanja oko sebe i podržavao ono što sam mislio da je ispravno. Gruba eskalacija velikosrpske politike bio mi je jasan putokaz o budućim događanjima i mom osobnom angažmanu.
Kao civilni sportsko-rekreativni pilot i član Aerokluba Split zajedno sa nekolicinom kolega još 1990. godine razmišljao sam o tome na koji način oduprijeti se agresiji, koja je bila sasvim izgledna. Tada smo formirali zrakoplovno diverzantsku postrojbu sa svim materijalno tehničkim sredstvima Aerokluba Split, kao i ljudstvom Aeroklubova Split i Sinj. Osnivanjem 4.brigade ZNG ulazimo u sastav iste, tako da je Četvrta bila prva i jedina gardijska postrojba, koja je u svom sastavu imala i zrakoplovno diverzantsku komponentu.
To su bili počeci ustrojavanja HV. Sa svih strana prijavljivali su se goloruki dragovoljci puni poleta za obranu doma. Demokratski svijet nije reagirao promptno, kako ne u osudi agresora tako niti u drugoj vrsti pomoći. Što više uveden nam je embargo na uvoz naoružanja i vojne opreme i tako nas goloruke predali gladnoj zvjeradi. U takvim momentima aktivira se nagon za preživljavanjem, za samoodržanjem. Doslovno smo shvaćali pojam samostalnosti našeg SZDV (samostalno zrakoplovno diverzantskog voda), pa smo tražili da naše školsko trenažne zrakoplove prenamijenimo za taktičko djelovanje. Potraga za tim dovela nas je do ideja kako iz skladišta JNA u kojima je bilo (zlu ne trebalo, po razmišljanju JNA) pomno čuvano naoružanje TO RH.
Što znači Zelena tabla – Mala Bara?
Originalni nastanak šifriranog naziva operacije u MB bio je TABLA (školska ploča, toponim Ploče), zapovijed iz vrha da se operacija može izvršiti glasila bi ZELENA TABLA (zelena boja na semaforu signalizira propusnost, slobodno izvršenje). Dodavanje toponima MB šifri nema nikakve logike, jer bi svakom šifrantu otkrila značenje šifre. Šifra je skovana u kabinetu ministra obrane RH gosp. Luke Bebića, na njegov upit o tajnom nazivu operacije kojeg do tog trenutka nismo razmatrali.
Dubrovački vjesnik (tiskano izdanje-petak) pod naslovom “Ni neprijateljski brodovi i avioni u naletu nisu nas mogli spriječiti da naoružamo Hrvatsku” donosi intervju s Goranom Kovačevićem!
Sinonim operacije Zelena tabla Mala Bara u biti obuhvaća tri akcije. Zbrojevka , Zelena Tabla i Barut. Svaka od njih održavale su se u odvojenim i specifičnim uvjetima. Zbrojevka; JNA u garnizonu Ploče u uobičajenom funkcioniranju, pa naoružanje oduzimamo u tri navrata prikradanjem noću. Zelena Tabla MB; preuzimanje oružja, oruđa i MES-a u pripremljenom oružanom napadu na objekte JNA. To je bila i najsloženija operacija osvajanja kasarni JNA i oduzimanja oružja, jer je JNA u tom sukobu koristila tri roda vojske: pješaštvo, mornaricu i avijaciju. Barut; u uvjetima oslobođenim od djelovanja JNA (pretovar).
Akciji Zelena tabla prethodila je akcija Zbrojevka. O čemu se radi?
Prilikom naših redovitih izviđanja što zrakoplovom, što automobilom u pravcu hrvatskog juga zapazili smo na ranžirnom kolosijeku nekoliko tenkova s vanjske strane oplate opremljene mitraljezima tipa browning koje smo mogli ugraditi na naše inferiorne zrakoplove u odnosu na JRV i time ih pripremiti za taktičko djelovanje. Raspitivali smo se o odgovornim osobama u skladištu B materije, Luke Ploče. Za Žarka Družijanića doznali smo da je rukovoditelj tog sektora, izravno odgovoran saveznim vojnim i civilnim vlastima. Dakle za onu stranu izuzetno povjerljiva i odgovorna osoba. Doznali smo da nije „tvrd” i da sa njim može razgovarati. Dobio sam zadatak da stupim s gospodinom u vezu i prikupim potrebne informacije. Nadao sam se da i ako ne uspijemo prikupiti potrebne informacije da će naš razgovor ostati samo među nama. Gospodin je bio kategoričan u tvrdnji da od tenkova neće biti ništa, jer su već na putu, ali da u skladištu postoji nešto što bi nas isto moglo zanimati. Bile su to Češke Zbrojevke, automatske puške i 5.5-6 milijuna komada streljiva za iste. Sve je namijenjeno izvozu prema Indiji. Brod se očekuje za nekoliko dana i ako budete brzi, možete se toga domoći. Molio je Žarko da za sada izvor tih informacija ne bude on i to sam mu obećao. Vrativši se u kamp 4. brigade u Resniku kod ZL Split, sada prekrštene u ZL sv. Jeronim, referirali smo zapovjedniku, generalu Ivi Jeliću. Zapovjednik SZDV Matko Raos i ja dijelili smo isti paviljon br. 28 u kampu, ja sam se spremao na počinak, a Matko mi je rekao da će se vratiti iza ponoći. Iza 22 sata na vratima paviljona pojavio se gosp. Mladen Bujas u pratnji časnika za vezu 4. brigade da me priupita kada možemo preuzeti spomenuto naoružanje i da li se može izvesti odmah. Moj odgovor je bio negativan jer treba organizirati transport, ljudstvo itd., osim toga moram razgovarati sa Raosom. Već sutradan smo angažirali Bernarda Vuletića zapovjednika PZO Dalmacije da angažira kamione i vozače s područja Doline Neretve i u noćnim satima došli do skladišta i započeli sa pretovarom. Pretovarili smo oko 50 posto robe u kamione kada me netko pozvao na telefon. Zvao je gospodin Ivan Pavlović, direktor Luke Ploče. Gospodine Kovačeviću nalazim se kod ministra Šime Đodana, imate zapovijed s vrha da se odustane od posla kojeg radite i sve vratite u prvobitno stanje. Izvršili smo zapovijed teške volje i vratili se u naš kamp, kao pokisli miševi. To prvo neuspjelo preuzimanje naoružanja odvijalo se početkom srpnja 91.
Što je slijedilo nakon toga?
Nastavili smo sa našim uobičajenim poslovima, prikupljali naoružanja od tvrtki koje su ga posjedovali za interne potrebe i poneko skladište JNA, najviše sustava za vezu i radarskih mobilnih sustava iz skladišta poduzeća Plovput na splitskim Stinicama.
Vozeći se iz smjera Ploča prema kampu u Resniku Matko mi je skrenuo pozornost na skladišta u Malim Barama i kako bi ih trebalo „opeljušiti”. Taj početak srpnja bio je začetak razrade ideje o napadu na MB. Budući da se radilo o ozbiljnijem planiranju zatražili smo prijem kod novo postavljenog ministra obrane gosp Luke Bebića. Posjetili smo ga u njegovom uredu u zgradi Sabora RH, izložili namjeru i dobili odobrenje za izradu plana, ali ne i izvršenje.
Dubrovački vjesnik (tiskano izdanje-petak) pod naslovom “Ni neprijateljski brodovi i avioni u naletu nisu nas mogli spriječiti da naoružamo Hrvatsku” donosi intervju s Goranom Kovačevićem!
Pripreme su bile u toku i dok smo bili Matko i ja na terenu naš kolega, pripadnik 4. brigade gosp. Mladen Borić dobio je zadaću preuzeti stotinjak Zbrojevki, ne sve iz razloga kao da se neće primijetiti manja količina oduzetih pušaka za potrebe Predsjedničke garde. Zadaća je izvršena bez teškoća negdje sredinom srpnja 91. Nakon toga 23. srpnja 91. dobio sam zadatak da preuzmem sav ostatak pušaka i streljivo. Sa devet kamiona krenuli smo iz Splita za Ploče, prošli usred dana pored garnizona JNA na ukrcaj i istim putem prema kampu u Resniku, bez ikakvih poteškoća. Pretovaru su pomagali ljudi iz Luke Ploče. Trebalo je vidjeti tu radost dragovoljaca, već tada se mogao steći dojam da ćemo dobiti rat.
Obzirom da smo prethodno preuzeli dva topa OERLIKON 20 mm i doznali da u kasarni Vela Straža na Šolti nalazi uskladišteno streljivo za ove topove i podosta drugog vojnog materijala odlučili smo zauzeti tu vojarnu bez „ispaljenog metka”. U kamp smo dovezli desetak tona vojne opreme i streljiva. Akcija je izvršena 04.08.91., a posljedica iste bila je pomorska blokade od strane JRM u akvatoriju Splita, Šolte, Braća, Hvara. Matko i ja napustili smo Šoltu dva dana prije nego je JNA doznala što se događalo u njihovoj kasarni. Držim da je to bio Matkov i moj pilot projekt u pripremi za nešto veće i značajnije. Službe KOS-a doznale su naš identitet i da ne bi bili uhićeni dobili smo zapovijed od tadašnjeg zapovjednika za Dalmaciju Petra Šimca da na kratko, dok se hajka ne smiri, napustimo područje ex Jugoslavije.
Bili smo odsutni devet dana i odmah po povratku prionuli nastavku planiranja vezanih za napad na skladišta u Malim Barama.
Vi ste imali jedu od odlučujućih uloga u akciji Zelena tabla.
Nikada se nisam postavljao na način da ističem svoju ulogu u vojnim aktivnostima, pa tako niti u ovoj operaciji koja obuhvaća šire područje grada Ploča. Uloga pojedinca jest značajna, ali u ovakvim slučajevima bez šire podrške nije moguće uraditi posao. Zato bi bilo pretenciozno govoriti da sam samo ja organizirao Operaciju. Tu je u planiranju jednaku ulogu imao Matko Raos, kasnije (26. ili 27.08. 91. pridružio nam se na moj prijedlog Petar Šimac, nakon suspenzije sa mjesta zapovjednika za Dalmaciju). To su bili počeci, ali kasnije se krug širio sa ljudima koji su nam bili u mogućnosti pružati valjane informacije.
Plan je bio zauzeti skladišta, kada smo dobili potrebne informacije i dobro se upoznali sa terenom i rasporedom snaga JNA, shvatili smo da trebamo djelovati sveobuhvatno na područje čitavog garnizona. To znači treba napasti skladišta u MB, brodovlje u Portini i zgradu garnizona. Trebalo je organizirati praćenje neprijateljske komunikacije, zapriječiti uplovljavanje i isplovljavanje brodova u Luci. Trebalo je osigurati transportna sredstva i osigurati kružni tok u unutarnjem transportu, kako bi odvoženje oduzetih sredstava bilo nesmetano. Sve to treba uraditi sinkronizirano i neposredno petnaestak minuta prije mraka, da bi izbjegli efikasnije djelovanje JRV. To je iziskivalo veći angažman ljudstva, pa smo osim ZNG Metkovića i Ploča uključili i osoblje PU Metkovića i Ploča, ukupno cca 150 ljudi u izravnoj akciji, ne računajući blokade prometnica i druga osiguranja.
Prilikom koordinacije i bilježenja plana podrobnije sam se upoznao sa detaljima izvođenja, a posebno za napad na skladišta koji zadatak sam namijenio sebi. Napad 13. rujna otkazan je zbog toga što zapovjednik PU Metković, gosp. Petar Bezer nije dobio odobrenje od strane nadređenih. Bez tog odobrenja nije želio prihvatiti odgovornost. To isto nije htio prihvatiti niti tadašnji gradonačelnik Metkovića. U planu je bilo predviđeno da na čelu udarne grupe za napad na skladište budem ja i dio specijalaca PU Metković, koju vodi Joško Tadić, za nama jedan vod A sastava ZNG i pričuvni vod ZNG Metković. Udar smo trebali izvesti sa oklopnim transporterom izgrađenim u Opuzenu. Procjena je bila da bi napad bez udarne grupe prerizičan, jer smo znali čime i kako će se skladišta braniti. Slijedećeg dana došle se potrebne zapovjedi i vod specijalaca PU Metković bio je spreman. Sastanak svih sudionika na rogotinskom mostu u 18:45h nije bio potpun, kako u ljudstvu tako i tehnički. Nepoznato je zašto nije dovezen oklopni transporter i zašto je dio ljudstva ZNG Metkovića krenuo u nepoznatom smjeru. Te detalje otkriti će studiozno istraživanje koje je u tijeku. Da bi stigli do Malih Bara trebalo je krenuti, bez obzira na sve u 19:00h. Zapovjedio sam gosp. Bernardu Vuletiću da ode do Opuzena i ispita što je sa transporterom, te da se vrati čim smogne do MB. Nezaštićene policajce postavio sam na začelje kolone, a ja sam sjeo u kabinu prvog kamiona čiji je vozač bi gosp. Bere Jelinić. Krenuli smo na vrijeme i tako stigli do kolskog puta skladišta. Svima pristiglim sam dao nalog da se smjeste u jednu udubinu ispred ulaza u skladišta, gdje su imali bolju zaštitu nago na otvorenom prolazu. Dogovorio sam da ću pozvati posadu skladišne straže dva puta na predaju, ako ne bude rezultata, treći poziv biti će specijalci, 1. i 2. vod ZNG spremni za napad. Tada svo ljudstvo treba u istom trenutku izvršiti repetiranje svog oružja što bi moglo ostaviti dojam na stražare. Razmakli smo ježa, a dva puta prozvani zapovjednik Stojan Zec nije se oglasio. Pozvao sam u napad, punjenje pušaka snažno je odjeknulo u grobnoj tišini. Sjeo sam u kabinu kamiona i naložio probijanje kolskog ulaza (kapije). Tada je iz stražarske kuće izletio zastavnik Zec mašući da se zaustavimo. Vozač je jedva zaustavio kamion pred samim vratima, a Stojan Zec je odškrinuo ulazna vrata i pozvao me da uđem k njemu na razgovor, ali sam! Uz silnu nelagodu prihvatio sam poziv. Započeli su pregovori. Zastavnik je bio tvrd pregovarač, pa je sugerirao da će nam predati naoružanje TO, ali da prethodno treba dobiti odobrenje od nadređenih. Pretpostavljao sam da želi dobiti na vremenu, te da očekuje ispomoć iz Portine, ne znajući da će i Portina biti napadnuta. Za vrijeme tih kratkotrajnih, ali tvrdih pregovora o predaji skladišta začula se pucnjava iz Portine. Za Zeca je to bilo veliko iznenađenje, to sam prepoznao u njegovom glasu i gestu. Što je to gospodine, što se događa? Pa, zastavniče Zec rekao sam vam da ste opkoljeni brojnim snagama hrvatske vojske. Najbolje je da se predate, nama nije cilj da itko strada, kako naši vojnici tako niti vaši. Zastavnik Zec je pozvao svoje vojnike na predaju. Uto je došao Vuletić, meni više ništa nije značio oklopni transporter iz Opuzena. Dvojica sa udaljenog stražarskog mjesta su nakratko pravili problem, ali kada ih je Zec osobno pozvao na predaju oni su izvršili zapovijed.
Što se događalo nakon osvajanja skladišta?
Pretovar je mogao započeti, išlo je teško, nismo uspostavili kružni to preko Portine. Brodovi su pružali snažan otpor. Natovareni kamioni vraćali su se unatrag, stanje je postalo kaotično kada su počeli djelovati neprijateljski avioni. Vapio sam za tim da se neutraliziraju brodovi i uspostavi kružni tok, sve je to bilo planom predviđeno, a zašto nije realizirano vjerujem da ćemo doznati. Za nenavikle vojnike sami zvuk mlaznog aviona potiče paničnu reakciju i to se u jednom trenutku dogodilo. Male Bare ostale su prazne u trenutku. Nailazi iz smjera Portine sjena, ne prepoznajem ga, tek kada se približio govorim mu kako sam ostao sam i nikoga nema. Niste sami, ja sam sada s vama odgovori mi Joško Tadić. Dao mi je vode, nakon par gutljaja sam se preporodio. Pozvao sam Šimca da dođe kako bi zajedno procijenili situaciju jer još imamo do zore vremena za izvlačenje. Šimac je uskoro stigao, zadržao se za vrijeme jednog napada avijacije i otišao organizirati novu ispomoć. U međuvremenu odbjegli vojnici samoinicijativno su se vratili završiti posao. Prije zore, negdje iza šest sati ujutro svi smo napustili poprište.
Kako biste ocijenili akciju u Pločama?
Akcija u potpunosti nije izvedena u skladu sa planom, bilo je neodlučnosti i kaotičnosti, nismo izvukli sve što smo mogli, nije sve stiglo tamo gde je trebalo, ali ako uzmemo u obzir da nitko od sudionika nije imao ratnu vojnu obuku niti iskustvo, da nismo bili primjereno naoružani, da smo brojčano bili nedostatni… U napadu se planira brojnost tri puta veća od obrane. Da je JNA upotrijebila tri roda dobro naoružane i uvježbane vojske; pješaštvo, mornarici i avijaciju, da je u konačnici i cijeli garnizon JNA pao u naše ruke tada možemo govoriti o vrlo dobrom uspjehu ukupne operacije u Pločama. Za to doba i u odnosu snaga svaki dragovoljac koji je otvoreno stao na ispravnu stranu naše novije povijesti jest junak.
Značaj ukupne operacije na lokalitetu grada Ploče jest u tome što smo Hrvatskoj vojsci priuštili znatan broj vojne opreme, oruđa, oružja, streljiva, MES-a (minsko eksplozivnih sredstava i dr.), što smo stekli samopouzdanje i vjeru u pobjedu. I ono o čemu se malo govori ili zanemaruje da smo ovom operacijom odvratili jesenski planirani prodor JNA i Šešeljevih četnika koridorom od Mostara, Metkovića, Opuzena do Ploča čime bi hrvatski Jug bilo izuzetno teško vojnim putem vratiti pod kontrolu.
Kako ste se vi osjećali, je li vas bilo strah?
Posjedovao sam određene vještine koje mogu biti kvalitetno iskorištene u ratu, imao sam životnog i organizacijskog iskustva, straha imam ali sposoban sam kontrolirati i prevladati strah. Da, bilo me strah kako za sebe, tako i za ljude koje sam predvodio, bilo me strah od neuspjeha i sramoćenja. U konačnici bio sam u to vrijeme u najboljim zrelim godinama života.
Dubrovački vjesnik (tiskano izdanje-petak) pod naslovom “Ni neprijateljski brodovi i avioni u naletu nisu nas mogli spriječiti da naoružamo Hrvatsku” donosi intervju s Goranom Kovačevićem!
Nema onoga pojedinca koji sam nakon 33 godine može bez temeljite analitike ispravno, pošteno i odgovorno izdvojiti grupu ili pojedinca i kazati ti si zaslužniji od onoga drugoga. Zato smatram da sve što je u tom pogledu do danas urađeno nije dobro, što ne znači da već dodijeljena priznanja na priznajem i ne prihvaćam, ali ona su dodijeljena segmentiranom procjenom uspjeha pojedinca ili manje grupe, ne sveukupnim analitičkim pristupanjem većeg broja odgovornih izravnih sudionika. Iz tog razloga nisam ni do sada, prije izvršenja potrebne raščlambe, želio sudjelovati u prijedlozima o dodjeli odličja.
Bez ikakvih političkih konotacija na ovu temu, želi zahvaliti ekipi koja je uz podršku poglavarstva grada Ploče prionula zadatku onako kako mislim da je ispravno. Očekujem da će jednog dana ovaj segment iz Domovinskoga rata biti ispravno vrjednovan.
Kako se postupalo sa zarobljenicima?
Nismo došli ubijati, došli smo na naše i po naše da bi mogli obraniti svoj dom i dostojanstvo. Tako smo postupali prema zarobljenicima. 15.09.91. u predvečerje sjedim u uredu Petra Bezera, ispijam kavu. Ulazi službujući policajac iz predvorja i kaže da ima dva nagorena zarobljenika koji žele razgovarati sa mnom. Uveo ih je, to su bili zastavnici JNA Zec i Novak. Što je sa vama ljudi? Hajde odvežite ih, rekoh. Pa dobro zastavniče Zec, jedno vrijeme smo bili skupa iako su vaši vojnici već bili prevezeni u Metković. Savjetovali ste me kako se skloniti od eksplozija za vrijeme raketiranja. Gdje ste završili? Kada je iz MB nestala sva naša vojska, nestali su i oni, sklonili su se tamo gdje su mislili da je najsigurnije, u podnožju ispod skladišta, tamo gdje su kućice pasa čuvara. Ležali su između makije koja je gorila i gasile sebe i okolno raslinje granama kojih su se domogli. Tamo su zatečeni ponovo zarobljeni i dovezeni. Uputio sam ih u hotel i preporučio da im daju hranu, sobu za odmor, trenirke, tenisice i nešto novca za putovanje. Predložio im da ako žele mogu pristupiti Hrvatskoj vojsci, da drugu ovakvu priliku prilikom ponovnog zarobljavanja neće dobiti. Zec je rekao da on smatra svojom obvezom referirati nadležnima u Beogradu što se tu dogodilo i da je za njega vojni angažman u bilo kojoj vojsci završio. Taj čovjek se ponudio da sa naša dva vojnika razminira postavljeno minsko polje kako netko ne bi stradao. Otvoreno sam mu dao do znanja da to cijenim. Zastavnik Novak je potvrdio da će se vratiti u HV, ali prethodno mora razriješiti neke osobne stvari sa obitelji u Beogradu. Vratio se kako je obećao, ali nisu ga htjeli u HV, pa je otišao u HOS na šest mjeseci i nakon toga je primljen u HV. Prilikom postrojavanja za 20 obljetnicu prišao mi je kako bi mu dao priliku da se pridruži skupu. Moj odgovor bio je da je za vrijeme događaja koje danas obilježavamo on bio na drugoj strani i da smatram kako mu ovdje ne bi bilo mjesto. Također sam mu dao do znanja da izuzetno cijenim njegovo pristupanje HV i angažman u Domovinskome ratu. Ovo pišem zbog toga što će me do kraja života peći savjest što nisam udovoljio njegovoj molbi, posebice pri spoznaji koliko se egocentrika predstavlja posebno zaslužnima u Domovinskome ratu.