Autor: Vesna Zovko/A.D./Regionalni dnevnik/HRT
Lancanje, odnosno pokretanje lađe konopcima uzvodno, bio je jedan od najtežih poslova u dolini Neretve, koji su obavljale uglavnom žene. Baka Nevenka jedna je od njih, posljednja neretvanska lancarica. Naša ekipa posjetila ju je i okušala se u lancanju.
Na brdu iznad Rogotina svira maestral na najpoznatijim vjetroorguljama na svijetu. Pruža se pogled koji oduzima dah: na Neretvu, more i jezera.
Danas život u ovom malom mjestu pokraj Ploča izgleda idilično, no bake Nevenke, jedne od posljednjih neretvanska lancarica, bio je mnogo drugačiji.
– Težak i gorak. Dva rata, puno rada, sirotinja, neimaština… Bilo je svega, samo nije bilo dobra, kaže Nevenka Šunjić.
Rado se odmori pokraj spomenika “Zahvala precima”
Rado se odmori pokraj spomenika “Zahvala precima” koji dočarava simbole ovoga kraja: ribara koji baca mrežu i legendarnu lancaricu.
– Gospođe su lancale, a muški su sjedili na krmi i “timunili” na lađi. I ja sam to prebacio u kamen, rekao je Teo Bilas, autor skulpture “Zahvala precima”.
Nevenka u svojim devedesetima piše poeziju
Danju radi na zemlji, prije sunca lancaj lađe, tako opisuje svoj život baka Nevenka koja danas u svojim devedesetima piše poeziju.
– Neretvanska lađa letjela je kao vila, a ona je kao majka bila, uvijek spremna, kao žena vjerna, govori Nevenka.
Poeziju doživljava kao vrstu terapije, sjećanja, duhovnog testamenta potomcima.
– Neretvanka svakog dana lanca lađe, vozi trupe, žuljave joj obje ruke. Ne bih imala mira ako ne napišem. Pa onda govorim: ako djeca nađu, neka čitaju, ističe Nevenka.
A ona će i dalje pisati. Njezini se Rogotinjani nadaju – bar do stote!
Slika: rogotin.hr