Lov na žabe u neretvanskim selima bio je tradicija, ulov bi se pohao ili radio brudet. Danas su i jegulja i žaba prava rijetkost
Dugo su zelene žabe bile najbrojniji vodozemci na svijetu. Na tisuće žaba znalo je zapjevati svoju ljubavnu pjesmu uz obale rijeka, jezera i močvara. Nekima žablje kreketanje nije baš bilo drago, ali iskusni lovci su znali – čim se žabe oglase, vrijeme je za lov.
I tako je bilo stoljećima u neretvanskoj dolini s obadvije strane granice. Žabe su se lovile od ušća Neretve, jezera Kuti, Parila, Baćinskih jezera, Vida, Pruda, Orepka, pa sve do Hutova blata u Hercegovini. Ove godine nije bilo tako, čemu očito kumuju melioracije i isušivanje močvara zbog čega žabe gube prirodna staništa. Osim toga, ne treba zanemariti ni nekontrolirani i prekomjerni izlov žaba, posebno u krajevima gdje su žabe cijenjena i tražena delicija. Upravo na to upozoravaju znanstvenici u novoj studiji objavljenoj u časopisu Nature Conservation.
Prema tim podacima Europska unija uvezla je više od 40 milijuna kilograma žabljih krakova, što drugim riječima rečeno znači dvije milijarde žaba. U zaštitu žablje populacije najaktivnije je stala Francuska koja je zabranila komercijalni izlov jestive zelene žabe.
Lov na žabe u neretvanskim selima bio je tradicija. I djeca i stariji često su išli “u žabe” i ulove donosili kući gdje su se žabe pohale ili se od njih pripremao neretvanski brudet.
– Žabe sam lovio na tri načina. Trstikom na udicu, ostima i s farom, odnosno svjetlom u trupi noću – kaže nam Nedjeljko Jerković.
Nažalost, žaba je svakim danom sve manje, kao i ostalih neretvanskih autohtonih vrsta, naročito jegulje. U vrijeme kad je bilo dovoljno ove ribe bavio sam se lovom na sve načine, a posebno bih naglasio da se moja familija bavila dugi niz godina izlovom jegulje u jesen – prisjeća se Jerković.
– Jegulju sam lovio u naše tradicionalne vrše, tratune i trate, a moj poseban gušt u lovu na jegulju je bio ostima na sviću, posebno na gruvanje, kako to mi kažemo “ašorto” – kazuje nam Jerković, koji jegulju kuha na brudet s ostalom ribom, ali ipak mu je najdraža “na režanj”. Prisjeća se da se jegulja u Neretvi i sušila, jer ju je bilo u ogromnim količinama, tako se čuvala čitavu godinu.
Tekst:Stanislav Soldo/Dubrovački vjesnik
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!