Kad Ana Markota izlazi na teren, tu doslovno više šale nema. Budući da je pripadnica Interventne jedinice policije PU dubrovačko-neretvanske, zna se da njezin i izlazak njezinih kolega znači vrlo ozbiljnu situaciju s adrenalinom na najviše. Odmalena je voljela akcijske filmove, igrala se kao dijete “lopova” i “policajaca” i otada je zaljubljenik u policiju. Ima to i obiteljsku pozadinu jer joj je stariji brat u policiji…
Neprestani treninzi
Plavu uniformu nosi već šest godina, četiri godine je radila u graničnoj policiji, dok je posljednje dvije u interventnoj, a uz to i studira. Zbog dinamičnosti i raznolikosti privukao ju je rad u interventnoj policiji gdje je stekla nove vještine, iskustva, upoznala različite ljude…
Ništa joj teško ne pada u poslu, radi se u turnusima, 12 sati je u dnevnoj, a 12 sati u noćnoj smjeni nakon čega slijede dva slobodna dana. Kad rade terenski rad smjene znaju biti i drugačije, kao i u izvanrednim okolnostima, ali sve je to dio posla koji ne pada teško kada te nosi adrenalin. Kao interventna policajka mora biti fizički spretnija i spremnija pa su treninzi dio svakodnevice, javlja Dubrovacki vjesnik
– Radimo na usavršavanju, prolazimo raznorazne obuke, vježbamo borilačke vještine, rukovanje s oružjem, stalno smo u treningu, započinje Ana.
U bazi Specijalne policije u Platu se osjeća potpuno ravnopravno i prihvaćeno, a uz nju je tu još jedna kolegica, koja je trenutno na porodiljnom dopustu.
– Kolege su me izvrsno prihvatili, obavljamo naše zadaće jednako, bez obzira na spol, ne primjećujem da itko od kolega pravi razliku zbog činjenice što sam žena, govori interventna policajka s osmijehom.
Od elementarnih nepogoda, uhićenja visokog rizika, osiguranja granice do osiguranja visokih gostiju, državnih dužnosnika, osiguranje javnih okupljanja, ukratko sve zahtjevnije zadaće… Spektar zadataka Interventne policije proistekle iz Domovinskog rata uistinu je širok.
– Niti jedna intervencija nije identična. Kad idete na intervenciju, imate stotinu mogućih scenarija, ali rijetko se situacija odigra onako kako ste zamislili. Ali, to je ono što volim u ovom poslu. Kad si na intervenciji, ne možeš razmišljati o tome što će se dogoditi, jednostavno odrađuješ svoj posao najbolje što znaš, pri čemu je prednost to što u sklopu obuka koje prolazimo naučimo kako postupiti u određenim situacijama, opisuje sugovornica.
Često je Ana na utakmicama, a u posljednje vrijeme s kolegama je na čuvanju granica, ide na ispomoć i izvan najjužnije županije.
– Većinom osiguravamo utakmice u Splitu, a za sportske susrete visokog rizika znali smo ići u Rijeku, Zagreb… Primijetila sam da se ljudi ipak malo drugačije odnose prema meni na terenu, kao da se smire, ‘smekšaju’, tako da je mislim i prednost što sam tu, kao da imaju više poštovanja jer sam žena, primjećuje Ana.
Smirivanje onih koji su spremni na nasilje i nerede kreće razgovorom.
– Trebate pokušati uspostaviti normalnu komunikaciju, vidjeti u čemu je problem, je li moguće utjecati na razloge takvog ponašanja… Rijetko baš dođe do većih eskalacija. Posao je opasan, rad na terenu izazovan, ali trebaš biti psihički spreman, navodi Ana.
Svaki visoki dužnosnik u Dubrovniku je u sigurnim rukama Ane i njezinih kolega i to je već postala rutina. Dubrovnik je poznat po čestim susretima članova visokih delegacija i u tome ima veliko iskustvo.
– Osim osobe, osiguravamo i hotele u kojima su te osobe smještene. Uvijek mora postojati doza opreza i bojazan da se nešto može dogoditi, a svaka intervencija ima poseban operativni plan, pojašnjava.
Posao pomogao za ‘Potjeru’
Preventivno Ana i njezini kolege dežuraju tijekom ljetnih mjeseci u i oko Grada, tada imaju više posla.
– Svaku smo večer u Gradu, raspoređeni smo na Pilama i Pločama. Također prisutni smo i na osiguravanju većih javnih događaja. Možda nas se ne vidi, ali to jest cilj, biti u pozadini i paziti na sve. Ljeti bude intervencija, posebno zbog stranaca, ali sve se to uglavnom riješi razgovorom. Vjerujte, već samom našom pojavom konfliktne situacije se smiruju, poštovanje prema interventnoj policiji se stvarno osjeti i vidi. Stranci se tijekom ophodnje na Stradunu žele slikati s nama za uspomenu, kao i kolege iz drugih država koji pitaju kako radimo, te uspoređuju našu opremu sa svojom, priča Ana koja je, priznaje, prilično tolerantna i strpljiva, ali ako razgovor ne pomaže, onda je nužno postupati.
Osim uniforme, Ana na intervencije nosi i zaštitnu opremu za javni red i mir.
– Vrlo lako i brzo je stavimo, naučili smo to kako bi što prije izašli na intervenciju. Nakon par sati nošenja, postane teško, ali je važnija svrha – oprema nas zaista štiti od ozljeda, govori interventna policajka i dodaje kako ljeti zbog vrućine malo teže pada nositi je.
Ne krije Ana da i interventni policajci kod osiguranja nekog većeg događaja katkad znaju malo i uživati u sadržaju, recimo na koncertima zimi.
– To su prednosti ovog posla! Potrefe se neka događanja koja osiguravaš, a opet možeš pratiti koncert, primjerice, Doček. Radila sam tako za Doček na Stradunu i uživali smo u koncertu, govori Ana, a opet je sve prošlo u iznimno sigurnom ozračju.
Nije doživjela da je prema njoj netko bio agresivan niti bezobrazan.
– Kad dođem s timom, imam osjećaj da su te oči uprte u mene i da samim time onaj s druge strane ima veći respekt. A žene? Mislim da žene ipak više gledaju za kolegama! (smijeh) Kad nije riječ o intervenciji, strankinje izaberu najvećeg među kolegama da se slikaju za uspomenu, priča Ana, javlja Dubrovacki vjesnik
Noću je uzbudljivije raditi jer je više događanja, ali treba se naviknuti na bioritam dok odlazak na ispomoć u druge krajeve Lijepe naše pomaže u još nečemu:
– Volim pogledati Potjeru i kad god bude pitanje o Lici i Gorskom kotaru, sve znam, znam svako brdo, rijeku, planinu, grad jer sam ih upoznala kroz terenski rad, možda bolje od dubrovačkih! – dodaje Ana koja voli razmijeniti iskustva s drugim kolegama, ali i kolegicama.
Provodi Ana i uhićenja, a tu najčešće padne simpatični komentar:
– Obično me pitaju: ‘a možeš li me ti privesti?!’
Cijeli život trenira, to je odličan način za izbacivanje stresa, ljubav su joj i posao i trening. U slobodno vrijeme igra nogomet u Ženskom nogometnom klubu Neretva. Veslala je i lađu za svoj Rogotin, a izrazito joj je drago da se oformila ekipa lađarica od snaga MUP-a za Maraton lađa. I privatno postoji poštovanje prema Aninom pozivu:
– Brat mi je u policiji, a mom nećaku je otac vatrogasac, ali on želi biti kao teta Ana. Kad su ga pitali zašto ne bi želio biti kao ujko, rekao da je teta Ana ‘bolja policajka’!
Posao Ana ne nosi kući, ali zato na posao nosi odgovornost, profesionalnost i ljubav, a sve to za sigurnost! I za kraj poručuje da ovaj posao za nju nije puko zanimanje već poziv kojeg s užitkom obavlja.
Bruno Lucić/Dubrovacki vjesnik