Donisimo propovijed koju je don Ante Žderić na Uskrs održao u crkvi Presvetoga Trojstva u Rogotinu:
U jedno tiho jutro, još za mraka, prvoga dana u tjednu jedna je žena zaogrnuta u crninu prošla snenim jeruzalemskim ulicama i, izišavši iz grada, pošla u obližnji vrt, do jednog groba izdubljenog u stijeni. Malo kasnije sva se uznemirena vratila u Sveti Grad. Ušla je u jednu kuću. Bijaše to Marija Magdalena. U kući je, iza dobro zatvorenih vrata javila apostolima da je kamen s groba dignut. U grob je prije tri dana bio položen Gospodin Isus. Marija i apostoli još nisu ni slutili da je to jutro kojemu su bili svjedocima bio početak novog vremena, početak nove stvarnosti u kojoj su, po Kristovom uskrsnuću, Božji i čovjekov svijet počeli bivati jednim. To zajedništvo Boga i čovjeka Isus je u svojim propovijedima nazivao kraljevstvom Božjim. Ono se počelo rađati njegovim utjelovljenjem, a rasti na uskrsno jutro. Raste i danas. Puninu će dosegnuti u Posljednji dan, u eshatonu, kada Bog bude sve u svemu.
Današnja misna čitanja odišu uskrsnom radošću. Ova se radost očituje u svjedočanstvu onih koji su susreli Uskrsnulog i povjerovali. Na njima temeljimo i našu vjeru. Sveto je pismo Novog zavjeta zapisano na temelju njihovog svjedočanstva. Marko Evanđelist će cijelo svoje Evanđelje zapisati na temelju Petrovog svjedočanstva. Zašto su prvi vjernici, među njima i Marko, povjerovali apostolima i ženama koje posvjedočiše o susretu s Uskrsnulim?! Što je bilo potrebno da njihovo svjedočanstvo bude vjerodostojno i tako upečatljivo da slušatelje ne ostavi ravnodušnima, nego da i u njima probudi vjeru?! To je svakako bila riječ njihovog svjedočanstva – „Mi smo svjedoci“ – ali više od riječi svjedočanstvo njihovog života. Ono što se nije moglo skriti – sve i da se htjelo – bila je preobrazba osobe i života prvih apostola i žena koje su slijedile Gospodina. Do uskrsnuća oni su bili prepoznatljivi kao skupina koja je slijedila Isusa iz Nazareta. Nisu se odlikovali nekom posebnom učenošću. Porijeklom su bili iz najnižih slojeva društva, mahom siromasi, ribari koji su to bili jer nisu imali vlastite zemlje. Mnogi su među njima bili obilježeni kao ljudi sumnjiva morala, ljudi obilježeni zbog svoje prošlosti. To što su se odreda razbježali kad je Isus uhvaćen i to što je njegov izdajnik bio jedan od dojučerašnjih učenika nije, u ljudskim očima, govorilo u prilog ni Isusu iz Nazareta niti skupini njegovih sljedbenika. U očima njihovih suvremenika oni su bili zanesenjaci koji nisu imali budućnosti ni kao pojedinci, a još manje kao skupina, čak i prije događaja Kalvarije. Nakon Kalvarije vjerojatno su svi koji su ih poznavali ili barem vidjeli mogli su biti sigurni da je njihova sudbina zapečaćena, kao i sudbina njihovog Učitelja.
Sada te iste ljude, apostole i druge učenike i učenice, promatramo u jednoj potpuno izmijenjenoj situaciji. Oni nastupaju puni Duha Svetoga, neustrašivi, ustrajni i jasni. Navješćuju Isusa iz Nazareta kao Krista! Ljudskoj logici nikad do kraja ne bi bila jasna ova preobrazba da nije vjere koja govori u Kristovom Uskrsnuću. Ono je bilo ključ. Razlog i uzrok preobrazbe apostola od strašljivih i uskogrudnih kukavica do svjedoka Uskrsnuloga. Susret s njime Uskrsnulim ih je preobrazio, postali su svjedoci. Kasnije će ovim imenom- svjedoci (martiri) – biti nazvan svaki kršćanin koji podnese mučeništvo radi vjere u Uskrsnulog. Riječi, djela i životi ovih ljudi sada izgledaju – i jesu – samo svjedočanstvo vjere, svjedočanstvo susreta. Susresti Uskrsnulog omogućuje postati svjedokom – martirom. To iskustvo susreta temeljito preobražava. Nitko ne može susresti Uskrsnulog i ostati isti. Takav čovjek postaje poput apostola – neustrašivi svjedok koji životom i riječju svjedoči za Onoga koga je susreo, koji ga je preobrazio. Susresti uskrsnulog znači u ovom svijetu dotaknuti Vječnost. Nakon toga čovjek više ne može ostati isti. Zato je za nas vjernike Uskrs svetkovina preobrazbe, svetkovina u kojoj dotičemo Vječnost. U tome susretu naša prošlost, društveno porijeklo i grijesi ostaju nevažni. Bogu je važno samo naše srce. Ono je mjesto susreta i preobrazbe o kojima govorimo. Takvo iskustvo ne može se- sva i da hoćemo – skriti. Ono svjedoči i kad o njemu riječima ništa ne govorimo. U njemu i po njemu progovara Uskrsnuli. On nalaže svjedočiti vjerom koju očituje život vjernika. U središtu svjedočenja je Uskrsnuli. Upravo su to činili Petar i apostoli, kako nam opisuju Djela apostolska.
Sveti Pavao u Poslanici Kološanima vjernika prve crkvene zajednice u Kolosima potiče da traže ono „…Što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!“ Ovo „tražiti ono što je gore“ označava vrjednovanje života i svijeta mjerilima vjere, u temelju koje je Kristovo uskrsnuće. Za onoga tko je povjerovao, tko je susreo Uskrsnulog zemaljska mjerila vrijednosti gube svoje značenje. Takav vjernika sada sve vrjednuje mjerilima neba, „gdje Krist sjedi zdesna Bogu.“ Za takvog čovjeka Kristovo uskrsnuće predstavlja dolazak novog mjerila vrijednosti u svijet. On sve drugo vrjednuje u odnosu na Uskrsnuloga. Zato Pavao vjernike i poziva da uvijek traže ono što je „gore“, da uvijek traže nebesku vrijednost života i svijeta, vrijednost u odnosu na uskrsnuće. Tek u svjetlu uskrsnuća vjernik biva sposoban sagledati život i uvidjeti njegovu veličinu u svjetlu dara vječnosti, dara koji nam je Bog darovao po uskrsnuću svoga Sina. Zato je Uskrs temelj vjere i života vjernika. Koliko smo vjernici ogleda se u našoj vjeri u uskrsnuće. Kristovim pojavkom na kraju vremena objavit će se njegova slava, kao i slava svih koji vjeruju u događaj Uskrsa.
Evanđeoski nas ulomak vraća na događaje uskrsnog jutra. Slika kamena koji je dignut s groba duboko je usječena u svijest svakog čovjeka. Poučeni iskustvom smrtnosti i prolaznosti, svaki se od nas pita – tko će nam maknuti kamen s vrata groba?! Drugim riječima, pitamo se o smrti i umiranju, o snazi koja je kadra pobijediti smrt, dignuti kamen s grobnih vrata. Slika otvorenog groba koji je u uskrsno jutro ugledala Marija Magdalena slika je koja upućuje da je odgovor na naše pitanje dan. Taj je odgovor Kristovo uskrsnuće. Ono je pobjeda nad smrću i umiranje, uklanjanje kamena s grobnih vrata, otvaranje vrata između čovjekovog i Božjeg svijeta, između zemaljske stvarnosti obilježene prolaznošću i nebeske stvarnosti obilježene vječnošću. Na taj prizor Marija juri javiti apostolima, Crkvi. Tek će po Crkvi, kojoj se uskrsnuli objavljuje, Marija razumjeti otajstvo uskrsnuća. U suprotnom, da nije Crkve, prazan grob bi za nju i dalje označavao da je Isusovo tijelo ukradeno. Marija je otrčala apostolima. Ivan izrijekom govori o Petru i drugom učeniku, „kojega je Isus ljubio.“ Ovdje Ivan misli na samog sebe. Petar je predstojnik apostolske zajednice, on je predstavlja i govori u ime svih. On je simbol jedinstva zajednice – Crkve. Tek u krilu Crkve prepoznajemo da je prazan grob znak uskrsnuća. U suprotnom nam taj znak, kao takav, promiče.
Na vijest o praznom grobu Petar i Ivan upućuju se na mjesto događaja. Obojica žure, trče. Vijest o kamenu dignutom s groba u njima, ne bez Duha Svetoga, istovremeno budi i pitanja i nadu. Na obzoru se nazire činjenica uskrsnuća. Slute da je smrt pobijeđena i da je knez ovoga svijeta zbačen. Apostoli će toga postati potpuno svjesni kad susretnu Uskrsnulog. Ljubav prema Učitelju i njegova riječi o uskrsnuću u treći dan apostolima ne dopuštaju mirovati, ostati iza zatvorenih vrata. Vjera ih potiče na djelovanje, na trčanje. Vjera nije statična stvarnost. Ona je dinamika koja pokreće, koja uvijek ostavlja u napetosti. Zato vjera čovjeka uvijek pokreće, ne ostavlja ga u njegovom strahu iza zatvorenih vrata. Do je Marija pošla na grob rano ujutro, još za mraka, dok su apostoli stizali do groba već je svitalo jutro. Svjetlost koja je obasjala dan protuteža je tami za koju je evanđelist bio rekao da se spustila na zemlju dok je Krist visio na križu. Sada je tama ustuknula pred svjetlom, smrt pred životom, očaj pred nadom, laž pred istinom, grijeh pred oproštenjem, knez svijeta pred Sinom Božjim. Svjetlo uskrslog jutra nije simbol je svjetla Božje stvarnosti koje je jednom zauvijek razbilo tmine svijeta koje su ga prekrivale još od prvog grijeha. Krist je svojim utjelovljenjem i smrću čovjeka ponovno okrenuo prema Božjemu licu. Iz toga je lica sada čovjeku zasjala svjetlost.
Ivan i Petar su se sagnuli da bi vidjeli unutrašnjost praznog groba. Vidjeli su i – povjerovali. Ne može se vjerovati ako se pred otajstvom Isusa Krista duboko ne sagnemo. Do zemlje. Tek se iz perspektive sagnutosti razumije Otajstvo. Sagnuti se da bi se povjerovalo! Uskrsnulog možemo susresti i prepoznati, u njega povjerovati tek kad smo se „sagnuli“- tek kad smo sišli s prijestolja vlastite uznositosti. Zato se Uskrsnuli – uočimo – najprije i objavljuje malenima; ženama, apostolima, učenicima. I kao Utjelovljeni najprije se objavio malenima; pastirima. Nakon uskrsnuća nije pošao i razbio zablude hramskih starješina, svećenika, farizeja i rimskih vlasti koji su ga optužili i pogubili. Ostao je ambijentu izvan Svetog Grada, u vrtu, među običnim, malim ljudima među kojima se i utjelovio. Oni su ga prvi susreli i, sagnuvši se, povjerovali.
Uskrs je. Slavimo središnju istinu naše vjere, a ona nam govori da je Bog u Kristu pobijedio zlo i samu smrt. Pred ovom istinom ostajemo zapanjeni, zatečeni, ostajemo bez riječi. Za u nju povjerovati valja nam se sagnuti. Bez vjere u uskrsnuće vjera se gasi, postaje lijepa priča, ideja, iluzija, pretvara se u fanatizam, ispraznu spiritualnost. Uskrsnuće čvrsto povezuje naš život s Vječnošću, naš s Božjim svijetom. Od zore uskrsnuća naš i Božji svijet polako ali sigurno postaju jednim, Božja stvarnost postaje našom. Smrt ostaje tjelesno i duhovno iskustvo, ali je prestala biti zaprjeka, pregrada razdjelnica. Po Kristovoj smrti i uskrsnuću postala je vidljiva vrata između dvaju svjetova koji postaju jednim. Uskrsnuće je rasvjetljenje tame smrti, preobrazba naše budućnosti u nadu, u stvarnost koja je pred nama. Uskrsnuće je jamstvo te budućnosti koja se više ne ograničava na naš zemaljski hod, već seže preko groba, onkraj vidljivog. Prepoznati ovu dimenziju života moguće je samo onome koji je povjerovao, tko je po vjeri susreo Uskrsnulog. Život takvog vjernika svjedoči, on postaje Božji martir. Za vjernika je grob prazan jer je Krist uskrsnuo. Prazan grob je znak, dokaz uskrsnuća je susret s Uskrsnulim. Vjernik ga susreće u zajednici Crkve, u sakramentima koje ona slavi, u molitvi, predanju, djelima ljubavi, Svetom pismu… Crkva je vjernikov vrt u kojem susreće Uskrsnulog. Taj ga susret mijenja, i on iz zajednice Crkve izlazi kao novi čovjek koji svojim življenjem, djelom i riječju svjedoči u susretu koji je iskusio.
Uskrs je. svetkovina je radosti i nade. Zlo i smrt, premda i dalje egzistiraju, više nemaju nade u konačnu pobjedu. Na veliki su petak mislili da su pobijedili. Uskrs je zauvijek razbio nade zla i smrti da će na kraju trijumfirati. Tako je i u životu vjernika. Često se čini da zlo i smrt odnose pobjedu. Kao na Kalvariji. Ali, znamo da poslije petka uvijek dolazi nedjelja. Dolazi uskrs. Znamo da nakon tame petka sviće svjetlo uskrsnog jutra. Znamo da je pobjeda na strani onoga koji vjeruje jer:
„Znamo da si, doistine
Uskrsnuo, Božji Sine!
Pobjedniče, Kralju divan
Budi nama milostivan!
Amen! Aleluja!“
S ovim mislima svima vama i vašima od srca nazivam: na dobro vam došlo sveto uskrsnuće Gospodinovo – Krist uskrsnu! Uistinu uskrsnu, aleluja