Donosimo propovijed koju je, prije procesije kroz mjesto, u crkvi Presvetog Trojstva u Rogotinu održao don Ante Žderić!
Sudjelovati u liturgiji Velikog petka, kao i svetog Trodnevlja uopće, znači duboko proživljavati dramatiku Isusove muke i smrti koju nam ona posreduje. Pažljivo slušati Božju riječ u ove svete dane i uživjeti se u događaje koje ona opisuje i poruku koju nosi znači uroniti u otajstvo Božje nazočnosti među nama koje se očitovalo u Isusu Kristu, napose u njegovoj muci i smrti.
Veliki je petak. Dan je u godini u kojemu se ne slavi sveta misa, ta nekrvna žrtva Novoga saveza Boga i čovjeka. Ne slavi se nekrvna jer je danas prinesena krvna žrtva na drvu križa. Žrtvovan je sam Bog, utjelovljen u Isusu iz Nazareta. Pristupamo ovom otajstvu. Križ je u središtu naše pozornosti. U njega upiremo pogled duše. Crkva nas poziva da, gledajući očima vjere, na njemu prepoznamo Boga koji je Ljubav. Ta se Ljubav danas dala razapeti za naše spasenje. On je umro za nas. Njegova je muka, o kojoj danas razmišljamo, satkana od poniženja i proslave. U njegovoj agoniji već naslućujemo miomiris nade koja će se rasuti svijetom na uskrsno jutro kad Marija zatekne prazan grob i, što je najvažnije, uskrsnulog Gospodina u vrtu. Miris nardove pomasti kojom mu je Marija, Lazarova sestra, nekoliko dana prije njegove muke pomazala glavu, miris za koji evanđelist primjećuje da je ispunio čitavo blagovalište u kojem su večerali, znak je mirisa uskrsnuća koji se već u trenutku Isusova razapinjanja počinje širiti svijetom, svemirom, ljudskim srcem.
U prvom čitanju večerašnje liturgije na usta proroka Izaije Gospodin progovara o svojemu trpećem Slugi. To je onaj isti Pravednik, Izabranik, Miljenik Božje Duše o kojemu je govorio ovaj prorok u misnim čitanjima dana Velikog tjedna. On je Božji Sluga u liku kojeg večeras na poseban način prepoznajemo Isusa Krista. Prorok naglašava kako su se mnogi u isto vrijeme užasnuli nad njegovim mukom iznakaženim licem, ali je on u isto vrijeme mnoge zadivio narode. Mnogi su pred njim ušutjeli „… Videć’ ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć’ ono o čemu nikad čuli nisu…!“ Ovu zadivljenost i shvaćanje „onoga o čemu nikad čuli nisu“ prepoznajemo u zadivljenosti apostola susretom s Uskrsnulim i njihovim razumijevanjem njegovog Otajstva nakon silaska Duha Svetoga. Svaki čovjek koji povjeruje u ovo otajstvo Isusa Krista biva zadivljen, on prima njegovog Svetog Duha i prolazi isto iskustvo poput onog kojeg su proživjeli apostoli. On je u isto vrijeme na Veliki petak užasnut strahotom Kristove muke i zadivljen miomirisom uskrsnuća koji ona najavljuje. Izaija ovog Božjeg Slugu prikazuje kao onoga na koga je pala kazna radi naše krivice. On je žrtva radi našeg opravdanja, pravi pashalni Jaganjac koji se u predvečerje ovog blagdana kolje kao žrtva. Kao što je Stari savez bio obilježen krvlju žrtvenog jaganjca kojom je poškropljen žrtvenik i Kovčeg saveza, tako je sada utemeljen Novi savez po krvi Kristovoj, krvi pravog, Božjeg Jaganjca kojom je poškropljen križ kao njegov novi žrtvenik i svaki čovjek koji vjeruje, čovjek koji u srcu nosi Božji zakon kao novi Kovčeg saveza. Prorok Slugu Božjeg uspoređuje s janjetom odvedenim na klanje. On ne otvara svojih usta. Ponizan je. Ne pokušava se opravdavati pred onima koji ga sude, muče i razapinju. Bogu Ocu prepušta sud. Ne očajava. Usprkos trpljenju i bezizlaznoj situaciji u očima svijeta, on ne zdvaja, ne sumnja u Očevu vjernost. On je nevini Jaganjac. Upravo zato što je nevin kadar je na sebi preuzeti krivice svih nas. Njegova čistoća otkriva prljavštinu onih koji ga osuđuju. U presudi njemu, nevinom Jaganjcu, otkrivaju grijeh svijeta, okrenutost čovjekovih leđa Božjemu licu. Jaganjac svojom žrtvom ponovno čovjekovo lice i pogled usmjerava Božjemu licu i očima. Zato Izaija kaže da se na Slugi Gospodnjemu ispunja Božja volja i da će zbog patnje duše svoje vidjeti svjetlost. Ta Božja volja je čovjekov pogled ponovno okrenuti svojemu pogledu i obasjati ga svjetlošću svojega lica.
Pisac Poslanice Hebrejima svoje slušatelje poziva da smjelo pristupe prijestolju milosti. To prijestolje večeras na poseban način prepoznajemo u Kristovu križu. On je njegovo prijestolje. S njega on kraljuje. Ono što je u očima svijeta ludost i sablazan – križ, za nas koji vjerujemo je prijestolje Onoga koji vlada našim srcima. Kao Vladara i Spasitelja na križu možemo ga prepoznati samo očima vjere. U protivnom će nam ostati tek neshvaćeni idealist koji je naivno upao u zamku koju su mu postavili farizeji i veliki svećenici u uroti s Judom Iškariotskim i rimskim vlastima. Križ je bio njegovo najveće iskušenje. Ne i jedino. Iskušavan je toliko puta tijekom svojeg zemaljskog života. Svaku je kušnju podnio u poniznosti, poslušan Nebeskom Ocu. Za to mu je snagu davala ljubav prema Ocu i ljubav prema čovjeku. Svakom čovjeku. Prorok Izaija zazivao je Boga da razdrije nebesa i siđe. Pisac Poslanice Hebrejima naglašava da je Krist Božje uslišanje te molitve. On je razderao nebesa svojim utjelovljenjem, prodro je kroz njih postavši čovjekom, sišao među nas ljude. Sada svojom poniznošću na drvetu križa ljude uzdiže u nebesa, zauvijek uklanjajući pregradu razdvojnicu koja je razdvajala čovjeka od Boga.
U Ivanovom Evanđelju slušamo potresno izvješće o Kristovoj muci i smrti. Pisano je iz perspektive Ljubljenog Učenika koji je bio svjedok događaja o kojemu smo slušali. Izvješće je uobličeno desetljećima nakon ovog događaja, kad je Ivan već imao iskustvo susreta s Uskrsnulim i primanja Duha Svetoga. Zato i može do kraja razumjeti Otajstvo Isusa Krista. Susresti Uskrsnulog preduvjet je razumijevanja Boga, čovjekovog života i svijeta. Susresti ga podrazumijeva povjerovati u njega. Ova vjera uključuje i prihvaćanje njegovog križa. Tek se iz perspektive križa razumije Boga i život. Prihvatiti Kristov križ znači prihvatiti Božju milost. Ona se očitovala križem. Bez njega ne bismo mogli razumjeti Krista. Ostao bi nam neshvaćen. Krist i njegov križ dvije su istine koje su neodvojive jedna od druge. Križ je njegovo prijestolje i simbol njegovog identiteta. Križ je simbol Ljubavi. Ljubav je Božji identitet. Zato bez ljubavi ne možemo razumjeti križ. Tek tko ljubi – vjeruje. Tko ljubi i vjeruje – razumije križ. Tko ga razumije – prihvaća ga. To je Božja logika koja vodi u nebo. To je logika koju je prihvatio Isus iz Nazareta. Po njoj ga i prepoznajemo kao Krista, kao Sina Božjega, kao Spasitelja.
U izvješću o njegovoj muci prepoznajemo stav društva njegovog vremena. Mnoštvo koje je do prije nekoliko dana oduševljeno klicalo „Hosana Davidovu sinu!“ sada viče. „Raspni ga!“ Ljudima tako malo treba za prijeći od oduševljenja u osuđivanje, od „Hosana!“ na: „Raspni ga!“ Na Cvjetnicu je mnoštvo dočekalo Isusa i svečano ga dočekalo u Jeruzalemu vjerujući da će on ostvariti njihova očekivanja. Koja? Vjerojatno je u tom mnoštvu svaki pojedinac imao neku svoju sliku Spasitelja koji je upravo ulazio u Sveti Grad. Svatko je za sebe htio ušićariti barem malo od njegove moći, upregnuti ga u kola nekih svojih uskogrudnih potreba. Za jedne je on trebao biti kralj, za druge osloboditelj, revolucionar, političar, pregovaratelj, obnovitelj, revnitelj, ispunjavatelj Zakona, osuditelj, hramski svećenik, ozdravitelj, hranitelj, dobra prilika za društveni probitak, za uspon na društvenoj ljestvici, prilika za zaradu… Od Cvjetnice do Velikog petka Krist nije ostvario ni jedno od tih očekivanja. Mnoštvo od Cvjetnice ostalo je gorko razočarano. Iznevjereno. U njihovim je očima taj Isus iz Nazareta propustio zlatnu priliku u kojoj se pred mnoštvom hodočasnika koji su došli za blagdan mogao dokazati i – nitko mu ne bi bio ravan. I Isus, ali još i više svi oni, od njegove bi moći imali koristi. Bili bi profitirali. Ovako, taj Isus je ostao kao pucanj u prazno – mislili su. Zato je u njima od Cvjetnice do Velikog petka rastao revolt koji se na današnji dan prolomio u bjesomučni urlik: „Rasni ga!“ Taj je Isus morao osjetiti posljedice svojeg neprilagođavanja potrebama mase. Morao je platiti. Morao je naučiti lekciju. U očima svijeta najprije valja biti oportunist. Svijet i interes mora biti Bog. Otac Nebeski je na drugom mjestu. Ako se nekako bude mogao uklopiti. Podjarena svjetina na ulicama je pozivala na linč, tumačeći vlastitu krvožednost djelom u skladu s Božjom voljom, ili – kako napisa naš Kranjčević:
„I derala se družba od gadne strasti pjana,
mi ubijamo, Bože, sve zbog tebe – hosana!“
Drugi je dio ostao šuteći. Nitko se nije htio zamjerati interesima vladajuće elite. Svi su bili jednako krivi. Zločin je šutjeti, ne prokazati zlo. Ostati ravnodušan u svom malom, uskogrudnom svijetu. Farizeji i veliki svećenici oslanjali su se na ravnodušnost mnogih. Računali su na ono da zla i nema ako se o njemu ne govori. Zato im je odgovarala šutnja većine. Dovoljna je bila vika manjine, svjetine po ulicama. Tu su svjetinu ionako na vijećanju nazvali prokletom. Oni su bili tek rulja koja je vrijedila onoliko koliko ju se može upregnuti u svoje interese. Rulja je tu da viče po ulicama. Tko je kriv ako u navali njihovog bijesa netko strada, netko poput tog Nazarećanina?! Kriv je svatko i – nitko.
U ovo predblagdansko poslijepodne, u trenutku dok su se u Hramu klali pashalni jaganjci, pravi je Božji Jaganjac prikovan na drvo križa. Kralj je zagrlio svoje prijestolje. Ono je u isto vrijeme bilo i njegov žrtvenik. On je bio i Veliki Svećenik koji je „prodro kroz nebesa“ i žrtva. Čista i savršena. Žrtva Jaganjca koji odnosi grijehe svijeta. Sve su starozavjetne žrtve u svjetlu njegove žrtve tek bila slika. Jaganjac na križu bio je uzor. Prototip. Prava žrtva. Konačna. Beskompromisna. Potpuna. Vječna. Savršena. On je na križu postao Vrata u zajedništvo čovjeka s Bogom – Nebeskim Ocem. I sam je za sebe rekao da je on – Vrata. Njegov je probodeni bok značio njihovo otvaranje. Širom. Do kraja. Zauvijek. Danas su nam pogledi uprti u ovo drvo križa koje se tako snažno propinje od zemlje do nebesa povezujući ih u jedno.
S križa u ovo sveto večer Raspeti pita: „Puče moj, što učinih tebi…?!“ Večeras, kao i svake nedjelje i svaki dan, došli smo Kristu s toliko pitanja. Večeras on pita nas, mene i tebe: „Što učinih tebi?!“ Doista, Veliki petak ima biti vrijeme šutnje. Ljudske šutnje. Ne one poput pasivne šutnje stanovnika Jeruzalema koji se nisu htjeli zamjeriti zbog muke i pogubljenja Nevinog, nego ovo ima biti šutnja u kojoj vjernik ponizno zbori: „Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!“ Dok su nam oči uprte u drvo križa i Onoga koji će za nekoliko trenutaka biti svečano otkriven, pozvani smo srcem osluhnuti, večeras pustiti Raspetog da on progovori. Što nam on ima reći…?!
Gospodin s križa progovara: „Puče moj, što učinih tebi? Ja se večeras suobličujem svakome od vas. Suobličujem se tebi u tvojim trpljenjima i nadama, radostima i tjeskobama. Dao sam ti ovaj život, oduvijek sam te htio u ovom vremenu i prostoru. Ti si meni drag, zato sam te i stvorio! Sve što te se dotiče – dotiče se i zjenice oka mojega.
Puče moj, što učinih tebi? Ja sam te zavolio od trenutka tvojeg začeća. Gledao sam kako rasteš u utrobi majke svoje. Bio sam među onima koji su se veselili tvojemu rođenju. Milovao sam te po obrazu onaj dan kad su te stavili u kolijevku. Na rukama sam te svojim nosio. Pratio sam tvoj prve nesigurne korake, za ruku sam te držao.
Puče moj, što učinih tebi? Ja sam te vodio kroz tvoje odrastanje, djetinjstvo, mladenaštvo i odraslu dob. Ja sam bio uz tebe u svakom trenutku. Slao sam ti svoju riječ, pozivao te i opominjao, upozoravao i poučavao. Ja sam u svakom tvom nošenju križa bio tvoj Šimun Cirenac. Ja sam ti toliko puta došao u liku brata i sestre, muža i žene, prijatelja, poznanika i rođaka, učitelja i liječnika, kolege na poslu ili susjeda, svećenika… Toliko sam puta prošao pored tebe, pogledao te da se uvjerim da je s tobom sve u redu. Bdio sam pored tebe u tvojim besanim noćima, privijao tvoju ranjenu dušu na svoje krilo, bio tvoja utjeha i tvoja nada.
Puče moj, što učinih tebi? Ja se večeras s križa, dijete moje, obraćam tebi. Ja sam tvoj oslonac i tvoja budućnost. Sva tvoja sigurnost neka bude u meni. Ja se danas s ovog križa suobličujem svakom tvojem trpljenju. Ja znam tvoje strahove, tjeskobe, brige, znam boli tvoje duše. Ja sam u tebi kad si nerazumljen, neprihvaćen, prezren i obespravljen, kad si bolestan i razočaran, kad si zaboravljen i kad tvoja ljubav nije prepoznata niti uzvraćena. Ja večeras s ovog križa spajam nebo i zemlju, otvaram ti vrata nebesa. Vjeruješ li ti meni?
Puče moj, što učinih tebi? Znaš li da te ljubim, da te volim. Zavolio sam te prije nego li je svijeta bilo. Znaš li da je ovaj križ na kojem večeras umirem znak moje beskrajne ljubavi prema tebi, ljubavi veće od ovog Biokova nad nama, šire od ovog mora pred nama…?! Ljubiš li me, dijete moje; ljubiš li me? Voliš li me više od svega? Vidiš li moje rane, vidiš li koliko krvare, kako su bolne? Znaš – one su za tebe. I ako me ljubiš, onda svo ovo moje trpljenje ima smisla, jer je za tebe. Ja sam tvoj Izvor, tvoj Početak i tvoja nada uskrsnuća. Sjeti se toga kad budeš večeras cjelivao ovo moje mrtvo, izmučeno tijelo…“
Veliki je petak. Pred našim je očima križ na kojemu umire naš Gospodin. U ovoj svetoj večeri neka nitko od nas ne ostane isti. Neka svatko dozvoli da ga Ljubav koja umire na križu preobrazi, učini boljim čovjekom, boljim vjernikom, spremnim s ljubavlju zagrliti svoje križeve, jer, kako napisa Kranjčević:
„I gledajući kaplju rujnu
Što iz Tvojeg oka kaplje,
O Gospode, oprost čujem
Što ga Tvoja usna šaplje.
I sad slušam što ti zbori
Od očiju suza vruća
Da ne može nikad biti
Bez Golgote – uskrsnuća!“
Tako neka bude. Amen.
Slike: Nedjeljko Jerković