Žene, hrvatske braniteljice, svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu kao vojnikinje ili medicinske djelatnice pokazale su se i dokazale kao ravnopravne muškarcima. Među njima bile su sposobne liderice, poput svima poznate doktorice Vesne Bosanac, ali rat su na svojim leđima iznijele i one junakinje koje su na prvoj crti, rame uz rame sa suborcima, bile spremne dati život za domovinu. U povodu Dana žena, donosimo priče upravo takvih triju junakinja, koje su bile pripadnice 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, piše Slobodna Dalmacija.

Dajana Kežić

Dajana Kežić imala je 26 godina kada je otišla u rat. Poduzeće “Naronaplast”, gdje je šivala, otišlo je u stečaj, a ona se bez prevelikog razmišljanja s prijateljicom Milenom Mikšić prijavila u Zbor narodne garde, odnosno A satniju 116. brigade, u koju su i primljene.

“Otac nije sa mnom pričao dok se nisam vratila s prvog terena, a to je bila Hercegovina – Stolovi i Drenovac. Suborci su mi bili fantastični. Nikada prije ni kasnije nisam doživjela da me muškarci tako prihvaćaju i smatraju jednakom njima. Čuvala sam ja njih i oni mene.”

Kao pješakinja s puškom u ruci neustrašivo se borila i dokazivala. Koncem 1992. godine prešla je u 4. gardijsku brigadu, s kojom je ubrzo otišla u operaciju “Maslenica”. Kašić, Paljuv, Novigrad… najteži dijelovi bojišnice gdje su se borbe izmjenjivale ludom brzinom.

“Danas, kada pogledam iza sebe, sve to vidim kao nekakav film, kao da to nisam bila ja. Kao da je to netko drugi doživio umjesto mene. Nisam odbijala ni jedan zadatak, štoviše prihvaćala sam se i onih u koje nisam smjela ići. Jednom prilikom zapovjednik bojne Jozo Šerić rekao je da žene ne smiju u akciju, no zapovjednik satnije me na moje inzistiranje pustio. U noći smo kamionima došli do jedne točke da bismo nastavili hodajući. Tada sam prvi put u akciju nosila torbu hitne pomoći ne znajući da ću već u 3 ujutro imati prvog ranjenog.”

Iako nije imala medicinsko predznanje, uhvatila se u koštac sa svim izazovima kako bi spasila ranjene suborce.

“Ušli smo u selo, smjestili se u podrum, čim je svanulo, počela je pucnjava. Meci zvižde oko naših glava. No to nije bilo sve. Kada sam oko 13 sati pokušala nešto pojesti, tenk je pancirnom granatom pogodio kuću u kojoj smo bili. Bilo je puno ranjenih, spasili smo ih, a oko 17 sati došao je zapovjednik bojne i kad je vidio da sam se oglušila o zapovijed, počeo je psovati i tjerao me da napustim položaj. Usprotivila sam se jer je suborcima stvarno trebala moja pomoć, no zaprijetio je da će mi, ako ga ne poslušam, pucati u noge.”, javlja Slobodna Dalmacija

Nakon operacije “Maslenica” više ni jednom joj zapovjednik nije zabranio da ide u akcije, a njih se do “Oluje” naredalo. Nije bilo lako, osobito kada joj je 1995. preminuo otac, no nije posustajala. Domovinski rat najljepše je razdoblje njezina života zbog povezanosti i jedinstva koje je vladalo. Teža joj je bila borba sa sustavom koju je morala voditi da bi ostvarila svoja prava u poraću.

Borna Marinić/Slobodna Dalmacija

Cijeli tekst pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji