Korizma je. U našoj kršćanskoj tradiciji to je vrijeme pokore i žrtve. Kroz ovo korizmeno vrijeme koje je pred nama do Uskrsa, ali i do konačnog Uskrsa, prisjetimo se žrtve koju su za Domovinu podnijeli hrvatski vitezovi. U veljači 1992. godine pripadnici 3. pločanske bojne 116. brigade HV položili su svečanu prisegu, a najtužniji dan bio je 12. kolovoza 1995. kada su na Južnom bojištu poginula četvorica branitelja: Albin Osti, Ivica Petrović, Stipe Štrbić i Siniša Musulin.
U sklopu objava govora don Petra Mikića, donosimo njegov govor od 15. kolovoza 1995., na sahrani Albina i Ivice.
„Dragi Ivice, dragi Albine, dragi Stipe i Siniša suborci njihovi.
Dragi sugrađani, prijatelji, dragi hrvatski vitezovi.
Dugo smo zborili kako dragi Bog čuva naše vitezove i čuvao ih je… mora da smo negdje pogriješili.
Ispuni se ona: „Čašu meda još nitko ne popi, da je čašom žući ne zagorči“.
Davno je pokojni Jeremija zapomagao: Strašno je slomljena djevica, kći naroda mojega, ranom neobično ljutom.
Pođem li u polje, evo mačem pobijenih, dođem li u grad evo od gladi iznemoglih.
Zašto nas tako biješ te nam nema lijeka.
Nadasmo se miru, ali dobra nema.
Ne odbaci nas radi imena svojega, ne sramoti prijesto slave svoje…
Slobode koje nema, taj o slobodi sanja, ah ponajljepši san…
Svi smo sanjari. Snivamo snove o ljubavi, o slobodi, o slobodnoj, samostalnoj državi Hrvatskoj, zemlji sreće i blagostanja. Mnogi naši vitezovi koje ubrajamo i drage nam :Albina, Ivicu, Stipu i Sinišu, od sna se ne probudiše.
Zaspaše vječnim snom pravednika, domoljuba, heroja, mučenika, viteza oblivena krvlju umjesto suza radosnica.
Poljubljeni zrakom jutarnjeg sunca umjesto zagrljaja voljene osobe.
Poleti orle Hrvatski, poleti selu i gradu što je tužno gore.
Pozdravi naše potoke i more. Zelena polja i sure vrleti. Nadleti Dubrovnik, tu pjesmu kamenu, taj biser Jadrana i javi im da sloboda stiže. Stiže zalivena vašom krvlju.
Stiže kultura, civilizacija, uljudbeno ponašanje, što zlodusi u opancima nikada nisu, a i neće imati.
Zapjevaj pjesmu slobode na radost prijateljima i kao najveću kaznu svim zlotvorima, koji u djelo sprovedoše najveće pomračenje uma u povijesti čovječanstva.
Svi smo mi sijači, te znademo da plod donosi samo ono zrno koje proklija. Možemo stoga sa sigurnošću kazati da žrtve naših vitezova, mučenika, nisu i neće biti uzaludne.
A da to tako bude, oni ti poručuju. Gdje ja stadoh, ti nastavi… od Prevlake do Vukovara.
Bez sjetve nema žetve.
Bog ne stvara da uništi, stoga ćete vi i vaše djelo vječno živjeti
DOSTA JE SJETVE, GOSPODE! Zaustavi to bezumlje! Tko će žeti, tko se radovati, tko cvijeće mirisati, ako sinovi naši budu i dalje ovako ginuli?
Stoga te molimo:
Rasprši suton s naše Golgote, božanski lučonošo naš.
Skrati noć kojom su sile zloduha obujmile sve naše obzore, božanski dane naš.
Zaustavi krv koja se iz naših bezbrojnih rana neprestano toči, ranjena ljubavi naša.
Otari naše beskrajne suze i raskini naše smrtonosne uze, božanski osloboditelju naš.
Razvedri neizmjerno ucviljene, božanski razveselitelju naš.
Bože iscijeli raskomadanu moju domovinu, orosi je, zadahni, naplodi, razvedri u miru i ljubavi…
Naši momci ne bijahu turisti, a ni avanturisti, već vitezovi željni slobode, koju donose tebi, brate i sestro, a mir i spokoj vječni u Gospodinu sebi.
Stoga neka bude mir vašim rukama i vašim krikovima. Mir vašim ranama i vašim trudima.
Mir i pokoj vašoj dobroti i vašoj patnji, što ostade u kamenu upisane čudesnim pismenima, koja lako svatko može pročitati. I niste posve iščezli, dragi naši vitezovi. Ostajete u srcima sviju nas kao uzor i ponos.
Zborit će se djeci o vašoj žrtvi koja je vrhunac ljubavi. Smrt je jaka, ali život je jači.
Vi živite u nama premda nevidljivi, ali znamo, OVDJE STE… i potičete nas svojom prisutnošću, svojom tihom opomenom, koja prodire iz ove zemlje , ZEMLJE HRVATSKE. Prodire iz vas koji nas pretekoste, iz vašeg znoja, iz vaše krvi, koja već teče i teći će obnovljena kroz vene godina.
Posvuda su naši mrtvi…i ovdje su… Tržimo ih u snu i u kamenu. Prstima kopamo zemlju, da nađem svoj korijen, svoju jezgru, u njihovu pepelu.
Osvajač svijeta Aleksandra Veliki jednom posjeti grčkog Diogena i upita ga što bi želio primiti na dar. Uklonite mi se sa sunca, odgovori Diogen. Njemu za sreću bi dosta Božje sunce i njegove bačva u kojoj je boravio.
Svojom žrtvom ste doviknuli svemu svijetu, da ovaj narod traži samo jedno. TRŽI SUNCE SLOBODE. I nek nam se uklone sa sunca i poput Diogena bit ćemo sretni i veliki.
Oblak samo za tren može pokriti sunce. Sunce slobode konačno pobjeđuje. Vi ste naše sunce, vitezovi dragi.
Jedan drugi grčki mudrac gledajući bogate izloge u atenskim trgovinama, često bi znao reći: Koliko je tu toga što je ne trebam.
I mi poput Sokrata možemo reći: Ništa nam ne treba osim slobodne domovine i bit ćemo sretni i bogati.
Oni položiše svoje mlade živote za tu sreću, za to bogatstvo.
Hvala, hvala do groba vitezovi dragi naši. Ne mogu odoljeti besjedi velikog Dostojevskog koji reče : Čovjek nad smrću može plakati, buniti se ili moliti.
Stoga, plači zemljo, pukni stino, cvili tuguj srce materino, ali puno ponosa i vjere.
Marijo, majko naša, znademo za tvoje riječi u Kani: Sine vina nemaju. Sada ponavljaš: Sine ovaj vjerni narod slobode, mira nema. Znali su za tvoj zagovor vitezovi s krunicom oko vrata.
Ljubimo se. Složni budimo. Mržnju prepustimo drugima, to je đavolsko djelo.
Prvomučenik Stjepan uskliknu: „Vidim nebesa otvorena- A JA VIDIM HRVATSKU SLOBODNU, zemlju sreće i blagostanja.
Oprosti im, Gospode, ako se pokaju, jer znali su što čine. A mi nikada nismo bili roblje, već narod.
Dragi naši: Ivice, Albine, Siniša i Stipe, jedno veliko ljudsko hvala i doviđenja u sretnoj vječnosti.
Počivajte u miru Božjem na rodnoj grudi koju ste toliko voljeli da ste i život za nju dali
Bog ne stvara da uništi, stoga ćete vi i vaše djelo vječno živjeti.
I pjesnici na groblju samo prozu pišu, a kršćanska duša kliče veseli Aleluja uskrsnu Gospod i naši vitezovi s njime“.