13. listopada 1991. godine prvi hrvatski ročnici prvi put su bili na svetoj misi koju je predvodio tadašnji pločanski župnik Petar Mikić. Don Petar je tada održao zanimljivu propovijed i poslao poruke koje su aktualne i danas:
„Draga braćo i sestre, obraćam se u prvom redu našim momcima hrvatskim mornarima, gardistima, mupovcima, te svima vama.
Olovne i teške snove snivaju oblaci, napisao je veliki A.G. Matoš u vrlo teškim opskurnim vremenima, za Hrvatsku. Od Matoševih vremena pa sve do naših dana olovnost se hrvatskih oblaka nije smanjila. Kroz sva desetljeća olovne su kiše drobile i hrvatske živote i hrvatsku nadu da će se jednom razvedriti i nad zemljom Hrvata.
Hrvatska politička metereologija ne pamti konstantnije sunčano razdoblje. I kada je svanuo koji sunčani dan, vjetrovi su sa Zapada ili Istoka nanijeli olovne i teške oblake koji su se u nekoliko navrata sa svom težinom spljuštili na hrvatsku zemlju.
U prošloj i ovoj godini dogodila se za nas vremenska preobrazba koju u našoj povijesno-političkoj metereologiji možemo nazvati čudom. Ipak i unatoč svim iskustvima nismo ni slutili da bi to vremensko poboljšanje u Hrvatskoj izazvalo takav otpor i takav bijes onih koji se protive svakom obliku hrvatstva.
Borovo Selo osvijetlilo je krv Blajburške poljane i cijeli križni put hrvatskog naroda
Od demokratskih izbora, pa sve do ovih dana, ni jedan dan nam nije prošao u miru. Sjetimo se samo kako nam je osvanuo Uskrs. Pa nakon Uskrsa Borovo Selo, zločin koji je jezom ispunio mnoge ljude u civiliziranom svijetu. Fotografije masakriranih hrvatskih redarstvenika ispunile su užasom ne samo Hrvate, već sve normalne ljude ma kojem narodu ili vjeri pripadali. Mnogi su se pitali: Je li to moguće? Svijet je vidio moguće. Vidio, ali još nije progledao.
Nakon ovih zločina Bleiburg je postao vjerodostojnom činjenicom i nedjelom bez presedana u cijelom Drugom svjetskom ratu, odnosno, što je mnogo gore u poraću. Tada su na sličan način masakrirale tisuće hrvatskih vojnika, civila, žena, djece i staraca. O tome se u Hrvatskoj nije smjelo u proteklih 45 godina niti misliti. I šaputanje, a kamoli glasno govorenje ili pisanje bilo je kažnjivo teškim godinama robije. Borovo Selo osvijetlilo je krv Blajburške poljane i cijeli križni put hrvatskog naroda, konačno u pravom svijetlu.
Nota bene! I jedan i drugi zločin dogodili su se u miru. Bi to u svibnju, mjesecu Mariji posvećenom i hrvatskom krvlju potocima urezanom u povijesnicu hrvatskog naroda: Europe i čovječanstva.
Iz povijesti nam je poznato: Dok se u nas ginulo, po Europi se raskalašeno živjelo. Bečka, budimpeštanska, pariška gospoda čuli su za Hrvatsku samo onda kad su se turske čete približavale Beču. Samo su tada vjerovali u našu hrabrost i znali su koliko nam je stalo do „Krsta časnog i slobode zlatne“
Sva ova današnja zbivanja nisu spomenutim metropolama glede hrvatskog pitanja ni najmanje otvorila oči. Ti moćnici znaju samo za jezik interesa i komoditeta, konformizma.
Kako je više nego smiješno nedavno zvučalo uvjeravanje gospode Santera i Delorosa u loše osobine malih država. Ova mudrost prosipana je usred Beograda od predsjednika jedne male evropske države koja se zove Luksemburg. Valjda bi im, budući da su teritorijalno sićušni, preporučiti jedino s Njemačkom i Francuskom. Možemo im poručiti da ih suvremena Hrvatska neće na svojim granicama pitati za putovnice. Putujte, braćo Europljani po zemlji koja je u Europi, ali koja ima točno svoj naziv, svoje ime i prezime, svoju vjeru, kulturu, jezik i pamćenje.
Krenite narodi iz Egipta, iz ropstva u slobodnu Europu.
S gorčinom konstatiram da hrvatski životi nisu imali neku osobitu cijenu u bijelom svijetu
S gorčinom konstatiram da hrvatski životi nisu imali neku osobitu cijenu u bijelom svijetu. Puni tuge moramo utvrditi da ni u Hrvatskoj ta cijena nije puno viša. Po novinama se piše i objavljuju svakakve gluposti. O mučeništvu tolikih, o ubijenima, o blokiranim i popaljenim mjestima, sramotno se malo piše. Bio bih ugodno iznenađen kad bih vidio krupnim slovima ispisana imena palih za hrvatsku slobodu u proteklom razdoblju. I da saznam ponešto o njihovim životima. Ta tko je od njih zaslužio samo proslavu Dana državnosti i proglašenja hrvatske samostalnosti. Bog se konačno na velika vrata vraća u naše domove, javne ustanove, javni život.
Netko je kazao da je rat prljava stvarnost koja otkriva lice samog vraga. To ne mislim zato što se danas u ratu gine, u ratu se gine oduvijek. U ratu i danas, kao baš i nekada djeca ostaju bez očeva, žene bez muževa i sinova, starci i starice bez potpore i svi bez ognjišta i domova. Tako je oduvijek bilo, tako će uvijek i biti. Rat rađa smrt.
Ali ovo nije običan rat, što se nadvio nad dragu nam Hrvatsku. Ovo nije ni građanski rat.
Ovo nije ni pljačkaški rat kako su nekad vodili gusari koji su nastojali da se ratom materijalno okoriste. Ovo je stravični, genocidni, osvajački rat čiji je pokretač mržnja.
Zato je on pun zločina kakvih svijet do danas nije vidio. Cilj ovog prljavog rata rođen je u dušama psihopata. I to onih psihopata koji boluju od manije veličine. Bojim se da nije daleko od istine i tvrdnje da od manije veličine boluje i sav jedan mali narod, koji možda i nije narod, nego samo mitovima opjevano pleme.
Normalno je da čovjek nastoji biti velik, da nastoji ostvariti, na primjer svoje bogatstvo i da to čini po slobodi koju će zadobiti i uživati u slobodi drugoga. Ali kad čovjek pokuša ostvariti svoju veličinu na štetu veličine drugoga, onda to već ima dimenziju bolesti. Kad se pak dogodi da čovjek nastoji poniziti drugog čovjeka u njegovu ljudskom dostojanstvu, kad uništava ono što je drugom sveto i veliko, kad nastoji kod drugog čovjeka izbrisati svaki oblik umjetnosti i transcedencije, onda je to već sumanutost koja rađa smrću čovještva u totalno nakaznim oblicima. Ipak to biva još strašnije kad se takva stvarnost događa ne preko jednog čovjeka, preko pojedinca, nego preko jednog čitavog naroda. A ovdje i sad o tome se radi.
Na žalost sada se u Hrvatskoj vodi takav rat. Avetinjski rat. Rat kojem se nije moguće oduprijeti ni razgovorom, ni dogovorima, ni dokazima ni istinom. Ukratko ni razumom, onim što je specifično ljudsko, što čovjeka čini čovjekom. Ta zna se već od davnih dana točna definicija svakog od nas: Čovjek je animal racionale. I baš zato bi bilo tragično kad bismo na takav rat odgovorili istom mjerom. Dostojevski je na jednom mjestu u Braći Karamazovima posumnjao da je čovjeka stvorio Bog na svoju sliku i priliku, te da bi bilo adekvatnije misliti da je današnjeg čovjeka stvorio đavo na svoju sliku i priliku.
Na mržnju ne uzvraćati mržnjom
Ipak i ovdje treba biti oprezan da ne upadnemo u napast generalizacije.
Đavolski je ovaj nametnuti rat, jer pokretač ovog rata nije boj za svoju istinu, za svoju i tuđu pravdu, za svoju domovinu. Ovo je rat čiji je pokretač mržnja. Za nas bi tragično bilo kada bismo na mržnju uzvraćali mržnjom. Jer ovdje se ne radi samo o mržnji prema protivniku, već mržnji prema svemu što je ljudsko, što je kultura, što je napredak, što je konkretno govoreći, identitet ili imidž hrvatskog naroda. U jednu riječ ovdje nije cilj samo oteti tuđu zemlju: ovdje je cilj uništiti sve što u toj zemlji hrvatskoj postoji kao hrvatsko. Doista, tko živi od takve mržnje, njegov je bog sotona.
Uz Božju pomoć i naše zajedništvo, kao i razumijevanje onih koji nas do sada nisu razumjeli, a morali bi znati zbog zajedničkog nam dobra da smo i danas „antemurale chritianitatia“.
I na kraju nam se nadati da će iz hrvatske političke meteorološke postaje, nakon dugih zahlađenja najaviti stabilnije i ugodnije vrijeme.
Pogledaj. Usliši me, Gospodine Bože moj, da ne reče neprijatelj moj, nadvladao sam ga.
Da se ne raduje koji me gone.
Neka nam živi jedina, jedna, vječna Hrvatska!