U ovo posebno vrijeme donosimo priču o jednoj nevjerojatnoj, srčanoj i upornoj ženi koju je životni put doveo u Ploče. Ljubica Barbir je njeno ime. Gotovo dva desetljeća ova vrijedna učiteljica radila je kao zamjena I nije mogla pronaći stalni posao. A onda je, uz pomoć Gospodina i podršku obitelji, okrenula novi list.
- U novogodišnjem broju širu priču o Ljubici donosi Dubrovački vjesnik.
Dobro došli u moj kutak kreativnog izražavanja u kojem se i vile znaju zaigrati mašući svojim čarobnim štapićima!
Moje ime je Ljubica Barbir, dolazim iz Splita i prije svega sam mama dvoje divne, ali trenutno, pubertetski usmjerene djece (mnogi roditelji će razumijeti), supruga beskrajno podržavajućeg čovjeka, koji ima visok prag tolerancije. Kad to kažem, mislim na veliki roj ideja koje su se vrzmale godinama po mojoj glavi te stvorile paletu znanja rezultirajući današnjim plodovima. Nakon toga sam kćer velikih životnih učitelja, a onda tek i sama učitelj te na kraju (ili sreću) fotograf.
Djevojčica Ljubica oduvijek se igrala učitelja te proletjela kroz osnovnu školu i gimnaziju čvrsto vjerujući kako će diploma Učiteljskog fakulteta u Splitu biti ostvarenje snova. “Nakon odrađenog stažiranja u svojoj “kvartovskoj” školi, udajem se za svog gorostasa visoke tolerancije te odlazim u Ploče i prihvaćam posao voditelja u osiguranju u kojem radim u Splitu tijekom studija. Visoki položaji su me vidjeli na tom mjestu zbog radne organizacije i upornosti koje mi, vrijeme će pokazati, ne nedostaje”.
Zbog navedenog posla, jer dala je obećanje, odbila je posao u “kvartovskoj” školi, koji se poslije pretvorio u stalno radno mjesto, ali za onog tko je bio tu nakon mog odbijanja.
“Radim savjesno posao u osiguranju i nakon dvije godine i jednog djeteta okrećem se školi i zamjenama, mijenjajući sve predmete u osnovnoj školi. Sjetim se nekad, kako bi me ravnateljica u školi u Gradcu, zvala kameleon, toliko mi je brza bila preobrazba.
Kako godine prolaze, a internet je sve prisutniji u našim životima, tako i ja sasvim slučajno naletim na svjetki poznatu fotografkinju Anu Brandt i njene edukacije. Zaradim na zamjenama pa uložim u edukacije, krene ringišpil kojim suprug nije bio oduševljen, ali je stojički sve podnosio.
A gdje je tu fotografija? Rasla je sa mnom kako je rasla i moja želja za prekidom uzaludnog traganja za poslom. Naime, dijete sam učiteljice fizike i tehničke kulture koja je u svojim početcima rada u jednom malom mjestu (gdje je upoznala i mog drugog roditelja) osnovala Foto sekciju i tako mi u uspomenu utisnula fotografije koje smo kroz djetinjstvo uvijek listale”.
Svaka je pričala svoju priču, a oči male Ljubice su se punile živim slikama. Danas u studiju ima mamine i tatine fotoaparate kao podsjetnik ljubavi koja joj je nesvjesno utkana u sjećanje.
“Obožavam fotografirati život, krajolik, ljude, a ponajviše dječicu nastojeći pridobiti obrise djetinjstva koje smo i mi nekada poznavali što rezultira proizvodom koji se nalazi pred vašim očima. Kao učitelj pozvana sam širiti zraku maštovitosti pronađenu u zjenici njihovih očiju pa ako pogledate bliže možda budete te sreće pa je i sami pronađete.
Vrijeme prolazi pa tako i tih 12 godina te se na otvorena radna mjesta prime dva tehnološka viška. Isplakah, stisnuh srce u šaku te se zaputih na Algebrino učilište po diplomu Specijalista digitalne fotografije i obrade te logičkim slijedom i Web dizajna. Web stranica je oblikovana, čeka samo brata IT-ovca da je plasira pred zjenice svjetla”.
Kako s ovim uvjerenjima nije moguće otvoriti obrt za fotografsku djelatnost, postala je učenik srednje fotografske škole te osim gimnazije sada ima još jednu završenu srednju, baš kao i njen tata, koji je oduvijek bio predmet obiteljskih šala zbog toga.
“S diplomom u ruci i skupljenom vrećom znanja otvaram obrt, prijavljujem se za poticaj za samozapošljavanje te na natječaj za poslovni prostor u Poduzetničkom inkubatoru u Pločama i na veliko oduševljenje, prolazim na oba polja. Zahvalna gđi Mariji Grgurinović Bebić koja je odvojila svoje slobodno vrijeme i pomogla prilikom poslovnog plana jer kao učitelj ne plivam u tim vodama, kao i ravnateljici gđi Karmen Kutnjak.
Od lipnja ove godine, u studiju fotografiram bebice, koristeći znanja svih 40 radionica Ane Brandt, dječicu, trudnice i najvažniju zajednicu, obitelj. Krštenja, manja vjenčanja te zaruke koje su također dio moje palete usluga kao i tematska fotografiranja, božićna fotografiranja, a uskoro i uskršnja te mnoge druge idejice koje se isprepleću čim uhvatim slobodan trenutak razmišljanja.
Obitelji koje su se do sada izmijenile ispred mog objektiva samo su dokaz kako je osluškivanje unutarnjeg glasića, bio pun pogodak. Zahvalna na svima njima i onima koji dolaze.
Danas sjedeći u studiju dosanjanog snu znam da ništa nije bilo uzalud. Ni putovanja svaki drugi dan za Split ni učenja u kasnim 30-tima, niti vjera u ljude koji su bili ruka spasa kad je najviše trebalo.
Mogu se tješiti kako sam sama sve postigla, ali čvrsta Stvoriteljeva ruka me zasigurno pripremala za ono što slijedi samo što sam ja kucala na jedna vrata dok je On otvarao prozor s najsjajnijim ishodom koji samo Gospodin može i ponuditi. Jedino, i samo ako, Mu se prepustite!
Ja sam ipak svoje uzde otpustila i prepustila se tim čarobnim putevima koji su neizvjesna do samog cilja ispunjajući svaku znatiželju još jednom kapljicom radosti. Moja briga za poslom je prestala, a moja zahvalnost se nagomilala.
Prvi Božić nakod dugo vremena koji neće proći u razmišljanju kojeg učitelja idućeg mijenjam već koju obitelj iduću fotografiram. Okolnosti se mijenjaju, važno je da je srce u miru i da je krajnji proizvod života pa i rada, ljubav”.
Blagoslovljen i sretan Božić svim čitateljima!