Dolazak don Petra Mikića u Ploče, sada već davne 1969. godine, značio je da će i ovaj grad dobiti lijepu crkvu u kojoj će se vjernički put moliti. Na putu do izgradnje crkve bilo je puno prepreka i otpora, koje je legendarni pločanski župnik savladavao kako bi ispunio ono što je smatrao svojim poslanjjem i što mu je kao zadatak povjerio tadašnji nadbiskup metropolitan dr. Frane Franić. Toga se, nekako u ovo vrijeme, prije dvije godine, točnije 21. studenoga 2021. godine, prisjetio i sam don Petar.
“Probudi se čovječe. Dani su kratki i njihov broj je ograničen. Ne pravi se slijep, ni nijem, ni gluh. Svjesno vrši svoje poslanje žrtvujući se. Bit će vremena za odmor kad te pozove k sebi Onaj koji te je i poslao na njivu da ju oplemeniš i oplodiš, pa ti reče: Dođi slugo dobri i vjerni, u malome si bio vjeran, uđi u radost Gospodara svoga.
O koja radost ispuni srce orača koji gleda uzoranu njivu i brazde joj skladno poredane obogaćene raznovrsnim plodovima na radost puka Božjeg koji će njima krijepiti dušu i osnažiti tijelo.
Davno je bila 1969. godina, a čini mi se kao da je bilo jučer kad me je nadbiskup metropolita dr. Frane Franić pozvao kazavši mi: “Ploče trebaju mlade snage pune vjere, znanja i ljubavi prema Bogu i hrvatskom narodu.
Božji duh je kroz stoljeća, kroz sve bure i oluje vodio svoju Crkvu nalezeći načina kako uspješno Kristovu lađu sa njenim putnicima dovesti u luku spasa, u mirnije vode.
Nakon dugo razmišljanja moleći se za razboritost u donošenju odluka kako najbolje postupiti, koga poslati na kamenito tlo u Ploče, koji bi svojim upornim radom, znanjemi vjerom, ovu šikaru – ledinu pretvorio u plodan Vinograd Gospodnji. I pade kocka, Petre na tebe.
Novoosnovana župa u Plócama ne posjeduje nikakovih materijalnih dobara. Stanovat ćeš u maloj, trošnoj, radničkoj, drvenoj baraci koja će biti mjesto okupljanja ljudi željnih Božjeg nauka i milosti koja će ih obogatiti svetim sakramentima.
Sve njeno bogastvo bit će tvoja mladost, znanje, vjera, upornost u radu i molitvi.
Ništa ti ne mogu dati osim blagosova. Gledam tvoj vedri izraz lica koji me uvjererava da ćeš s radošću ispuniti svoja poslanja. Od tebe očekujem da okupiš živu i sagradiš kamenu crkvu. Jedino što ti u ovom trenutku mogu dati, je svoj blagosov.
Primio sam na znanje i ostvario poslanje.
Slušao sam otvorenih očiju i ušiju svaku riječ koja mi je upućena.
Povjerenje koje mi je iskazano i vjera u Boga dalo mi je neshvatljivu snagu i vjeru da ću uz Božju pomoć ispuniti povjerenu zadaću.
Danas, kad god pogledam našu Bijelu ljepoticu usred grada ne mogu se oteti dojmu da je Bog vodio sve naše korake i nikada nas nije napustio, ispunjavajući istinu- po trnju k zvjezdama… Put je bio dug i naporan, 36 godina, a isplatilo se.
Puno je napravljeno, sve uz vidljivu Božju pomoć. Teško je shvatiti, samo vjerom treba prihvatiti.
S Isusom sam razgovarao, s Njime se prepirao, dogovarao i nikad me nije ostavio na cijedilu, šaljući mi pomoć materijalnu i duhovnu me osnažujući.
Pitali su me vjernici i nevjernici: Tko to stoji iza njega. Odakle mu materijalna sredstva i duhovna snaga? Teško im je bilo shvatiti i prihvatiti da je tu Bog bio na djelu, pa su se u svojim teorijama zaplitali ko pile u kučinu.
Bože hvala ti na povjerenju i snazi koji si mi pružao. Crkva, zvonik, kipovi, orgulje, mozaik, vitraži sve je to Tebi na slavu, a čovjeku na poticaj i vjernost Stvoritelju”.