„Zelena – tabla – Mala Bara“. Veličanstvena akcija u kojoj su 14. rujna 1991. godine postrojbe iz Doline Neretve i Dalmacije osvojile prvu neprijateljsku vojarnu u Hrvatskoj i zaplijenile velike količine naoružanja i vojne opreme.
Do sada se godišnjica te akcije obilježavala na razne načine i uvijek se naglašavao kako ona ne smije biti prepuštena zaboravu i mora dobiti pravo mjesto u hrvatskoj povijesti.
O tome je 12 rujna 2010. godine u svojoj besjedi podsjetio i tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić:
„Okupi nas prijatelji dragi događaj koji se zbio prije 19 godina. Kad se to događalo bilo je kao u snu. Mnogi nisu bili svjesni što se zbiva.
Bog nas stvori različite po stasu, bistrini umu i po plemenitosti srca.
Neki su ljudi dalekovidni, drugi kratkovidni, a neki i slijepi. Danas smo ovdje zahvaljujući onima koji bijahu dalekovidni i koji su Domovinu u srcu nosili. Dobro su vidjeli i razumjeli što se oko njih događa.
Neke stvari moramo stalno ponavljati kako bi za njih saznala i naša mladež. Kako cijeniti ovo što imamo i kako poštivati žrtve.
Kad se stvaralo ovo velebno djelo, radi konspirativnosti, tajnosti, dobi naziv … ZELENA TABLA MALE BARE:
Iziđimo iz anonimnosti…to posta stvarnost svima poznata, stoga je više ne bi trebalo zvati ZELENA, već ZLATNA TABLA – ZLATNI RUDNIK.
Poznato vam je, dragi sugrađani kako i koliko su ljudi spremni žrtvovati da se domognu zlatnog praha za kojeg bi saznali da se negdje nalazi. Čuli ste vi za ZLATNU GROZNICU.
Što sve rade ispirači zlata… žrtvuju veliko blago da dođu u posjed rudnika.
Prijatelji dragi, vi ste prvi saznali za taj ZLATNI RUDNIK. Znali su i drugi, ali vi ste za razliku od njih odlučili žrtvovati sve, pa i vlastiti život da se njega domognete. U tom je vaša veličina, pred kojom treba pasti na koljena, duboko se nakloniti.
Dok ste vi biti izloženi neprijateljskim granatama, kad se noć u dan pretvorila, oni su se skrivali u podrumima. Imaju oni toliko drskosti da nas uče što se zbivalo iznoseći svoju verziju događaja uzdižući sebe, što iritira prave sudionike.
Dok su osvojena oružja i tehnička sredstva za mnoge bila spas u obrani Domovine, za neke je to bilo staro željezo, jer je neprijatelj uništio udarne igle kako bi ih onesposobio.
Dugo smo bili strpljivi… no, nije se moglo više trpjeti. Pred vašom hrabrošću oni ustuknuše i pobjegoše…mislili mi…da se nikad ne vrate…i ne bi da ima obraza…kako vam u oči pogledati.
Ima mnogo zaboravnih do te mjere da ih mole da se vrate kupujući im stanove… molimo vas nemojte se ispričavati u moje ime i u ime svih sudionika ove velebne akcije. Svi mi imamo razne čaše i čašice, posude i posudice pune različitih sadržaja. Dok su posude zdrave, ne znaš što je u njima. Tek kad se otvore, kad napuknu ili se razbiju iz njih poteče sadržaj, te se proširi miris ili smrad.
Udariše svojim kopitom ti izrodi, napukne, a poneka se i razbi posuda. Iz nje poteče :ODLUČNOST, HRABROST, SPREMNOST DA I POSLJEDNJA KAP KRVI ISCURI SAMO DA DOĐEMO DO SLOBODE. DO SVOJE DRŽAVE, DO SLOBODNE, SAMOSTALNE, NEZAVISNE NAM DOMOVINE HRVATSKE.
U tome je veličina vas i ovog dana. BOG BIO S VAMA HRABRI VITEZOVI.
Svi skupa budimo ponosni, što smo svjedoci i sudionici tog vremena.
Bio Bog s tobom, ponizni, ponosni, veliki grade, koji se moraš trgnuti i izboriti za dostojno priznanje, za pravo vrednovanje događaja.
Nek je vječni pokoj vitezu ANTI VRDOLJAKU, te trajna zahvalnost IVICI BUTIGANU, Jasminu Čupiću, Nini Marinoviću -Mrkom Iliji Volareviću, Ivici Marušiću, Ivi Čotiću, Peri Vladimiru, Petru Šegi, Davidu Ćorluki, Braci Miloševiću, Ivanu Pavloviću, te Dušku Milanoviću koji je kamerom sve ovjekovječio. Snimao je i razminiranje Tatinja ušavši u to neprijateljsko gnijezdo sa ludo hrabrim Petrušićem i Miloševićem, gdje je s 50 posto vjerojatnosti mogao snimiti njihovu i svoju smrt.
Hvala i svima koji se nisu te noći skrivali u mišjim rupama, već hrabro nasrnuše na tu krpelj da je konačno skinu s vrata…
Imali su hrabrost, a ja bih rekao i sreće i Božje pomoći, koja nek nas prati u sretniju budućnost.
Potrebno je zabilježiti i reći:
Odmah poslije prvih balvana počeše se sastajati idealisti, zanesenjaci…sastajati i dogovarati što treba činiti…
- siječnja 1991. godine službeno se formira Lučki vod, koji je organizirao službu praćenja svih jugonostalgičara…
Ideja o oduzimanju naoružanja iz Malih Bara začeta je u njihovim glavama, ali tada nasta problem, gdje s tolikim naoružanjem… tek tada se akcija prebacuje na „viši nivo“.
Bilo je kako je bilo i dobro je prošlo, mnogo bolje nego se moglo očekivati s obzirom na pristup i način izvođenja.
Mnogim sugrađanima je bilo poznato da će se i to zbiti pred večer 14 rujna. Trebalo se to dogoditi 13. rujna, ali zbog nedolaska – izdaje „velikih rodoljuba“ iz Metkovića odgođeno je za 14.rujna.
Tužni bijahu policajci na Rogotinskom mostu 14.IX. kad sam im s Danicom Jerković donio ručak. Bi im jako žao što je akcija odgođena.
Jedni siju…drugi žanju…
Ovdje požeše najveći dio žetve upravo oni koji, ne što nisu ništa sijali, nego ometali sjetvu, što je poznato i vrapcima, koji su cvrkutali u čempresima na baćinskom groblju pored Crkve sv. Jure, a i drugdje na javnim i skrovitim mjestima.
Zaboraviše oni da Jure uvijek pobjeđuje zmaja bez obzira koliko ima glava – suradnika…
Nemojte prisvajati sebi što vam ne pripada. Povijest pišu pobjednici.. Probudite se stoga, dragi sugrađani i nemojte dopustiti da vam netko drugi povijest piše.
Tuđe perje niti dobro stoji, a niti dugo traje.
Dana 14.IX.1991. godine zbi se PRVA POMORSKA BITKA za stvaranje države Hrvatske. Zbi se to u našem akvatoriju. I danas se toga prisjećamo. Bi to don Kihotovski potez koji je za nas dobro završio.
Ovom akcijom osnažili su se borci od Šibenika do Dubrovnika, te Vukovara.. I njih bi barem dogodine na 20. godišnjicu trebali pozvati.
Žalosti me ponižavanje i razhrvaćenje hrvatskog naroda, te izokretanje istine i pravde.. pretvaranje sjajne pobjede u poraz i pretvaranje zemlje žrtve u zločinačku zemlju.
Tužni pratimo sudbinu naših najsvjetlijih sinova – generala u Hagu išćekujući presudu Pilata.
Žalosti me odstranjivanje svih nacionalnih kadrova iz svih sfera društvenog života.
Razbijaju se dragovoljačke i stradalničke udruge.
Prava vlast nikada ne bi ni pod koju cijenu prihvatila monstruozne optužnice, i nikada ne bi na temelju takvih optužnica na milost i nemilost bilo kome izručila svoje pravedne i najzaslužnije ljude.
Tko je to vidio da se progone branitelji na temelju svjedočenja agresora.
Hrvatska televizija obavlja isti posao kao i oni u Den Hagu ili Srpska akademija nauka, koji hrvatsku stalno optužuju da je nastala na zločinu..
Po njima je stvaranje hrvatske države težak grijeh – najveće zlo koje nam se moglo dogoditi.
Laži, laži, pa ostat će nešto od te laži. To je kredo hrvato – mrzaca.
Što se to događa. Da li je cijeli svijet zbog klimatskih promjena poludio.
Zašto si Franjo amnestirao tolike zločine i zločince, koji nam se danas smiju gledajući nas u oči.
Rasprodali su mi te, Domovino mila. Što će ostati našoj djeci? Prestanite više s tom rasprodajom.
Komunistički mentalitet je nadživio komunistički sustav.
Vjera i nacija su neuništive, to moraju znati…
Hrvatska nije imala budućnost u Jugoslaviji, a neće je imati ni u Evropi na ovaj način..
Dužni smo spasiti pravu sliku o nama, o događajima u kojima smo sudjelovali. Tome u prilog ide i ova besjeda.
Kriva slika je uvijek izvor nepravdi i zato je štetna. Jedino istina oslobađa.
Povijest kakva se dogodila nije im poželjna, zato oni vrše korekcije, uštimavanje, ispravke i prilagođavanja.
Sanjam dan kad će krivokletnici biti suđeni za izdaju.
Njegujte istini, ponos i zahvalnost.
Moramo ljubiti istinu i samo na njoj graditi budućnost.
Ne dopustimo da nam sole pamet oni s druge strane barikade, niti oni koji su u vrijeme agresije bili nejaka djeca..
Narodu se želi izbrisati memorija. Sve što je sveto, rodoljubno, treba prešutjeti..
Gledali ste Sinjsku alku. Nitko ne spominje Gospu i njenu pomoć.
Tko izbriše povijest, ostaje bez budućnosti, a to nam se ne smije dogoditi.
Čovjek ili je slobodan, ili nije čovjek. Tako i narod.
Podjarmljeni narod ne može opstati.
Strahom su vladali drugovi ubijajući nemilosrdno sve svoje neistomišljenike, i to su nazivali oslobođenjem.
Stidim se predsjednika koji s visoka svima nama „soli pamet“ dajući izjave o rodoljublju, te o našim generalima čiju presudu uskoro sa strepnjom očekujemo.
No, teško je napraviti Hrvata od nekoga tko je cijeli život u sebi suzbijao taj osječaj etničke pripadnosti i smatrao ga kompleksom kojeg se treba stidjeti.
.. On bi i Gotovini oduzimao čin i odličja…
U mojim očima – u očima svih rodoljuba njegovu veličinu nikakav sud, a ni predsjednik NE MOŽE UMANJITI…
Ovdje je riječ o dva veoma suprotna svijeta: ONOG KOJI SE BORIO ZA HRVATSKU I KOJEMU PRIPADAJU GENERALI, I ONOGA KOJI SE BORI PROTIV HRVATSKE…..
.. Ne govori se o ubojstvu tisuće hrvatskih civila i sravnjavanjem sa zemljom na tisuće hrvatskih naselja…
.. Za to do danas gotovo nitko nije odgovarao.
Još jednom recimo da su DANI OLUJE BILI DANI PONOSA I SLAVE.
Neshvatljivo je i nedopustivo da se onima koji su ratovali protiv Hrvatske daju stanove, mirovine i U RADNI STAŽ IM SE URAČUNAVAJU TE GODINE RATOVANJA. Tu je „vrana mozak popila”…
Po pravdi i pravu NAŠI GENERALI BI TREBALI BITI SLOBODNI…ALI POLITIKA IM SUDI I OSUĐUJE…
MOLIMO BOGA ZA PRAVDU…
Kako se đaku može oduzeti petica koju je dobio iz povijesti, ako je nakon toga u nestašluku rabio školska vrata. Oduzimanje činova i priznanja samo je odraz bijesa i mržnje na ono radi čega je dotični dobio ta priznanja.
Da je Franjo s nama, to se ne bi dogodilo. Trebao bi nam danas kao i ne baš tako davne devedesete. Stoga mu zapjevajmo”.
………
Slike: Arhiva rogotin.hr