„Bez obzira što to danas nije moderno, dajte djeci kršćanska imena. Svako netom kršteno dijete koje nosi ime nekoga kršćanskog mučenika bit će bogatije barem za neku karakternu crtu svog imenjaka“, govorio je papa Ratzinger. Protiv „globalizacije na svim područjima“, svoj doprinos „u očuvanju identiteta svog dragog, ispaćenog, progonjenog i ponižavanog Hrvatskog naroda“, dao je, među ostalim i 6. veljače 2009. godine tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić, govoreći o prevažnom značenju imena koje nosimo:
„Ime je znak. Rekli bi Latini. Ono je svetinja. Tko se stidi svoga roda, svog imena, taj nije zavrijedio da ga se poštuje. Tko sebe ne poštuje ne može očekivati da bude poštovan. Svetinje kao što su Bog, Domovina i dom, kod čestitih ljudi nikada nisu na prodaju.
Postoje imena ljudi, životinja, brda i dolina, mora i rijeka. Pametni ljudi to poštuju ne miješaju ih, ne zamjenjuju ih. Stoga se čudim čuđenju nekih sveznadara, samozvanih učitelja.
Ne bih se trebao čuditi kad se zna da su medijskim prostorom zavladali anarhisti, ljevičari, amoralni anti vjerski elementi.
Ne može biti sretan onaj koji gazi određene svetinje. Đavo je neprijatelj čovjekove sreće i njemu ništa nije sveto.
Mati me rodi kao Hrvata, a po krštenju postadoh rimokatolik. Hvala joj i ponosim se tim darovima. Nacija se ne bira, s njom se čovjek rodi. Ona je ono najsvetije u čovjeku. Imenom se potvrđuje pripadnost naciji.
I nakon smrti ostaje čovjekovo ime
Svi narodi imaju svoja narodna imena s kojima se ponose. Postoje narodne pjesme, narodne nošnje, narodni folklor, narodna kuhinja, narodni običaji. Bolje da nestane mjesta nego običaja. Mjesta i nestaju kad nestane običaja. Zar ćemo zaboraviti narodne plesove što spada u kulturu jednog naroda kojem se ponosi i prezentiraju u svijetu. Suludo bi bilo toga se stidjeti. Onaj koji ih mijenja, nije zadovoljan sam sa sobom, pa kako onda može druge poštivati?
I nakon smrti ostaje čovjekovo ime, makar ništa velika ni dobra ni zla ne učini po čemu bi se pamtio.
Sastali se prijatelji i odlučili zajednički večerati. Svaki će od njih nešto donijeti: Pršuta, kruha, sira, vina…samo jedan šuti, ne bi on išao na večeru. Zašto, upitaše ga prijatelji. Nemam ja ništa što bih mogao donijeti i neugodno mi je. Samo ti dođi, rekoše mu. I došao on. Večeralo se. Taj dotični ih je posluživao kako bi im se odužio. Kad su se ponapili počeše vrijeđati tog „siromaha“, koji bi volio da nije došao. Kod kuće je bio gospodar, a ovdje posta sluga.
Donesi barem svoje ime u tu zajednicu, u protivnom ćeš zaželjeti da si sam na nekom pustom otoku.
Kod predstavljanja, kod prvog susreta s nekim, izgovara se ime, ne titula, ni stalež, ni godine, niti uspjesi.
Naši stari su upravo preko imena poštivali svoje korijene. Nisu davali djeci strana imena. Po imenu si znao odakle je, tko je i čiji je tko.
Poštivao se rod. Dijete je dobivalo ime djeda, bake ili nekog od najbliže rodbine, što se smatralo čašću. Sad mogu mirno umrit, rekao bi did. Često se rad toga rađalo i više djece kako bi se počastio sav rod s očeve i majčine strane.
Žene bi redovito prije poroda dolazile svećeniku te se ispovijedale i dale služiti svetu misu za sretan porod. Kad bi porod bio težak, a dijete se ipak zdravo rodilo, dali bi mu ime“domaćeg“ sveca najbližeg datumu rođenja.
Prestanak tradicije je početak nestajanja
Upito bi te „mudrace“ da li bi neki Arapin, Kinez ili Japanac svom djetetu dao ime: Ivan, Stipe, Duje, Mate… Mali su izgledi, zar ne?… I ja ih poštujem i želim da i moj hrvatski narod poštuje svoju djedovinu. Zar da se stidimo svojih korijena? Pa tko će nas onda poštivati? Prestanak tradicije je početak nestajanja.
Kod krštenja djeteta obavezno tražim da mi se donese Rodni list djeteta jer podaci moraju biti istovjetni. Roditelji svom djetetu daju ime i to treba poštivati, ali ih treba poučiti.
Svećenik nije samo vjeroučitelj. On je mnogo više od toga. Dužnost mu je ukazivati na vrednote i na poroke te razna pomodarstva koja su privremenog karaktera, a posljedice ostaju dugoročno.
Tko djetetu dade neko strano ime, taj ne poštuje ni rod ni vjeru i pokazuje da se srami svoje nacije. Zar bi toga trebalo nagraditi?
Ja pružam samo mali znak pažnje onima koji su zavrijedili da ih se poštuje, jer i sami poštuju svetinje kao što su: DOM, DOMOVINA, BOG…
Nitko pametan radi te tisuće kuna neće svom djetetu dati ime. Namjera mi je bila potaknuti ljude na razmišljanje. Kamo nas sve to vodi. Brzo ćemo zaboraviti tko smo i to me žalosti. Uništit će nas ta globalizacija na svim područjima.
Ovo smatram svojim malim doprinosom u očuvanju identiteta svog dragog, ispaćenog, progonjenog i ponižavanog Hrvatskog naroda“.
