Tko ne poznaje Ploče za njega će reći tek da je lučki, tranzitni grad. Također, reći će da je to grad na čiju rivu druge subote u kolovozu u pjeni valova uplovljavaju neretvanski lađari izgarajući od želje da u žuljevitim rukama podignu Domagojev štit.
No grad je puno više. Ne čine ga zgrade, ulice, plaže i događaji, već njegovi ljudi. A među njima ima onih pažnje i divljenja uistinu vrijednih. Ovo ljetno subotnje poslijepodne proveo sam u društvu upravo takve obitelji – obitelji Marinović. Oni rijetko govore o sebi, samozatajno stvaraju i žive za ono što iskreno i oduvijek vole, ono od čega su sazdani – za glazbu. A ta se ljubav posebnim genetskim kodom prenosi iz generacije u generaciju trajno ostajući u ovoj glazbenoj obitelji.
Prva polaznica Glazbene škole u Pločama
“Sve je počelo u Pločama davne 1964. godine kada je iz Zagreba u Ploče stigla prva nastavnica glazbenog u našu osnovnu školu. Predmetnu nastavu držala je u zbornici na prvom klaviru koji je ikada došao u Ploče. Zvuk i glazba tog klavira su me toliko oduševili da se nisam makla iz zbornice dok od ‘muzičarke’ kako smo je zvali nisam dobila volonterske klavirske instrukcije nakon redovne nastave. Mom napredovanju nije smetalo što sam vježbala na klavijaturi od papira jer naravno nisam imala svoj instrument. Dirnuta mojom velikom željom za glazbenim znanjem mlada nastavnica je potakla upravu grada na otvaranje Niže muzičke škole u Pločama u kojoj sam bila prvi upisani učenik, odmah u drugi razred, jedina u klasi”, podijelila je s nama Senka Marinović sjećanja na svoje prve glazbene korake, kako svoje tako i tadašnje Muzičke škole u Pločama.
Upravo je ta škola, puna talentirane djece, postala temelj prvih kulturnih priredbi u mjestu. Naime, Ploče su tada bile u nastajanju, imale su jedva tri ulice uklesane u kamenu, dvije za vojne i jedna za radničke obitelji, a već su imale svoju muzičku školu pri tadašnjem Sveučilištu.
Svečanost osnivanja ogranka Matice Hrvatske održala se 1971. godine na terasi Sveučilišta. Muzička škola je bila u istoj zgradi, pa je bilo zgodno izvući pianino vani na ljetnu binu zajedno sa učenikom koji może odsvirati nešto prigodno i dati svečan ton dogadjaju na kojem je nazočio Vlado Gotovac i predsjednici susjednih ogranaka Matice Hrvatske.
“Ravnatelj Sveučilišta, osnivač glazbene škole i uskoro izabrani predsjednik ogranka Matice Hrvatske u Pločama, veliko ime od pera i razvoja pločanske kulture, Luka Šiljeg, zamolio me da uvodno za njih odsviram ‘Za Elizu’ koju je volio slušati u hodniku dok sam vježbala To je ujedno bio i prvi javni klavirski nastup u Pločama izvan školskih priredbi.
Ogranak Matice Hrvatske iste je godine završio s radom, a fotografije moga nastupa brižno skrivene da se mene i muzičku školu poštedi mogućih političkih progona koji su tada vladali.
Cijelo vrijeme školovanja nisam imala svoj instrument. Dobila sam ga ipak kad sam već otišla iz Niže muzičke škole od profesora solfeggia, Aleksandra Đorđevića, legendarnog Muze, čiji lik danas krasi kameni zid ljetne terase Pučkog učilišta kao spomen na omiljenog profesora svim generacijama pločanske djece kojima je predavao. Neočekivano jednog jutra njegov stari obiteljski klavir bečke mehanike uz riječi – sad je to tvoj klavir- istovaren je iz kamiona na ulazu moje zgrade kao dar, ali i kao empatija na dane kad sam molila čistačice Sveučilišta da navečer ostanu duže u hladnim zimskim mjesecima da bih mogla tako produžiti vrijeme od pola sata po rasporedu za vježbanje na novom crnom školskom Foerster pianinu”, prisjeća se Senka Marinović.
Portal Rogotin donosi sjajnu priču o obitelji Marinović koja izlazi u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika u petak!
Ivan Marinović – prvi natjecatelj pločanske Glazbene škole
Ljubav prema glazbi, prenijela je i na svog sina Ivana Marinovića. “Taj stari bečki klavir istovaren na ulici odredio je život mom tada dvogodišnjem sinu Ivanu koji je u ranoj dječjoj dobi, slušajući moje svakodnevno presviravanje starog školskog gradiva na tom klaviru, ali i Chopina, Schuberta, imao priliku razviti sluh, smisao i ljubav za glazbu. Kao učenik Niže glazbene škole učio je i dodatno kod istog profesora kojeg sam imala ja, Frana Miličevića. Bio je to plemenit, stariji gospodin vrlo nam naklon. Stari bečki klavir je rastavio i doveo u red. Tom prilikom je u njemu pod teškim poklopcem klavira pronašao ostatke municije skrivene od djece za vrijeme domovinskog rata. Po struci kompozitor čija djela smo za neka ne samo svjedoci nastajanja nego i izvodili na nastupima i za koja mislimo da trebaju biti prezentirana i priznata na državnoj razini”, podijelila je s nama naša sugovornica.
Ivan je već tada osjetio dužnost da se jednog dana posveti arhiviranju te obimne autorske, muzičke gradje po uzoru na metode kompozitora i pedagoga Stančića. Odmah nakon rata na regionalnom natjecanju glazbenih škola održanom u tada još uvijek nesaniranom Dubrovniku u oštećenoj zgradi Umjetničke škole Ivan Marinović odabran je da brani boje pločanske glazbene škole, kao prvi učenik ikad poslan na natjecanje iz te ustanove! Škola nije bila spremna, nije planirala ići na natjecanja i odbila je nalog tadašnjeg gradonačelnika Joška Damića da nekog pošalje u Dubrovnik. Gradonačelnik je imao viziju Ploča kao grada kulture i inzistirao je na tome da se prijava ipak pošalje i da barem sudjelujemo iako je za pripreme za prijavu ostalo manje od dva mjeseca. Zahvaljujući gradonačelnikovoj intervenciji, odlučnosti i stavu za kulturni identitet našeg grada Ivan je dao sve od sebe da to opravda. Izbor je pao na njega jer se pored druge talentirane djece zbog svojih radnih navika, discipline i odgovornosti jedino na njega moglo osloniti da će se nositi sa zadanim pritiskom. Tri dana boravka na natjecanju su za njega bila tri dana uživanja u klasičnoj glazbi koja se prolamala po cijele dane iz svake učionice.
“Toliko klavira na jednom mjestu, učenika iz raznih gradova, obilje klavirskog zvuka i literature presudilo je da je Ivan tada čvrsto odlučio upisati se baš u tu školu umjesto u gimnaziju u Pločama kako se očekivalo. Danas znamo reći da mu je profesiju odabrao izravno gradonačelnik, jer bez njegove odlučnosti vrlo vjerojatno bi završio gimnaziju i postao nešto drugo”, s osmijehom nam priča Senka Marinović.
Stranac dobitnik Prešernove nagrade
Ivan je upisao dva smjera u dubrovačkoj Umjetničkoj školi Luka Sorkočević, smjer glazbene teorije i smjer klavira. Na 37. Hrvatskom natjecanju učenika i studenata 1999. u Splitu u školi Josip Hatze kao dubrovački učenik dobio je treću nagradu za klavir. Diploma s tog natjecanja nalazi se na zidu hodnika Niže glazbene škole u Pločama kao prva osvojena od nekog učenika iz te škole. Za nastavak školovanja mentor Frano Krasovac usmjerio ga je u ljubljansku akademiju gdje je diplomirao klavir u klasi Hinka Haasa a par godina kasnije i dirigiranje. Za dirigentsku izvedbu 4. Simfonije P.I. Tchaikovskog dobio je slovensku Prešernovu nagradu za tu godinu. Zanimljivo je to što je bio stranac. Nakon diplome svoj prvi klavirski koncert održao je u Pločama u istoj školskoj dvorani u kojoj je svirao kao dijete na školskim koncertima.
“Tako se vraća roditeljima” – napisao je netko u komentaru na Ivanov koncert. “Tako se vraća svojoj školi i profesorima”. I u pravu je.
Njegova nova poznanstva na Akademiji za glasbo u Ljubljani s muzičarima raznih usmjerenja otvorila su ideju da se koncerti u Pločama nastave održavati ljeti i zimi. Ivanu je bilo lako doći do izvođača, svojih kolega, samo je još trebalo otvoriti udrugu za organizaciju tih kulturnih događanja.
KD Festival
U želji da svom gradu daruje glazbu, Ivan Marinović osniva Udrugu za organizaciju klasičnih koncerata. Imala je samo pet registriranih članova, svi iz obitelji Marinović, s jedinim ciljem promoviranja klasične glazbe u Pločama. Djelovala je 15 godina sve do pojave korone koja je potpuno otežala realizaciju javnih događanja.
“Osim u Pločama koncerte smo uspješno nudili TZ Gradac zbog posebnosti izvedbene lokacije arboretuma Zavičajne zbirke Gradac, koji oni imaju. Kako Ploče nemaju koncertnu dvoranu naši gosti su u srcu nosili oduševljenje ljetnim ambijentom gračkog arboretuma, fotografijama na svojim mreżama širili glas da su bili tu”, nastavlja Senka sažimajući višegodišnji trud i rad Udruge.
U njihovoj su organizaciji nastupali muzičari splitskog, zagrebačkog, ljubljanskog i dubrovačkog akademskog kruga, čak i jedna odlična japanska klaviristica s karijerom u Londonu ili mladi par iz USA. Vrata su bila otvorena svima, početnicima, priznatim umjetnicima, solistima, kvartetima, orkestrima, pjevačima, bendovima i baletu. To su bili prvi klasični koncerti u mjestu pa je takvu publiku trebalo tek stvoriti, računajući na same učenike glazbene škole kao jezgru za nadogradnju.
Preko zvijezda do publike
“U početku smo na stolice uz programe stavljali čokoladice ili CD glazbe koja se izvodila. Čak smo jednom organizirali teleskopsko gledanje neba s balkona dvorane. U pauzi koncerta publika je stala u red gledati Saturn i njegove mjesece i nastavila slušati drugi dio koncerta. Bila je to jedna od ideja privlačenja publike”, prisjetio se prvih koraka Udruge Željko Marinović, Ivanov otac.
Radio Ploče redovito je pratilo rad Udruge te radilo intervjue uživo s članovima Udruge i njihovim gostima izvođačima, posebno ako su bili iz Amerike, Londona ili Rima. Arboretum Zavičajne zbirke Gradac takodjer je dao veliki udio u promoviranju udruge KD Festival.
Tijekom svog postojanja, Udruga je organizirala tri do četri koncerta ljeti, a jedno vrijeme bilo ih je po nekoliko i zimi. Bio je to dobar zamah koncertiranja dobrih pedagoskih, akademskih imena na dobrobit učenika Niže glazbene škole u Pločama. Studenti glazbe i tek diplomirani ovdje su započinjali svoj put i s vremenom neki od njih stekli sjajnu međunarodnu karijeru koju danas obitelj Marinović s radošću prati na društvenim mrežama. Neki od njih su osnivali vlastite udruge po uzoru na njih, njegujući obiteljski pristup poslu gdje je sve bilo moguće.
“Imali smo redovnu potporu gradskih vlasti kojima smo zahvalni na razumijevanju i povjerenju. Dali su nam organizacijski odriješene ruke i slobodu izbora i načina ali ograničena sredstva planirana godinu dana unaprijed nisu bila dovoljna za sve naše ambicije i relevantne troškove. Brojnost članova orkestara, njihovi transporti iz stranih država bili su pravi izazovi za našu logistiku. Jednom smo organizirali avionski transport za nekoliko ljudi iz Londona ravno za Ploče preko Dubrovnika privatnim sredstvima ne znajući kako bi to zatvorili. Znali smo cijeli komorni orkestar od 15 ljudi smjestiti u svoju kuću od 80 kvadrata na tjedan dana uz prehranu da bi dobili od njih tri koncerta”, u dahu nam je ispričala Senka.
Prvi koncert u nedovršenoj pločanskoj crkvi
Jedan od posebno emotivnih koncerata bio je u novoj nezavršenoj, betonskoj, pločanskoj crkvi. To je bio prvi koncert koji je u njoj održan.
Udruga je uvodila novine, poput kontrastiranja glazbe i slikarstva, tako da je publika istovremeno slušala Bacha i gledala slikaricu u izravnoj izradi tri portreta violinistice po tezi da se glazba Bacha linijama, ritmom i skladom ugradila u svaki portret i dala mu muzikalni karakter. Vrlo zanimljiv profesionalni video Studia Idearum o tom dogadjaju nalazi se na YouTubeu. Ostao je posebno zapamćen i koncert virtuoznog gitarskog dua izveden gotovo u mraku prostorije označene samo s par svijeća na podu. Okupili smo pločanske studente glazbe u zajedničkom koncertu, radili recitale za neke pločanske učenike danas dobro poznate javnosti.
Portal Rogotin donosi sjajnu priču o obitelji Marinović koja izlazi u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika u petak!
“Snalazili smo se na razne načine vrlo uspješno samo da dobijemo imena koja hoćemo. Za honorar ili za dio honorara nudili smo ljetovanja u našoj kući svima njima kao mamac da bi uopće prihvatili doći u Ploče. Takva druženja su postala najbolji dio cijelog posla. U neformalnom kontaktu, upoznavanju iz prve ruke bila je to zavidna razmjena iskustava, priča, ideja što nas je još više motiviralo i tjeralo dalje. U toj razmjeni pokazalo se da smo i mi utjecali na njih”, s radošću nam priča Željko Marinović.
“Pronosili su priču o našem kulturnom društvu i o tome kako se nešto posebno događa u Pločama tako da su i drugi htjeli doći i sami se nudili. Oni koji su već bili rado su dolazili nastupati ponovo i ponovo ili su dolazili kasnije kao obični turisti sa svojim obiteljima. Instrumenti svugdje po dvorištu, opuštena ljetna atmosfera, vrhunska glazba, probe u kuhinji prije i poslije zajedničkog ručka, štimanja instrumenata, sređivanja za nastup, sve to je učinilo da je moja mala petogodišnja unuka Brigita Marinović već tada nakon što je u rukama držala violinu staru 300 godina sebi obećala da će biti violonistica što je danas na dobrom putu ostvarenja”, sa zadovoljstvom ističe Senka.
Nježne strune violine u rukama Brigite Marinović
Brigita Marinović je upravo završila Nižu glazbenu školu na violini i nastavlja školovanje u tom smjeru u odlučnosti da joj to bude profesija. Ide na natjecanja, seminare, voli nastupati na raznim prigodama. Njena diploma o sudjelovanju s nedavnog međunarodnog natjecanja u “Daleki akordi” također visi na istom zidu glazbene škole uz Ivanovu kao jedna u nizu osvojenih u radu te škole.
“Ja volim misliti da ona ostvaruje sve ono što je vidjela u našoj kući dok su u njoj boravile razne violonistice”, s radošću zaključuje ponosna baka.
Baletna škola – s pločanskih ulica na stranice hrvatskog baletnog magazina
Brigitina mama Danita Marinović je pri udruzi KD Festival kao proširenje na sukladnu djelatnost otvorila amatersku školu baleta pod nazivom Moderni balet koja je izvrsno radila nekoliko godina u tri grupe po uzrastu s iskorakom na Komin. Promovirala je klasičnu baletnu glazbu uz suvremene trendove koje slušaju mladi. Zbog mladih balerina udruga je organizirala nastup ‘pravih’ balerina iz Slovenije koje su za vrijeme tjednog boravka u našoj kući održale trodnevni tečaj svim mladim polaznicama Modernog baleta radi velike brojnosti u Športskoj dvorani Ploče. Tih ljetnih dana bilo je zaista impresivno vidjeti pločanske ulice pune lepršavih malih balerina kako u koloni idu na tečaj, obučenih u baletne suknjice ukrašene sjajnim trakama.
“Organizirati rad s mnoštvom male djece od 5 do 12 godina starosti nije bilo nimalo jednostavno , posebno nije bilo lako drżati kontrolu na brojnim javnim nastupima. Zbog velikog entuzijazma i urođenog pedagoškog talenta i autoriteta Danita je to uspijevala obavljati posve sama. Od birokracije, naručivanja baletne odjeće, višesatnih treninga dva-tri puta tjedno do nastupa u kojem su uvijek sudjelovale sve balerine. Bila bi to prava katastrofa za bilo koju djevojčicu koja bi bila izostavljena, toliko velika je bila strast za baletom koji je ona vodila. Nastupale su tako kompletne u vrtićima, na otvaranju Glasa Ploča na Močvari, na Dan plesa, za Božić i slično. Bile su tražene i na mnogim drugim aktivnostima u gradu. Radi velike atraktivnosti i maštovitih javnih izvedbi mediji su ih rado pratili i fotografirali, radili reportaže o njihovom radu čak i u specijaliziranom baletnom magazinu. Iako su polaznice bile tek male amaterke iz provincije dobile su mjesto u stručnom časopisu kao primjer kako amaterizam može nadmašiti sam sebe i što sve može postići samo jedna osoba”, zaključuje naša sugovornica.
Autorica prvog udžbenika za kontrabas – Sara Marinovic
Ivanova supruga iz Ljubljane je profesorica kontrabasa koja vrlo ozbiljno shvaća svoj instrument i posvećeno radi svoj posao u tri škole u Sloveniji od kojih je jedna Konzervatorij u Ljubljani. U nedostatku udžbenika za kontrabas odlučila je sama napraviti jedan za prvi razred. Tako jednostavna odluka za takav pothvat kojemu je prepreka ništa manje nego Ministarstvo donešena je iz čista srca.
“Iako se činilo da je to za nju luda, neizvediva zamisao, jer Sara nije imala nikakve kontakte i bila je anonimna u utjecajnom svijetu, ništa joj nije stalo na put. Za samo oblikovanje knjige trebala joj je pomoć. Ivan je napravio glazbu za klavirsku pratnju glazbenih primjera iz knjige a ja sam napravila likovne ilustracije po naslovima. Radost nam je bila učiniti je sretnom, igrati se i živjeti s njom njezin san, ne očekujući više od toga. Nakon tri godine čekanja na proceduru provjeravanja kvalitete prvog udžbenika za kontrabas u Sloveniji ona je odobrena za uporabu u slovenskim školama od strane Zavoda za školstvo Slovenije. Sara se odrekla autorskih prava na prodaju zadovoljna da vidi svoj rad zaživljen u upotrebi po školama. Kao potvrda tome bio je slučajan trenutak kad je na You Tube-u na jednom muzičkom videu ugledala svoju naslovnicu knjige na notnom stalku dječjeg orkestra i kad je u Splitu za vrijeme ljetne izvedbe La Traviate na Peristilu u publici primijetila svoj udžbenik u rukama jednog splitskog profesora kontrabasa”, ispričala nam je Senka Marinović.
Usput rečeno naslovnu ulogu opere je te večeri pjevao još jedan pločanski učenik, Amir Saračević, prvak sarajevske opere koji je svoju karijeru započeo u KD Festival s dva solistička koncerta. Na dvije promocije Sarinog udžbenika u Kranju i u Ljubljani, kao i u reportaži u slovenskom ‘Delu’ u naslovu je istaknuto – ‘Udžbenik kao obiteljski projekt” – zbog tri prezimena Marinović koja se navode kao autori udžbenika.
Portal Rogotin donosi sjajnu priču o obitelji Marinović koja izlazi u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika u petak!
Život posvećen glazbi
Kako sažeti ovu veliku glazbenu priču, priču koja traje desetljećima, a do sada nije bila ispričana? Utkati toliko ljubavi, truda, volje, živaca i vlastitog novca u ostvarenje misije da svom gradu daruju klasičnu glazbu, odreći se autorskih prava na prodaju udžbenika zbog zadovoljstva što se isti koristi i pomaže mladima – uistinu zvuči nestvarno. Posebno u današnje vrijeme vladavine Njegovog veličanstva novca. Najbolji je to dokaz kako se naljepnica s cijenom ipak ne može na sve zalijepiti. Umjetnici ne mare za prolazne stvari, cijene ono oku nevidljivo, ono neigraničenog roka trajanja – ljubav za svoj grad.
Eto, to su ljudi koji žive u našim Pločama i koji naš mali grad čine nevjerojatno velikim.
