Već duže vrijeme, ne samo u Pločama, prisutan je odlazak mladih ljudi u druge, veće, sredine u potrazi za boljim životnim uvjetima. Mali gradovi time gube važnu životnu energiju za rast i razvoj, pa se često apelira na mladost da ipak ostane u svojim mjestima i tu pokuša organizirati život. O tome je 24.VI. 1993. godine na svečanoj sjednici Školskog odbora u Pločama govorio tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić:
NATPIS NA KENDIJEVU GROBU.. Ne pitaj što za tebe može učiniti Amerika, već što ti možeš učiniti za Ameriku::
KAKAV SVIJET DATI MLADIM LJUDIMA…OSTAJTE OVDJE…
SVI BUDITE ISTE MISLI….neka među vama ne bude razdora… Učili su nas da moramo učiti i mi smo učili. Učimo još i danas. No, učili su nas ujedno da nije dovoljno samo učiti , već da treba usput nešto i naučiti. Jesmo li ih u tome poslušali.
Pa, sigurno da jesmo, jer da nismo ne bismo ni sami mogli živjeti i napredovati, niti bismo mogli u tako velikoj mjeri izvoziti „mozgove“ na inozemno tržište.
Veliki svijet nije tako slobodan kao što se priča
Sama činjenica da je netko u domovini stekao solidno znanje za stručni razvitak i uspjeh kasnije u inozemstvu, još ni izdaleka ne znači da je dotični osim svoje struke naučio i još nešto i to nešto mnogo važnije i od same struke. Jer da su mnogi iz tog „odljeva mozgova“ učili i naučili, recimo da takozvani veliki svijet i nije tako velik kako na prvi pogled izgleda, da nije ni tako slobodan kao što se priča, pa ni bogat kao što se misli, vjerojatno bi se neko od njih bio odlučio da svoje ljudske i umne sposobnosti ipak daruje Domovini -svome kraju. Posebice, ako mu je stalo da uz stručni uspjeh postane još i veliki čovjek. Jer u velikom svijetu to ide teže. Veliki svijet je naime tako građen da u sebe lakše ugrađuje uspješne, bogate i slavne, nego velike.
Tako je moguće da u jednoj katoličkoj Italiji na parlamentarnim izborima pobjedi uvozna javna prostitutka, pošto su one tajne domaće, muške i ženske u tom pogledu već odavno probile led. U tom svijetu moguće je da francuski i ini političari posjećuju sarajevsku i druge klaonice, posjećuju osakaćene i osramoćene, bez trunka stida. Kao da sudbina te ruševine od grada…i gradova…i tih ruševina od ljudi nije velikim dijelom ležala u njihovim rukama. Kao da ih oni nisu mogli spasiti da su htjeli. Pa ipak umjesto da se bar sada zastide, oni svako malo dolijeću… u te krajeve na safari..
Svijet u kojem je takvo što moguće nipošto se ne može smatrati velikim. Malen je to svijet, jer su maleni ljudi koji mu pečat daju i koji u njemu kolo vode. Pa ni sama činjenica što u takvom svijetu djeluju dobrotvorne i humanitarne ustanove, te to što su te ustanove i nama pružale i pružaju golemu pomoć.. sve to ne mijenja dimenziju rečenog svijeta. Ovo nije osuđivanje drugog, već način propitkivanja nas samih.
Potpomažimo jedan drugog u dobrim naumima
U nas, valjda kao reakcija na bivši socijalizam, postoji uvriježeno divljenje svemu što se i kako se događa u tom velikom svijetu. Sklonost da sa zapada uvozimo sve, od mode do droge, nije u nas od jučer. Uvozimo i ono što valja i ono što ne valja. Ponekad je to tragikomično.
Već smo valjda izgnjavili europske glavešine našim recitacijama o tome kako smo mi pravi pravcati europejci, kako smo i mi spremni iz ovih stopa uskočiti u ono isto kolo koje oni već odavno igraju. Ni ne primjećujući da se i njihovo kolo stalno vrti u krugu.
Krivo je uvjerenje da su drugi, samim tim što su bogati i jaki, ujedno i veliki.
Velik je ipak samo Bog i oni koji njemu služe. Zbog toga bi bilo mnogo uputnije u njega gledati, a ne u običnog malog čovjeka. I ako treba koga oponašati, onda je to za nas Isus Krist.
Ne želimo ovim reći da smo mi veliki, a drugi mali. Naprotiv, svi smo mi skupa jako mali, ali ako se budemo s malim i nadalje uspoređivali, nemamo izgleda da postanemo veliki. O tome je riječ. Nismo tu da sudimo nikoga, već da u prvom redu skromno priznamo svoje vlastite slabosti i propuste. Jedna od tih slabosti jest i očaranost tzv. velikim svijetom i gledanje u njega kao u neko božanstvo, vjerujući da će nas sama njegova blizina izvući iz svih nevolja.
To pred nama nije nikakvo božanstvo, već obični mali ljudi. Okrenimo se stoga sebi i svojoj sredini…
Uzdaj se u se i u svoje kljuse…
PORŽAVAJMO; POTIČIMO, POTPOMAŽIMO,…JEDAN DRUGOGA U DOBRIM NAUMIMA…
ODBACIMO ZAVIST, ZLOBU, PRESTIŽ, OSOBNI INTERES…
JEDINI CILJ NAM MORA BITI: SLOBODNIJA, BOGATIJA, LJEPŠA I DRAŽA NAŠA JEDINA DOMOVINA HRVATSKA.