Dana 30. siječnja 1993. na Radio postaji Ploče gostovao je tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić. Razgovor se vodio oko izgradnje crkve u Pločama i događajima i okolnostima vezanim uz podizanje Božjega hrama u gradu. Portal Rogotin prenosi intervju s don Petrom, koji svjedoči o tome vremenu.
GOSPODINE ŽUPNIČE, U NEDELJNOJ DALMACIJI OD 30.XII. 1992. GODINE IZAŠLA JE REPORTAŽA POD NASLOVOM – MOŽE LI CRKVA U „KOMUNIST CITY“, KOJA JE MNOGO UZNEMIRILA PLOČANSKU JAVNOST. RECITE NEŠTO O TOME?
Da, tu je gospodin Malić pobrkao lončiće. Piše on koješta, a posebno o osjećaju tjeskobe s našim gradom, koja se nužno povećava nakon pročitane reportaže.
Mišljenja sam da je on svojim prilogom stvari još više zakomplicirao, te se osjećam obveznim iznijeti svoj stav u cilju ispravnog informiranja javnosti. Zahvalan sam vam što ste mi pružili priliku da to mogu ostvariti.
Svoj prosvjed uručio sam osobno glavnom uredniku gospodinu Brunu Kljakaoviću, koji mi je obećao da će ga objaviti. Dugo smo čekali da se to i ostvari. Konačno u Nedjeljnoj od 27. siječnja mogli ste pročitati, ali tek dio mog prosvjeda.
Cijenim trud gospodina Malića, koji se usudio „zagristi u ovu trpku jabuku“. Time njegov doprinos nije beznačajan.
RECITE NAM NEŠTO O SAMIM POČECIMA VJERSKOG ŽIVOTA U OVOM GRADU?
Župa Ploče osnovana je dekretom nadbiskupa -metropolite dr. Frane Franića br. 1994/61, od 21. studenog 1961. godine. Za upravitelja župe imenovan je don. Ante Meštrović, tadašnji župnik Rogotina- to mu je došlo kao nekakva žunta. Don. Ante je ozbiljno shvatio svoj posao, te je prvu molbu za crkvu uputio već 1962. godine. Kako su odgovori stalno bili negativni, on je godine 1967. kupio jedan prostor od 57 kvadratnih metara u jednoj staroj trošnoj baraci, u kojeg se je uselio don Zdravko Blajić i tu održavao službu Božju. Godine 1969. dolazim ja i tu ostajem do danas i ne mislim brzo otići. Poručujem svima onima koji su toliko zabrinuti za vjerski život Ploča, te odlaze s molbom biskupu da pošalje pravog pastira, da ću ja otići kad to sam odlučim, a svaka njihova intervencija produžava moj boravak u Pločama najmanje za godinu dana. Neka se ostave iluzija da bi oni mogli premještati svećenike po svojoj želji. Možda jednog dana zatraže za sebe svog posebnog obiteljskog župnika. Ti mudraci idu toliko daleko u svom sljepilu da samom biskupu daju pouke o suvišnosti i štetnosti samih sakramenata, što je prevršilo svaku mjeru, te ocu biskupu nije teško vidjeti s kim ima posla, te u svemu podržava Pločanskog župnika, što oni ne mogu shvatiti , a to je već njihov problem.
Skromni prostor u „Svetoj baraci“, dragi sugrađani, kako vam je poznato bio je jedino mjesto okupljanja vjernika u našem gradu punih šesnaest godina. Drugovi su zaista imati debeo obraz stalno držeći vjernike u ilegali. Bili smo kako su to oni rado govorili zaštićeni zakonom ko rijetko divlje zvijeri. Zakon je bio na našoj strani, ali prava na njihovoj. Hvala Bogu što je to već prošlost u dragoj nam Hrvatskoj, što vjerujemo da će se uskoro ostvariti u našoj sredini.
KAD STE PRESELILI U NOVU KUĆU?
Dana 27. veljače 1983. godine u 8:45 sati održana je po prvi put sveta misa u novoj kući. Život u baraci je bio ispod civilizacijskog nivoa. Tu su nam čak i zmije bile svagdanji gosti. Morali smo nešto učiniti u vidu podizanja dostojanstva čovjeku vjerniku. Nadbiskupski Ordinarijat je 26. siječnja 1983. godine svojim dopisom br.344/83 obavijestio Općinski sekretarijat za unutrašnje poslove općine Kardeljevo da namjeravamo početi sa službom Božjom u novoj kući.
KOLIKO NAM JE POZNATO VI STE RADI TOGA BILI I U ZATVORU?
Da, već u lipnju stiže prijava od suca za prekršaje radi toga što smo imali Prvu sv. Pričest i sv. Krizmu, u prostoru koji nije crkva, a da o tome nije bila obaviještena vlast, kako stoji u rješenju, što ne odgovara istini, jer smo ih obavijestili usmeno i pismeno 1. lipnja iste godine, te na ručak pozvali predsjednika općine, koji je obećao doći, ali nije došao. Saznadoh kako su se natezali oko toga koga će poslati na ručak, ali ni to nisu učinili, jer bi na taj način priznali da postojimo, a činilo im se da je to previše za njihovo poštenje. Treba sam platiti kazne, kako je to odredio drug sudac. Ja to nisam htio učiniti, jer se nisam osjećao krivim. U prosincu mjesecu radi toga sam otišao u zatvor u Makarsku. Jednostavno su me pokupila dva milicionera kad sam izlazio iz prodavaonice Gavrilović. Požalih se tada sucu za prekršaje. Osoba koja je tada vršila tu službu dade mi sprovodnicu za zatvor i reče mi: „Evo vam, ali mi ćemo telefonirati da li ste stigli.“ Ona i danas dijeli pravdu u našem gradu.
DUGO VREMENA SE GOVORILO O NEKAKVOJ LOKACIJI ZA CRKVU NEGDJE ISPOD GROBLJA – NA BIRINI
Da, mnogo se o tome govorilo, ali je tu bilo malo istine. Ja sam od samih početaka bio protiv te lokacije, radi čega su na velika usta govorili da se s don Petrom ne može. Danas svi priznaju da je ta lokacija bila neljudska, nije tu mjesto crkvi za grad Ploče. Bila je to samo prašina u oči. Znao sam da glume dobronamjernost, te sam 21. ožujka 1980. godine pod br. 21/80 zatražio službeno da nam se dodijeli ta lokacija, premda sam usmeno uvijek bio protiv nje. To sam učinio znajući da nam je neće dodijelit. Oni su se uplašili da bi mi to možda i prihvatili, te nam je nisu dodijelili. Tako stvari stoje.
KAD STE POČELI RADITI NA PRONALAŽENJU NOVIH LOKALITETA ZA CRKVU?
Drugovi su nam govorili da bi mogli graditi pored sveučilišta. Pokušajte zamisliti kako bi se tu stvorio teren od oko 3000 kvadratnih metara. Možete je praviti na kaskade, reče njihov stručnjak. Prošlog proljeća je prevršio svaku mjeru kad nam je kazao da bi bilo najbolje da kupimo sveučilište, te ga malo preuredimo i eto nam crkve, a oni bi tim novcem pravili dom kulture. Zaista je prešlo svaku mjeru kada te netko drži takovom budalom. Nas tješi narodna mudrost koja veli da nije važno što ti se govori, već tko ti govori.
Konačno smo 18. rujna 1991. podnijeli zahtjev za reviziju PUP-a predjela STRAŽNIC- MALI MILOSAVAC, kako bi se mogla predvidjeti crkva. Nakon toga sam dugo šutio radi ratnog stanja. Nije se smjelo stvarati nategnute situacije. Trebalo je jedinstvom osloboditi domovinu. Sve protekle godine nismo mogli ni sanjati o nekakvom biranju lokacije. Bili smo sretni što smo živi, budući da su nam stalno prijetili, pokušavajući me time zastrašiti, no ja sam svakim danom bio jači i odlučniji da ustrajem.
PRIČA SE DA SU NEKE DELEGACIJE ODLAZILE BISKUPU…
Da, 13. srpnja 1992. godine općinska delegacija je posjetila oca nadbiskupa msgr. Antu Jurića, kako bi ga uvjerili da lokacija u centru grada nije povoljna… Dana 17. srpnja u grad stiže crkvena delegacija predvođena sada pokojnim biskupom dr. Petrom Šolićem, kako bi se još jednom na licu mjesta uvjerili prednost određenih lokacija. Tada se zauzeo stav da će se crkva graditi u prostoru između robne kuće i hotela. Ni jedna druga lokacija ne dolazi u obzir. Tako stoji u zapisniku kojeg je načinio ing. Ivan Galić iz javnog poduzeća „Ploče plan“. Stručni savjetnici oca biskupa, među kojima su bili ing.arh. Robert Plejić i Tomo Nogolica su obrazložili utemeljenost zahtjeva Crkve.
Nitko ne može zanijekati da je Crkva duša naroda, a da je prostor kod robe kuće centar – srce grada, te je stoga Božjem hramu tu i mjesto.
Općinski stručnjaci vele da je lokacija na brdu Mali Milosavac mnogo povoljnija. Mi smo eto zadovoljni ovom „lošijom“ u centru grada.
KAKO TO DA URBANISTI – PLANERI NISU PRIJE PLANIRALI CRKVU?
To pitajte njih. Da planirali su grad bez crkve. Njima su, to je vidljivo bila mnogo važnija “posla“, kojih je toliko da ih je teško i prebrojati. Što su mislili tko će tu živjeti? , možda marsovci. Vjerujem da bi se i oni ako bi nam došli, odmah Bogu pomolili iz zahvalnosti što upoznaše neka nova bića, te iz čuđenja što nemaju hrama Božjeg.
DA LI BI NAM JOŠ NEŠTO O TOME REKLI
Bilo bi pošteno da kažu:“ Da, griješili smo. Takvo je bilo vrijeme, koje nas je ponijelo. Prošlost ode u nepovrat, a mi gradimo bolju budućnost na temeljima crkve u centru grada, gdje joj je oduvijek bilo mjesto. U protivnom neće im moći oprati ni plavo Jadransko more. Ljudski je griješiti, a đavolski ustrajati na pogrešci.
GOVORKA SE O NEKAKVOM REVANŠIZMU
Stoga što lokaciju u centru grada netko proglašava revanšizmom, mi bi je trebali graditi na vrh brda. Ajte brati smokve. Ne mislite valjda da smo izgubili pamet od čega nas je jedino Bog čuvao živeći tolike godine pod takovim terorom.
Drugovi, predugo ste bili na visoku, te vam se od toga zavrtjelo u glavi, dobili ste vrtoglavicu. Sada stanite da se priberete. Život stoga neće stati. Drugima prepustite da povedu kolo.
Da je vama bilo do crkve kao kulturnog spomenika na što se odjednom pozivate, ne bi ni ranije priječili graditi. Vi crkvu ne podnosite kao bogomolju. Nevjernicima ona zaista ne treba, a to što ne poštujete tuđa uvjerenja, manjak je kulture na koju se odjednom pozivate, a to vam je, jasno je, slabija strana. Otkud sada odjednom postadoste ljubitelji kulture.
Znaju vjernici što je kultura. Ako nešto znadete naučili ste od Crkve. Pokazali su to vjernici kroz čitavu povijest. Pustite ih na miru i imat ćete se kada diviti, a i posjećivati novosagrađeni hram Božji, ako budete htjeli.
GOSPODIN MALIĆ SPOMINJE NEKAKOVE SUKOBE?
Nikakvih sukoba nije bilo sa drugovima. Oni jednostavno nisu bili SPREMNI prihvatiti činjenicu da ima i onih koji misle drugačije od njih, te da poštuju njihova uvjerenja. Sada se SPREMAJU. Putne torbe su im pri ruci… Crkva će se graditi.
PIŠE SE DA ŽELITE „OKUPIRATI PROSTOR PREDVIĐEN ZA BUDUĆI DOM KUTURE?
Pogrešan je stav gospodina Malića kad veli da je pred građanima izbor: ili , ili Dom kulture ili crkva. Jedno drugo ne isključuje. Crkva je potrebna i gradit će se i to u središtu grada. Crkva je uvijek bila, jest i ostaje najveći dom kulture, škola uljudbenog življenja. Grad već ima dva doma kulture. Ovog trećeg izgleda da se drugovi sami odriču, budući da ga nisu dislocirali u varijanti da crkva bude u centru grada. U tom slučaju bi se ona mogla graditi tamo gdje predlažu crkvu , na BOLJEM MJESTU. Nije mi jasno na kakvu klerikalizaciju i kakav revanš misli gospodin Malić.
Što mu ga to znači kad piše… don Petar je jedan od neuobičajeno angažiranih klerik, kojeg možete zamisliti i u žučnoj svađi sa pastvom. Biti temperamentan, uporan, dosljedan, nadasve principijelan, te znati što hoćeš i boriti se svoje ideale… što je to… kako se to zove…?
Površnost mladog novinara se vidi i u tome što on citira don Petra, ali ne spominje odakle je taj citat. Piše on: „U Metkoviću djeca nisu imala nastave za Božić. Tamo općinski funkcioneri posjećuju župnike i uručuju čestitke vjernicima. Za dan općine pozivaju i svećenike. Svega toga kod nas nema i nije bilo, kao da živimo u jednom sasvim drugom društvu i kao da smo na drugom kraju svijeta!“ To je citat iz dopisa predsjedniku općine br.2/90 od 3. siječnja 1990. godine. Mlado piskaralo ne smatra potrebnim to naglasiti, kao da mu je cilj što više osramotiti općinske i prosvjetne službenike, te samog župnika, koji eto „valja nekakve izmišljotine“.
Ne znam na kakvu prozirnost argumenata on misli. On nadalje piše: „ Od autoritativne rasprave stručnjaka nije ostalo ništa osim politiziranog kostura. Ideja o crkvi u Pločama lebdi ili tone, ovisno o tome kako to antagoniziranim strankama odgovara. Građane još nitko službeno ne pita za stav…“
Što ti bi čovječe? Čemu toliko kompliciraš jednostavne stvari, čemu laži i neistine? Građanima su stavljeni na uvid planovi o reviziji PUP-a. Oni su se izjasnili. Rezultat izjašnjavanja je: Za lokaciju na brdu , to je ta „bolja lokacija“ , izjasnilo se 106 građana, od čega su 44 nepoznata. Za lokaciju u centru grada „gora lokacija“, dalo je glas njih 540, od koji je 19 nepoznatih. Odbijemo li anonimne, dobit ćemo za lokaciju u centru grada 521 glas, a za lokaciju na brdu 62 glasa. Zar to ništa ne znači? Zar građani nisu rekli svoje? Drugovi su bili predvidjeli da se sve to završi prije mog povratka iz Amerike. Jako im se žurilo. Maketa te „bolje“ lokacije je završena tek po završetku uvida građana, te im tako nije mogla biti prezentirana. O maketi crkve pored robne kuće nema ni spomena.
ŠTO MISLITE TKO JE MJERODAVAN DA ODLUČI BUDUĆE MJESTO CRKVE?
Mišljenja sa da o lokaciji crkve ne mogu govoriti ateisti. Ona njima nije potrebna. Dok se njih pitalo crkve nije bilo, jer im i ne treba, što je i razumljivo. Ako ih i danas budemo pitali, bit će isti rezultati. Onaj tko u crkvu ide najbolje može procijeniti gdje mu najviše odgovara, a na stručnjacima je da to i ostvare.
ŠTO MISLITE TKO JE KRIV ZA OVAKOVO STANJE I ŠTO S NJIMA?
Neki od krivaca za ovakvo stanje i prezir prema vjernicima otišli su Bogu na sud, a ostale bi trebalo izvesti pred sud javnosti, lice pravde. No, kako Hrvatska dijeli abolicije širokom rukom, oni mogu biti mirni. Jedini sudac bit će njihova savjest, koja će ih stalno uznemiravati rad učinjene nepravde vjerničkom puku.