U Houstonu, u državi Texas, SAD, održan je od 2-13 listopada 1992. godine XIX Svjetski kongres „Apostolatus maris“. Bilo je to upravo u danima kada cijeli svijet slavi petstotu obljetnicu otkrića Amerike. Jedan od sudionika kongresa bio je tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić. Nadbiskupijski ordinarijat Split zamolio ga je da podnese izvještaj o sudjelovanju na Kongresu i boravku o SAD-u za „Službeni Vjesnik biskupija Splitske Metropolije“, što je don Petar i učinio 17. studenoga 1992. Opširan izvještaj prenosimo u cijelosti:
Organizator tog skupa bilo je Papinsko vijeće za migrante i ljude u pokretu. Budući da u toj vrsti apostolata djelujem od samog njegovog osnutka kod nas – dobio sam poziv da istom prisustvujem sa još trojicom kolega iz Hrvatske, što smo i učinili. Našu hrvatsku delegaciju je predvodio nacionalni ravnatelj Apostolata mora Vinko Kanižaj. Prisutni su bili i kapelani za pomorce iz Splita i Orebića: Josip-Zlatko Šafarić i don Ante Marković. Kongresu je prisustvovalo oko 230 delegata iz cijeloga svijeta, predvođeni mnogim biskupima koji vrše službu promotora tog apostolata. Svi smo aktivno sudjelovali u radu kongresa, bilo pojedinačnim susretima, bilo u radu po grupama ili plenarnim sjednicama, kao i u liturgijskim zbivanjima. Tema kongresa je bila „Kršćansko življenje na brodu“. Zanimljivo je bilo slušati iskustva pojedinih delegata-biskupa, svećenika i laika o radu i susretima sa pomorcima i ribarima kroz prizmu vjere i kršćanek prakse.
Vratismo se čvršći i odlučniji da što dublje zaoremo povjerenu nam brazdu
Donijeti odluku o našem prisustvu nije bilo nimalo lako. Domovina je u ratu. Postavilo se pitanje gdje smo u ovom trenutku potrebniji, gdje možemo više učiniti za dragu nam Hrvatsku – da li ostankom kod kuće ili prisustvom na kongresu. Odluku smo donijeli poticani od prijatelja i nismo se prevarili. Preko nas su svi sudionici saznali iz prve ruke pravu istinu o stanju u Hrvatskoj. Primljeni smo s velikom simpatijom, koja se iskazivala na svakom koraku. Na samom otvaranju kongresa, u molitvi vjernika, čula se i hrvatska riječ, a tu smo čast dobili i na završnoj liturgijskoj svečanosti, kada je moja malenkost izgovorila, već od organizatora pripremljen, tekst: „Ti nas zoveš da budemo glasnici tvoje radosne vijesti. Učini nas jakim i vjernim u navještanju tvoga kraljevstva“. Mi se zaista vratismo čvršći i odlučniji da što dublje zaoremo povjerenu nam brazdu.
Nakon kongresa naša je delegacija posjetila dvije skupine naših iseljenika, koji se bave uzgojem i vađenjem školjaka (kamenica-ostriga). Jedna je skupina blizu Galvestona u Texasu. Tu nas je lijepo primio i za nas je brinuo gospodin Mihael Ivić sa suprugom Frankom, za kojeg kažu da je drugi po veličini snabdjevač američkog tržišta kamenicama. Naš čovjek ima svoj pečat koji je neizbrisiv i lako prepoznatvljiv bilo gdje da se nađe. U zračnoj luci u Houstonu dočekao nas je gospodin Ivić, kojega prije nikada nisam vidio, ali sam mu odmah pristupio rekavši: „Vi čekate delegaciju iz Hrvatske?“. „Da“, odgovori on i zastade ne vjerujući sebi kako ga nepoznati prepozna. Ima naš čovjek svoj pečat po kom ga je lako prepoznati. Posjetili smo njegovu marinu za prihvat ribarskih brodova, te pogon za prihvat-preradu, uskladištenje i opremu ostriga. Nakon blagoslova njegovih, čini mi se, pet brodova, zasjaše im suze u očima. Znaju oni da je uzaludan svaki rad i zarada, ako nema Božjeg blagoslova.
Druga, mnogo veća skupina naših ljudi, nalazi se u državi Luisiana, južnije od New Orleansa, na samom ušću rijeke Mississipi u mjestu Empire, gdje smo služili svetu misu u crkvi svete Ane, koja je bila dupkom puna naših ljudi koji se bave ribarenjem i školjkarenjem. Tu sam nakon službe Božje i pojedinačnih pozdrava svakoga od gostiju održao recital rodoljubnih pjesama, kojeg su prisutni sa zanosom slušali, te pozdravili burnim pljeskom. Teško im je na sam spomen o Domovini, a kad se povede riječ o povratku, tu zastanu, i vidi se da se bore sami sa sobom u donošenju odluke, što nije ni malo lako, jer mnogima djeca pohađaju škole. Rado nam govore o svojim akcijama o pomoći Domovini. Rekoše nam da će u tome ustrajati. Pričali su nam o boravku naših političara – gospode Šeparovića i Golema kod njih, koji kako rekoše, dođoše na njihov poziv i o njihovu trošku. Žao im je što su se neke stvari u javnosti krivo prikazale u vezi toga, rekoše nam. To su uglavnom ljudi sa Pelješca. Ima ih dosta i iz našeg neretvanskog kraja, Ploča, Baćine, Rogotina, Krvavca, Opuzena, Mihalja i Otika, te makarskog primorja-posebno iz Podgore. Nakon svete mise neko smo vrijeme proboravili s njima u društvenom domu, u kojem nastoje utkati domovinsku atmosferu. Čovjek ih gleda i pomalo žali. Domovina je samo jedna i ona se živi i doživljava samo u rodnom kraju. Znaju i osjećaju to. Susret je bio zanimljiv i obostrano poticajan.
Mi se zaista vratismo čvršći i odlučniji da što dublje zaoremo povjerenu nam brazdu
Hvala velikom prijatelju Hrvatske, dr. Filipu Hehenu iz New Orleansa, o kojem su naši ljudi sa zahvalnošću izgovarali najljepše besjede.
Svoj put smo nastavili kroz države: Mississipi, Alabamu, Floridu, Georgiju, Južnu Carolinu, Sjevernu Carolinu, Virginiju, Maryland. U Baltimoru smo se ukrcali u zrakoplov, koji nas je preko Londona, Amsterdama i Beča doveo do najljepšeg nam grada, našeg lijepog Zagreba.
Lijepa je i veličanstvena Amerika. Puna sjaja, velebnih građevina, a još punija drvenih kućica od kojih je dobar dio na kotačima. Nikakvo čudo nije da sve to jednostavno smrvi snažan vjetar, kao što je bio onaj ovog ljeta, kojeg nazvaše Hariken. Južnije od Miamija sve je jednostavno smrvljeno-sravnjeno sa zemljom: kuće, prodavnice, stabla-sve to čini jednu ogromnu gomilu krša, koju ne možeš gledati. Steže te nešto za srce. Vozeći se pored toga pitaš se da li je to moguće. Užas i strahota su preblage riječi za viđeno. Teški teretni strojevi sa kamionima još uvijek sakupljaju te ostatke, taj krš. Sve se radi u grobnoj tišini, kao da sahranjuju mrtvaca. Jednom riječju-pretužno.
U Houstonu smo posjetili centar NASA-e, a na Floridi Cape Canaveral, gdje smo izbliza vidjeli najnovija dostignuća tehnike svemirskog programa: rakete, svemirske brodove, svemirsku znanstvenu stanicu, te rezultate svemirskih istraživanja. Posebno upečatljiv dojam ostavio je na nas posjet pogonu takozvane hrane budućnosti, koja bez zemlje donosi iznenađujuće plodove, bilo da se radi o voću ili povrću, kao i sjemenskim kulturama. Universal studios u blizini Orlanda je atrakcija koju je korisno vidjeti, kako bi čovjek lakše shvatio megalomanske filmske projekte i začudio se basnoslovnim svotama dolara koji se za to ulažu, dok mnogi umiru od gladi.
Smatram potrebnim nešto kazati o Houstonu, gradu domaćinu kongresa, koji danas preuzima ulogu koja označava pravac kretanja čitave nacije. O njemu se nekada govorilo kao o gradu stočara i kauboja. Živio je od sirovina-stoke, pamuka, nafte, a danas zauzima prvo mjesto među američkim metropolama ponajbolje osposobljenim da bi se suočili s izazovom budućnosti. U njemu vlada optimizam. To je, po broju stanovnika, četvrti američki grad, odmah iza New Yorka, Los Angelesa i Chicaga. Broji preko 3,5 milijuna stanovnika. U čuvenom bolničkom kompleksu Texas Medical Center radi i živi (što liječnika, istraživača, sanitetskog osoblja, pacijenata, studenata) oko 150 tisuća ljudi. Godine 1961. poslije odluke predsjednika Lyndona Johnsona da se u gradu podigne svemirski centar, stekao je nacionalni ugled. Od tada broj stanovnika rapidno raste. Taj grad privlači pustolovne duhove, ljude u potrazi za srećom, nedokazane talente. Došljaci predstavljaju veliku većinu stanovnika. Među njima je najugledniji George Bush, biznismen, koji je postao predsjednik SAD, za čijim silaskom sa političke pozornice, barem mi Hrvati, nemamo zašto žaliti. Rekoše nam naši ljudi da njemu sigurno neće dati glas na izborima i dobro su kazali. Uvođenje klimatizacijskih uređaja pedesetih godina, smatraju najvažnijim događajem u povijesti grada. Houston je danas glavni grad „air condicioninga“, zahvaljujući kojem je moćni „Shell“ preselio svoju centralu iz New Yorka u Houston. Neugodna klima uvjetovala je urbanistička rješenja: poslovne zgrade komercionalnih centara povezane su tunelima. Čovjek može prijeći cijeli grad, a da ne vidi sunca. Isto tako se može prošetati gradom, a da nikog na ulici ne sretne, kao da je neka pošast sve poharala. Kažu da je i veliki stadion „Astrodome“, koji može primiti 70 tisuća gledalaca pokriven i ohlađen. To je jedini gard na svijetu koji cijelu godinu živi pod umjetnom temperaturom.
Poručujem svima koji maštaju o sreći u dalekom svijetu: „Ostajte ovdje!“
Kauboja još ima u Houstonu, ali konje zamijeniše helikopterima. Elektronika, svemirska istraživanja, biotehnologija, robotika, danas igraju glavnu ulogu. To je grad okrenut budućnosti. Tu ljudi mnogo sanjare. Umjetno srce se uspješno ispituje u Texas Medical Centru. Ako sutra vlakovi budu vozili brzinom zrakoplova, bit će to zahvaljujući tehnologiji koju usavršava Texas Center for Superconductivity, kojim rukovodi kineski učenjak Wei Kan Chu. Kada bude lansirana prva američka svemirska platforma, svemirski će putnici izaći iz centra NASA-e u Houstonu. Taj centar postiže ogromne rezultate.
Možda je zanimljivo spomenuti da je žena guvernerica, a žena je i gradonačelnica Houstona, gospođa Kathryn Whitmire. Žena je čak i šefica policije.
Ekonomsko je bogatstvo pospješilo kulturno-umjetnički procvat grada: operni, dramski, baletni ansambli, simfonijski orkestar, na visokoj su umjetničkoj razini, dok je muzej moderne umjetnosti svjetska atrakcija.
Kriminal je u porastu. Vele da svaki treći građanin izlazi na ulici naoružan. Houston je vjerojatno jedini grad na svijetu u kojem je dopušteno sasvim slobodno graditi što hoćete i gdje hoćete, gdje vam najbolje odgovara. Uvijek se, naime, smatralo da sloboda prostora daje najbolje proizvodne rezultate.
Poslije svega iznesenog mogu kazati: Bilo je lijepo i korisno i prošlo je. I nek´ je prošlo. Ne umišljam da sam „otkrio Ameriku“. Učiniše to davno prije mene, ali ja otkrih da se nisam varao kada sam i do sada zborio da je Hrvatska najljepša zemlja, i da je svojim samopoduzetničkim radom možemo učiniti i najbogatijom, a razumije se i najvoljenijom, jer ona to i ovakova kakova jest razorena ratom i zaslužuje.
Poručujem svima koji maštaju o sreći u dalekom svijetu: „Ostajte ovdje!“.
Petar Mikić