Sjećanje je obveza. Ljude čini snažnima, jer se osjećaju ukorijenjeni na putu, u povijesti i u narodu. Pomaže nam shvatiti da nismo sami, da smo narod koji ima povijest, prošlost i život.
Danas ćemo se prisjetiti govora koji je tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić rekao na prvoj svetoj misi u jednoj vojarni u Hrvatskoj, 18. listopada 1991. godine, kao i atmosfere koja je vladala u to važno vrijeme u našoj povijesti.
„Draga braćo!
Na početku ovog svetog misnog slavlja pozdravljam sve naše hrabre mladiće, koji ovdje u našoj sredini služe svojoj Domovini.
Pozdravljam njihove starješine, i sve ih stavljam pod Božju zaštitu zagovorom nebeske majke Marije i današnjeg našeg zaštitnika svetog Luke.
Pozdravljam cijeli puk župe Baćina, čiji su pređi u davna vremena za svoje nebeske zaštitnike izabrali svetoga Juru – vojnika i svetoga Luku, učenika i evanđelista.
Znali su stari što su radili. Želim im stoga da hrabro brane svoju Domovinu, te da se poput svetog Luke dadu poučiti. Luka je bio i liječnik, pa neka nas sviju izliječi od naših ljudskih slabosti, te da živimo jedni s drugima u pravoj slozi, miru i ljubavi.
Pozdravljam svoje kolege: Stipu Jerkovića, župnika Rogotina i Zdravka Vučka, župnika Komina, koji su nam se pridružili kako bi uzveličali ovaj povijesni događaj.
Pozdravljam naše prijatelje pjevače iz župe sv. Ilije u Metkoviću, i sve vas koji ste shvatili važnost ovog trenutka i svojom prisutnošću ga uzveličali.
Neka dragi Bog blagoslovi sva naša plemenita nastojanja
Velik je ovo dan. Neka dragi Bog blagoslovi sva naša plemenita nastojanja, svakog od nas ovdje nazočnog, sve naše mile i drage, posebno naše vojnike, naše mjesto, cijelu našu domovinu Hrvatsku, domovine naših susjeda i cijeli svijet.
Sjetit ćemo se svih naših pokojnika, koji su svaki na svoj način čeznuli za slobodom, za danom kada će biti gospodari – svoji na svome.
Čujmo pjesmu DIDA MOJ – Drage Ivaniševića
Moj se did sa zvizdan družija,
Sa suncem i misecom.
Moj se did družija s tovarom,
I sa zmijon i sa kozon se družija.
Moj se did i s kišon družija,
Sa svakim vitron, Sa mrazon i zviriman.
Jerbo se moj did o´ ditinstva
o´ ditinstva vas zemlji naminija.
I kad je bos na ledini zanimija,
Baba moja s očima o´ jastreba,
baba moja ni mogla prepoznat nikako
njegove noge među žilan o´ masline.
Sveta misa je prošla u nekom neopisivom ozračju. Osjećalo se u zraku – kao da je Bog sišao s neba među svoj narod. I stvarno je sišao da tu i ostane.
Poslije svete mise slijede riječi zahvale. Svatko je zaljubljen u svoj kraj, te i mi u svoj dalmatinski krš… Slijedi recitacija o tom kršu…
te LIJEPA NAŠA koja se pjevala srcem i dušom odzvanjajući ovom prekrasnom uvalom.
Slijedi obavijest o svetoj misi koja je u kući na Birini. Mladić postavši vojnik nije prestao biti čovjek kojemu pripadaju osnovna ljudska prava.
Ako netko želi ići na sveti misu, nitko ga u tome ne smije sprječavati. Ako netko ne želi, nitko ga na to ne smije prisiljavati.
Sada se zadržimo u prijateljskom druženju uz piće i hranu što su nam omogućili Ante Štrbić-Fulin, Dalibor Bebić i Paško Ivančević… Prisutna je i folklorna grupa župe Bagalović.
Sveta misa se održala na košarkaškom igralištu koje je odmah lijevo od ulaza u vojarnu „Sidrište“.
Potrebne zavjese, kako bi se prostor pripravio za dostojno slavljenje svete mise, dala je Marica Vodanović.
Moglo se primijetiti kako se u blizini „viri“ iza škura puni nevjerice i iščekivanja nekog novog vremena, kojeg stariji nisu zaboravili, a mladi upoznali“.