Najbogatija psihološka knjižnica leži u nama i u čovjeku pokraj nas. Ne smijemo zaboraviti da su u mnogim pitanjima pjesnici bili oni, koji su probili i prokrčili puteve, a tek poslije njih došli su učenjaci, koji su ih poravnali u ceste…
Puno su zahvalniji i pristupačniji ljudi kada postanu predmet književnog zahvata, nego kada su cilj znanstvenog istraživanja… Tijelo je sasvim podložno znanosti o životu, ali ne i duhovnost, umnom razmišljanju o njoj! Čovjek je neumoran borac, a njegov život, od kolijevke do groba,je velika borba i patnja. Mjesto da čovjeka nekad osuđujemo, mogli bismo ga sažaljevati. Jadan li je ljudski život i vijek!
“Puno je toga silno, ali ništa silnije od čovjeka! “
Kada ga stavljaju u lijes, na čelu mu sjaju kapljice znoja iz zadnje njegove “bitke”! Ni onaj neugodan odnos s drugim čovjekom, ne smije se drugačije promatrati,već kao sastavni dio te neminovne borbe. A borbe nema bez brazgotina, padanja, udaraca i krvi. Da bi izvršio svoju ulogu, da bi za radio crni lijes i lopatu vlažne gline, suđeno mu je da se muči i da muči druge oko sebe. U tome je njegova bijeda i njegova veličina.
Ni njegove najveće mane i nedostaci ne smiju nas svladati i prenagliti .”Puno je toga silno, ali ništa silnije od čovjeka! “Shakespeare! Nadodao bih još nešto, za album modernoga i nakostrušenoga vremena:kako je skup čovjek!Kako je dragocijen ! Kako je težak i trnovit put od djeteta do odraslog! Koliko je samo truda, nastojanja, materinskih bolova i žrtava, prijateljskih usluga, društvenih zahvata, te vlastitih i tuđih suza uloženo u svaku ljudsku glavu! Ne dižimo mača i ne oštrimo jazika, jer je čovjek čudo i misterij. On je, možda, onaj grubi gnoj na kojemu može izrasti i zamirisati najljepše cvijeće.
Čovjek nije obrazac, ne postoji čaroban ključ,koji bi ga otvorio, a ni uređaj za otvaranje. Za jedno pravilo je presložen, za jedan okvir prevelik, za jedan sustav neprihvaćen, a za jedno tumačenje, nemoguć. O njemu se može samo misliti,a misli—kao misli:često jedna pobija drugu i hvata je. On je kao livada, na kojoj rastu najraznovrsnije biljke, počev od travke do voćke, od korova do ljekovitog bilja, od cvijeća do trnja i šikarja… Određujući na različite načine vrste toga raslinja,nismo zahvatili jedinstvo tla,na kojemu ono uspijeva. Čovjek je mozaik i ćilim, pa različite boje i niti uvjetuju jedinstvenu cjelinu.
Eno čovjeka u rukama domaćice, činovnika, slikara, kipara, u zlatnim rukama zanatlija,vidara i liječnika…
Skinimo kapu, pred svim onim nastojanjima i dostignućima, pred svrstavanjima, opisima, zakonima i tumačenjima, koja je postavila znanstvena psihologija. A zar je “Psihologija”sva psihologija čovjeka? Ne rukuje li, na primjer, majka u dodiru sa svojim djetetom, puno bogatijom i opširnijom psihologijom? Ne upotrebljava li svaki bolji odgajatelj širu ljestvicu i puno bogatiji psihološki riječnik? Što bi književnik s ono nekoliko mršavih podataka iz znanja o duhovnosti,uopće? Otkuda je crpljena, ona tako velika raznolikost na slikama i kipovima? Nije li naš svakidašnji dodir i odnos s čovjekom pun psihologije, koja nije nigdje ustanovljena ni zabilježena? Nećemo zapustiti, ono dragocijeno znanje, koje se stječe, kada taj isti čovjek “prođe” koz nas, kao naša duboka bol i veliko veselje?
Prošetajmo se malo kroz bujicu života, gdje možemo sresti osobu u izvornom obliku, u riječi na mah, u iskrenim grimasama i u pokretima…
Čovjek je nadahnuće, kao i sve drugo. Kao što nas nadahnjuje zalaz Sunca, zvjezdano Nebo i golo drveće u određenim prilikama, čeka i čovjek svoju priliku, slučajeve, odnose i susrete.
Čovjek je nešto veliko i lijepo: ruke nježne majke i nevine djece! Blag dodir drage osobe i srdačan stisak iskrena prijatelja! Ispucane ruke zemljoradnika i krvavi dlanovi radnika, slika su čovjeka. Eno čovjeka u rukama domaćice, činovnika, slikara, kipara, u zlatnim rukama zanatlija,vidara i liječnika, u blaženoj ruci pjesnika i učenjaka. Kako su divne ruke, koje daju, pružaju, tetoše i miluju, vode i podižu! A te ruke, to je čovjek! On je nešto lijepo:on je riječ! Riječ roditelja,brata i sestre. Govor učitelja, propovjednika i ideologa. Tješitelja i savjetnika. Eno čovjeka gdje grmi u riječi,buntovnika i prevratnika. Eno ga u toploj riječi branitelja istine, u blagoj besjedi vođe i prosvjetitelja.
Grudi majke,to je on! Gledajte zagrljaj, gdje se žalostan tješi, veseo još više veseli, a ponižen i uvrijeđen, postaje odvažan i utješan. Utroba majčina, veličanstvena je, zar ne! Kako je dragocijena misao nadarena čovjeka i veleuma! Kako je silno i nenadoknadivo toplo srce čovjekoljublja!Čovjek ima dušu,a od nje—, ima li nešto ljepše i veće?
Sva materijalna i gospodarska dobra, zovu se istim imenom:čovjek!
Dr. Filip Šalinović
PLOČE