Kada sunce s Rujnice izađe i obasja Grupkovića kulu, Neum polje i Kulinu, tad se pijevci po malo ugase, a ptičice na grani oglase.
Dobro jutro moja mila Plino, sva si lipa i prirodno čista, svaki kamen, svaka škrapa tvoja, sad na suncu kao suza blista.
Početak je ovo poduže pjesme koju je napisao i uz gusle pjeva Vinko Štrbić – Guslar Plinjanin iz Stabline, potomak Grupkovića, posljednji čuvar ove vrijedne, ali izumiruće tradicije u donjem dijelu Neretve, a i šire. Iza Vinke je 80 ljeta, ali to se nimalo ne primjećuje dok, sa strašću i ljubavlju, gusli i pjeva. Najčešće vlastite pjesme, jer napisao ih je on više. Ova zadnja govori o njegovome djetinstvu u rodnoj Plini, prije toga tema je bila korona itd.
O ovoj temi čitajte u novom broju Dubrovackog vjesnika koji je na pločanskim kioscima od petka ujutro!
Kako spomenusmo, Vinko pjeva zbog ljubavi prema ovom jednostavnom, čarobnom instrumentu i tako nastoji što više produžiti njegov „život“. Jer gusle nestaju, a Vinko se teško miri s time, jer zna da s njima umire jedan dio njegovoga, i ne samo njegovoga, života i stoljetna tradicija ovoga kraja. Gusle je ovaj vitalni „starac“ zavolio još kao dijete i kako će i danas istaknuti: „Prva svirka koju sam čuo u životu bila je cviljenje gusala!“.
Bilo je to, gdje drugo nego u Plini, u selu Puljani, a naš junak tada je imao osam godina. „To iskustvo zauvijek se uprezalo u moje sjećanje i pratit će me dok sam živ. Sjećam se kao da je bilo jučer, guslio je pokojni Petar Radaljac. Samo su neki zaseoci u Plini Istočnoj i Plini Zapadnoj imali guslare. To su bili, koliko me pamćenje služi, Štrbići – Podažuželj, Malete i Janjići. Ja sam počelo guliti kad mi je bilo jedanaest godina na guslama koje im je dao Petar Radaljac, jer je on u to vrijeme prestao guliti. Te su gusle bile napravljene od bakrača, a ne od drveta i kože. Bio sam samouk, strpljivo sam vježbao i učio, jer sam to jako volio. Na njima sam svirao 4-5 godina“, prisjeća se Vinko toga vremena.
A to vrijeme njegovoga djetinstva i odrastanja nije bilo lako. Već sa nepunih 12 godina provodio je dane s motikom u polju. A onda ga je životni put, u potrazi za egzistencijom, odveo u Ploče, odnosno u Stablinu, kada je, istina, sam napravio gusle, ali su ga ženidba i radne obveze za neko vrijeme razdvojile od njih. Te su gusle bile izgrađene od drveta i kože, sa kvalitetnijom strunom od konjskog repa, za razliku od onih na kojima je učio gusliti, a na kojima je struna bila od kobile. „Krajem pedesetih godina prošloga stoljeća učio sam zanat bravara u pločanskome Azbestu, a došle su i mnoge druge obveze, pa sam silom prilika napravio podužu pauzu, sve do početka devedesetih godina. Svirao sam za sebe i svoje najbliže, a prvi javni nastup imao sam na jednoj svadbi moje rodbine u Tučepima, 2010. godine. Nakon toga sam nastupao kad god bi netko od moje rodbine ulazio u bračne vode“, kaže Vinko.
O ovoj temi čitajte u novom broju Dubrovackog vjesnika koji je na pločanskim kooscima od petka ujutro!
U međuvremenu je nabavio i narodnu nošnju i počeo javno nastupati na raznim manifestacijama, a reakcija posjetitelja bila je više nego dobra. „To mi je sjajna prilika da ovaj instrument prezentiram široj javnosti. Žao im je što kod mladih ljudi ne postoji interes da se ova tradicija nastavi. I danas ima ljudi koji kod kuće čuvaju gusle, a ne pokazuju volju da sviraju. Volio bih da se pojavi netko mlađi, s voljom i talentom, da prenesem svoje znanje i iskustvo“, nada se guslar iz Stabline.
Kažu da je slušanje gusala usporedivo s gledanjem dokumentarnog filma u kojem se prepričavanju povijesni ili neki drugi događaji. Tako i Vinko, kroz vlastito djetinstvo, pjeva o nekadašnjem životu u Plini, što će moći najbolje razumjeti upravo ljudi iz toga kraja. I, nemojte sumnjati, Vinkina ljubav prema ovom instrumentu i prema svome kraju, „rodit“ će još pjesama, u kojima će, uz zvuke gusala, javnost moći uživati.
