Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća u Europi se počeo urušavati do tada monolitni komunistički sustav, a početkom devedesetih godina Hrvatska je započela grčevitu i skupo plaćenu bitku za život. U tome je na današnji dan, 6. prosinca ratne 1992. godine progovorio tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić:
„Govoriti o komunistima u Drugom svjetskom ratu i poraću je nezahvalno. Ti i takovi komunisti najveće su zlo i najveće pomračenje ljudskog uma u povijesti čovječanstva.
Nasta katastrofa svjetskog komunizma – pojedinci se još ne daju – ridaju se kao zvijer na smrt ranjena. Još samo Kina, Koreja i Kuba prkose zdravom razumu.
U nekim od zemalja bivšeg komunizma, pa i u samoj „majci socijalizma“ zabranjene su komunističke partije, kako god da se one za prigodu svoga povijesnog debakla zakrabuljile. U Hrvatskoj ne samo da KP nije zabranjena, nego su „povijesnim sporazumom“ njezinim protagonistima obećani oprosti, pa i sudjelovanje u vlasti.
Protivi se zdravom pučkom osjećaju pravde da zločinci – nipošto svi KP članovi, ali oni odgovorno vodeći krivci za sve nesreće na našem tlu tijekom zadnjih pola stoljeća – ne budu kažnjeni. Ne, ne traži se smrtna kazna tolikog broja ljudi, ali egzemplarno ili simbolično kažnjeni morali su nedvojbeno biti najgori među njima.
Prvo Hrvatska sa svojim potpunim državnim suverenitetom, onda Europa
Tako dugo, dok i posljednji trag makar zamišljene jugoslavenštine ne iščezne iz našeg svijeta, nema dugoročno slobode i sreće za narod Hrvata.
Hrvatskoj je mjesto na našem bijelom kontinentu. Hrvatska je povijesno, geopolitički i uljudbeno dio Europe. Ali ne bilo kakve Europe. Prvo Hrvatska sa svojim potpunim državnim suverenitetom, onda Europa.
Te uljudbenosti i ljudskosti vodeći drugovi u našoj sredini nemaju, te nas sve više odvlače od Europe, pokušavajući silom i lukavštinom zaustaviti vedriji razvoj događanja. Oni su bili i ostaju pravi lovci koji znaju da se u mraku i zvijeri lakše love. Za njih je mrak nešto normalno. Mi smo naprotiv djeca svjetla, zato nikakovo čudo što im smetamo. Moraju oni znati da svjetlo uvijek pobjeđuje. Ono je jače od mraka. Mrak je samo nedostatak svjetla. Može nevrijeme spriječiti da svjetiljka gori, ali kad zabonaca – ona bljesne i tama nestaje.
Prodali su Hrvatsku. Mi je se ne odričemo. Svet nam je svaki pedalj njena tla. Petokolonaši moraju znati da su proigrali sve šanse za suživot na ovom svetom tlu.
Hrvatska će ovaj rat dobiti bez obzira na petokolonaše. Treba stvoriti uvjete da se prognanici vrate kućama, a ne ih slati u smrt. U smrt ili progonstvo morali bi svi oni koji sprečavaju demokratski razvoj drage nam Hrvatske.
Još nikada u hrvatskoj povijesti nisu zabilježene takova razaranja stvarnih i uljudbenih dobara i objekata, kao u ovom ratu. Pale se čitava sela, ruše škole, bolnice, crkve, tvornice – pogoni bilo kakove proizvodnje, mostovi, ceste, uništavaju se plodni vinogradi, maslinici, voćnjaci, uništavaju se poljoprivredna gospodarstva. Jednom riječju agresoru ništa nije sveto, pa ni ljudski životi koji se oduzimaju na neljudski način masakriranjem.
Pitamo se zar čovjek u svojoj zaslijepljenosti, zlobi s duhom osvajačkim može tako nisko pasti? Vidimo da može.
Nedvojbeno je da nas čeka zadaća izgradnje, obnove, nakon pobjedonosno okončanog rata. Sad najviše zahvali Bogu što si živ. Situacija nam svima nalaže nužni minimum, odnosno poželjni maksimum općenarodne solidarnosti i odricanja.
Molitvom Bogu isprosimo tu snagu“.