Godine 1993. bjesnio je rat u Hrvatskoj i u susjednoj Bosni i Hercegovini. Pred ratnim vihorom, spašavajući gole živote, stotine tisuća prognanika i izbjeglica napuštalo je svoje domove i odlazilo u nepoznato. Među njima veliki broj Hrvata iz srednje Bosne. Mnogi od tih ljudi privremeno su sklonište našli na području bivše Općine Ploče.
Prema podacima Centra za socijalnu skrb Ploče, na traženje tadašnjeg pločanskog župnika don Petra Mikića, a za potrebe Nadbiskupskog ordinarijata Split, odnosno za Nadbiskupijski Caritas, stanje je 23. prosinca 1993. bilo slijedeće: U hotelu „Gradac“ bilo je 160 izbjeglica i 15 prognanika, u „DOK“-u 106 izbjeglica, u „Đuri Salaju“ 21 izbjeglica i 190 prognanika u „Bristu“ 79 izbjeglica i u „Zajednici odmarališta“ 315 izbjeglica i 5 prognanika, ukupno 891 izbjeglica i prognanika.
Privatni smještaj: Ploče 675 izbjeglica i 25 prognanika, Brist: 340 izbjeglica, Gradac 630 izbjeglica i 5 prognanika, Podaca 780 izbjeglica, ukupno 2 430 izbjeglica i prognanika.
Za te ljude bila su to teška i nesretna vremena. Danas donosimo govor koji im je uputio don Petar 20. listopada 1993., prilikom njihovoga transporta brodovima Istra i Liburnija. Pločanski župnik uputio im je riječi razumijevanja, utjehe, ohrabrenja i nade:
„Draga braćo…
Dragi prijatelji…
Dragi prognanici…
Dragi patnici…
Dragi hrvatski puče…
„Mene, župnika pločanskog don Petra Mikića, zapala je dužnost da vam u ime gradskog poglavarstva, u ime Pomorskog zapovjedništva za južni Jadran i njegova zapovjednika gospodina Ante Urlića, koji je i sada s vama s jedinicom vrijednih vojnika, sinova hrvatskog naroda, uputim nekoliko toplih riječi… Znam brate… hladno ti je… topline ti treba…,gladan si… hrane ti treba, žalostan si… utjeha ti treba…
Treba ti ljubavi, jer mržnja te goni… Prijateljska riječ… bit će melem tvojim ranama…
Gospodine, skrati ovaj Veliki petak moga naroda!
Gledam brate, na teškoj stazi tvoja satrta ramena, koračaš žalosna pogleda i krvavih zijena.. od nespavanja i iznemoglosti… kalež se boli puni… gledam te brate u tvojoj patnji…, a ona gomila bijesna te gazi…, znam kako ti je teško brate… na toj tvojoj životnoj stazi… a kad se zloća krvnika u ludost odjela, tad je htjela da te zgnječi… ubije… dotuče… a ti sve strpljivo snosiš i prosiš da što prije prođe ovaj pakao…
A ono pljuska, bič, udarac, psovka, poruga i novi pad… znam kako ti je teško brate sad…
Dok nosiš svoj križ… sjeti se Spasitelja i njegova križa… koji ti poručuje da su mu mile duše što križ svoj strpljivo nose, jer one su tajnu s Golgote otkrile i njihove patnje za sve milost prose.
Patniče dragi, sjeti se da je i Isus morao u progonstvo. Bježao je u tuđu zemlju… u Egipat. Ti si u svojoj Hrvatskoj… Progonili su ga jer nisu podnosili… nisu ljubili istinu, pravdu, ljubav i mir… Otišao je da se vrati… i vratio se je… Sve koji slijede Kristove ideale čeka Kristova sudbina… Tjeraju te, brate, jer želiš slobodu, ljubav i mir… želiš ljepše sutra…
Znaj, brate, da je svjetlo jače od tame, ljubav jača od mržnje, istina od laži… Svijeća pobjeđuje tamu i sebe troši… Znam, reći ćeš da je sve to tako, ali težak je tvoj križ… Razumijem te brate… zato molimo skupa Krista…
Skrati ovaj Veliki petak moga naroda, koji se ne broji minutama, satima, danima, mjesecima, već godinama… Daj da nam zarudi što prije uskrsna zora… da budemo svoji na svome… to te moli Gospode ovaj tvoj i moj ispaćeni narod…
Niste sami, braćo draga u svojoj patnji…
s vama su svi ljudi dobre volje…
s vama je čitava Hrvatska…
Mi smo s vama… a sa svima nama Bog, koji nek vas prati i snage vam da….
Davali ste Bogu Božje, a ni caru nije manjkalo… Tko Boga ljubi mora voljeti ono što Bog najviše voli, a to je čovjek, koji je po svojoj besmrtnoj duši slika Božja…
Ne može netko rušiti, razbijati, uništavati ono što Bog najviše voli i pričati kako u njeg vjeruje, kako ga ljubi… Ti rušitelji, ti zlotvori su sinovi tame… Đavolsko sjeme… a tamu svjetlo uvijek nadvlada, stoga, glavu gore brate dragi… strpi se još malo, svanut će sunce… svanut će ljepši dan.“