U crkvi Presvetoga Trojstva u Rogotinu Dunja i Ante Glamuzina nakon 50 godina zajedničkoga života , obnovili su bračni zavjet.
Supružnici Glamuzina nisu krili sreću zbog obilježavanja Zlatnoga pira. A sve je započelo prije nešto više od pet desetljeća u Metkoviću, gdje je Ante, kojega zovu Lamza po legendarnom Dinamovom nogometašu Stjepanu Lamzi, prilikom posjete svojoj rodici, prvi put vidio Dunju, koja je bila prijateljica njegove rodice. Anti nije promakla njezina ljepota pa se počeo interesirati za nju, a rodica mu je rekla sve najbolje o svojoj prijateljici.
I Dunji je on bio drag, a put do njenog srca Anti je bio olakšan i zbog križa koji je nosio oko vrata. Dunji je to bilo jako važno. I tako je ljubav spojila dvoje mladih ljudi i Dunja, porijeklom iz Malog Prologa, koja je živjela u Metkoviću, počela je dolaziti u Rogotin, gdje je njen odabranik živio s majkom, jer mu je otac poginuo 1944. godine, i djedom Tomom i bakom Dominkom, po očevoj strani.
„Po danu sam pomagala, a navečer sam morala biti kod svoje kuće.. Nakon godinu dana hodanja, vjenčali smo se 2. rujna 1972. godine. Kako mi je nedostajalo još malo do punoljetnosti, moji roditelji su se morali potpisati da se slažu s vjenčanjem“, prisjeća se Dunja.
Nije im bilo lako, živjelo se teško i puno se radilo. Na razne načine su osiguravali sredstva za život. Bavili su se poljoprivredom i prodavali voće i povrće, Dunja je 25 godina radila u Azbestu, a Ante je nakon provedenih 30 godina u Luci Ploče otišao u mirovinu. Prije toga, a poslije povratka iz vojske, bio je zanatlija, a mnogi ga se i danas sjećaju kao jednog od najpoznatijih neretvanskih graditelja lađa, trupa i barki.
„Izradio sam oko 50 barki, oko 250 trupa, vodio sam evidenciju do 200, nebrojeno vesala… Volio sam taj posao i radio ga dugi niz godina“, ističe Ante.
U sretnom braku dobili su troje djece. Najstarija Sanja (rođena 1973. godine), koja im je sa suprugom Mirom darovala dva unuka, Roberta i Joška, završila je medicinu u Mostaru i kao hrvatska braniteljica vodila sanitet 116. brigade Hrvatske vojske. Godinu dana nakon nje na svijet je došao Joško, a 1981. godine Tomislav, električar, koji im je sa suprugom Vanjom podario unučicu Ninu.
Dunja i Ante zajedno su prebrodili strašnu životnu tragediju, smrt sina Joška, dragovoljca Domovinskog rata koji je kao maloljetnik obukao uniformu i prošao najteža bojišta u Hrvatskoj i BiH. „Vjera nas je spasila da prihvatimo sinovu smrt i nastavimo živjeti. Teško je opisati koliko je to bolno i danas. Ali, naš sin živi s nama, i danas smo prije mise bili na njegovome grobu, pomolili se i zapalili svijeću“, kažu nam supružnici Glamuzina.
„Vjera, ufanje i ljubav, to je ono što živimo i što nastojimo prenijeti na našu djecu i unučad. Danas kao umirovljenici živimo relativno dobro, ali znamo koji su životni prioriteti. Život je stalna borba i mi zahvaljujemo Bogu na svemu što smo proživjeli“, kaže Dunja.
Kada supružnike Glamuzina pitamo koja je tajna dugovječnosti njihovoga braka reći će da je to, uz ljubav, vjera i obveza Bogu, poštovanje i međusobno uvažavanje, vjernost i strpljenje. A mladima, danas često nestrpljivima, poručuju da se drže vjerskih načela jer su u njima sadržani životni putokazi, da poštuju svoje roditelje i svoje bračne drugove. Dunja s ponosom ističe kako je imala blagoslov svoje svekrve, dok Ante poručuju kako se mladi trebaju osamostaliti i posvetiti radu, a ne čekati pomoć roditelja i države.
Svetu misu na kojoj su Dunja i Ante obnovili bračne zavjete predvodio je rogotinski župnik don Dalibor Milina uz koncelebraciju don Mladena Margete. Don Dalibor je zamolio Gospodina, koji ih je za njihovu ljubav nagradio sakramentom ženidbe, da blagoslovi njihove stare dane da budu plodni zadovoljstvom i mirom. Istaknuo je kako ljudski život nije bajka i kada dvoje ljudi zajedno provedu pet desetljeća prožive sve, od radosti do razočaranja. Postanu svjesni da sve na ovome svijetu ima rok trajanja i da je vječan samo Bog. Istaknuo je također da se danas pod ljubavlju svašta podrazumijeva, ali prava ljubav znači dati sebe za drugoga, posvetiti se drugome, sve u životu dijeliti s njim. „Takav primjer su naš brat Ante i naša sestra Dunja i zato danas imaju razloga za slavlje, a ja im čestitam ispred cijele župne zajednice“, rekao je don Dalibor.
