Bilo je ratno vrijeme, 1993. godina. Konture pobjede u ratu za nezavisnost već su se nazirale. No, da bi Hrvatska živjela potrebne su aktivnosti na mnogim poljima. I na kulturnom. A Ploče su u tome pogledu imale jake adute.
Tako je, na današnji dan, 27. kolovoza 1993. godine u sadašnjem Domu kulture organizirana promocija zbirke pjesama Hrvoje Barbira Barbe pod nazivom „Za šaku zemlje“. Tom prigodom govor je održao tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić. Prisjetimo se njegovog govora:
„Dragi prijatelji,
Razlog rad kog se sastasmo ispunja nas ponosom, a pomalo stid lebdi što to prije ne učinismo.
Nije prorok bez časti, doli u svom zavičaju… Kristova je davna besjeda.
Poniznost je odlika velikih ljudi, a zavist je bogatstvo malenih.
No, da bi te drugi cijenio, u prvom redu moraš sam sebe cijeniti. Ne možeš očekivati da te drugi cijene više nego ti sam sebe.
Našoj sredini su ta pravila ponašanja strana.
U nas valjda kao reakcija na bivši socijalizam postoji uvriježeno divljenje svemu što se i kako se događa u velikom svijetu. Sklonost da uvozimo što valja i ne valja ponekad je tragikomična.
Krivo je uvjerenje da su drugi samim tim što su bogati i jaki, ujedno i veliki.
Velik je samo Bog i oni koji njemu služe. Ako se budemo s malima uspoređivali, nema izgleda da postanemo veliki.
Učili su nas da moramo učiti i usput nešto naučiti.
Da li smo naučili da takozvani veliki svijet i nije tako velik kako na prvi pogled izgleda, da nije ni tako slobodan kao što se priča, pa ni bogat kao što se misli.
Tko je to shvatio, svoje ljudske i umne sposobnosti će darovati Domovini – svome kraju i na taj način će lakše postati veliki čovjek.
Mnogima se smiješio taj i takav svijet, ali oni su voljeli korijene. Ostadoše u svome kraju, često neshvaćeni – ponekad i prezreni.
Ima jedan koji voli trupe i brodice, strani su mu čevapi i pljeskavice… sanja gradela, siniju i peku… koji Hrvatsku ne vole bježe od njega da se ne opeku.
Što dođoste vidjeti…
Trsku koju vjetar ljulja… ili hrast koji prkosi olujama..
Zna taj čovjek što hoće i zaista prkosi olujama…
Voli on osti.. glamca… špara i srdelu… sanja o tovaru, cvrčku i maslini, koja daruje ulje, što te čini snažnim, neuhvatljivim… a i mir navješta.. za kojim čeznemo…
Znao je gdje mu je mjesto u jesen 1991., stao je među prvima na branik otadžbine..
Sjećam se jedne večeri ovdje u tek osvojenom časničkom domu.. u jesen 91.
Sastasmo se puni zanosa, vjere i ponosa… hrabri.. puni prkosa..
kad će više… duša mi diše…
osjeća povjetarac slobode…
čujte, o hrvatski rode…
brzo se našla kapljica…
čula se pjesmica…
bili smo jedno srce i jedna duša…
a barba ko da kuša…
kako kuca srce njegovih prijatelja…
pruža nam bez folera svoju tek izišlu
zbirku pjesama…
jer s pjesmom na usnama lakše se živi i junački mre…
Zovi, samo zovi.. to ne bje pjesma…
Već zavjet… ponos i zanos…
Barba, ko svjetionik i kapetan…
nadvisuje tonom… sav sretan…
što prijatelji slušaju…
premda još ne kušaju…
znadu-dobro je…
domaće je
od barbe je..
Živio barba..
živio naš čovjek…
koji živi na suncu
sanja o moru…
čezne za blitvom i gavunima i čašom vina…
čuješ li strina… donesi vina…
pusti žabe, ciple i jegulje…
dođi da te barba pomiluje…
tebe ponose roda mog… hrvatskog…
Pitate tko to zbori…
Hrvoje Barbir – Barba… mnogima ponos
i dika…
recite onom tko pita…
Slika: Ilustracija