Približava se još jedna godišnjica operacija Oluja (4. kolovoza – 7. kolovoza 1995.), velike vojno-redarstvene akcije u kojoj je Hrvatska oslobodila okupirana područja na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina. Oluja je, uz operaciju Bljesak ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
Tada se najbolje vidjelo koliko je jaka hrvatska oružana sila i koliko je bitno imati jaku vojsku. Danas donosimo govor don Petra Mikića koji je održao u Pločama, 27. svibnja 2010. godine, povodom Dana oružanih snaga Republike Hrvatske.
„Dan oružanih snaga – o kako gordo zvuči. Ma to je nešto sveto, veliko. To je dan ljubavi- domoljublja.
Što se voli, to se brani, štiti, za to se i život žrtvuje. Potrebno je služenje vojnog roka kako bi se iskazala ljubav prema Domovini i stekle radne navike.
O kako se lijepo prisjetiti onih zanosa devedesetih. Vidjeti hrvatskog vojnika ispunjavalo te srećom, ushićenjem.
Vidjeti ga u crkvi bi nezamislivo, ali mi smo ga gledali i suze ronili od sreće, pitajući se da li je to stvarnost.
Hrvatski vojnik rođen je u Pločama
Taj vojnik-hrvatski vojnik rođen je ovdje u Pločama. U ovim prostorima. To ne smijemo zaboraviti, već i drugima doviknuti. Ti Vlaho imaš veliku obvezu da tu stvarnost proširiš, jer si im bio prvi zapovjednik. Taj dan-dan prve prisege hrvatskih novaka – 8. prosinca 1991. godine trebao bi biti proglašen Danom hrvatskog vojnika.
Upitajmo se koliko je tih prvih novaka danas u Hrvatskoj vojsci.. Tužna spoznaja.., a bez njih ne bi bilo Hrvatske.
Imamo Hrvatsku, izgovorio je to ushićeno najveći čovjek u povijesti hrvatskog naroda dr. Franjo Tuđman. Ražari time mnog srca hrvatskih sinova željnih slobode – doma – Domovine.
Godine prolaze ko san. I od Hrvatske malo osta. Nije ovo ona koju smo devedesetih sanjali. Znao je Hrvatski Sabor kroz povijest da se u Boga treba uzdati, njemu moliti.. tako i započe 1990.
Nekom molitve bi previše. Izbaciše Boga iz javnog života, i križeve, znak spasa, bi uklonili iz javnosti. Vjeronauk u školi postade sporedni, neobavezni predmet.
Vladati znači služiti, ali ne tuđinu, već svome narodu. Branili nam pedesetih godina da budemo Hrvati.. to čine i danas. Sve se sveto baca pod noge. Domovinski rat se obezvrjeđuje. Vitezovi ponižavaju. Mrtvi preziru, jer previsok je trošak za državu počasni plotun i zastava pod kojom su ginuli, a oni mogu putovati i trošiti.
Odabrani vođe pilaju granu na kojoj sjede, a pričaju o plodovima. No ploda nema na odsječenoj grani.
Dosta je ponižavanja vitezova, koji se proglašavaju palikućama, kokošarima, šakom ekstremista..
Ne zaboravi – Domovina je vječna. Vlast i birači su privremeni. Koliko voliš Domovinu. Poštuješ li žrtve – pale vitezove?
Ne budemo li to poštivali, možemo reći – Adio pameti – adio slobodo, samostalnosti, ponosu, adio čovječe, adio hrabrosti.
Postat ćeš poslušna, jeftina radna snaga koja će ko pseto lizati „darežljive ruke“ svojih svjetskih gospodara, koji te vole kao što su stari Rimljani voljeli robove. Hranili ih, ne iz ljubavi, već da bi za njih mogli privređivati.
Mačići slijepi dolaze na svijet. Neki progledaju prije neki poslije.. A ti – progledaj već jednom.. Budi svoj.
Sa svetinjama se ne trguje
O zemljo ponižena, obešćašćena, pogažena, prezrena. Izdajice, prodane duše, poltrone, u svoje vrijeme stiže Božja kazna. Petar i Juda imaju svoje sljedbenike.
Sa svetinjama se ne trguje. U trgovini se gleda tko će koga prevariti. Netko uvijek gubi. Ovdje je to, gospodo, Hrvatski narod.
Ustav se ne mijenja dogovorom ili naredbom moćnika, već narodnim referendumom. Povijest pišu pobjednici. Danas se nešto bitno mijenja. Pišu je drugi. Krivotvorenje je uzelo velika maha. To se ne smije dopustiti.
Jedini naš saveznik tijekom rata bio je Bog. Zar mislite da je danas drukčije? Svi gledaju svoje interese, a i stalno popuštamo. U ime čega? Radi čega? Za čije dobro? Naši čelnici – narodne vođe to moraju konačno shvatiti. Ne vole nas ti svjetski moćnici. Oni nas samo trpe i žele iskoristiti.
Što se sve govori o našim sjajnim spasonosnim akcijama – Bljesku i Oluji? Po njima se nismo smjeli ni braniti. Mnogi se još nisu pomirili s postojanjem hrvatske države.
Ono što danas razni međunarodni forumi rade s Hrvatskom, nema veze s pameću, pravdom, poštenjem. Misle da smo budale jer šutimo. Progovorit će naša djeca roneći suze i proklinjući one koji su ih u sve to uvalili.
Što njima znači naš Ustav – svetinja svakog naroda. Moramo ga mijenjati kako to njima odgovara.. Da.. i onda nije više naš, i nitko si i ništa. Tko te može cijeniti? Kad to shvatiš, sebi nećeš moći oprostiti. Prolazi se preko njega ko mokrom spužvom preko krede. Dosta mi je i antifašizma. Da ga nije bilo, milijun bi Hrvata danas bilo više.
Upamtimo – bez Boga se križ nosi uzalud. Prihvatimo se posla svatko na svom radnom mjestu. I to će biti tvoj veliki doprinos ljepšoj i boljoj budućnosti, radi koje vitezovi život položiše na oltar Domovine.
Vrijeme provedeno u agresiji na Hrvatsku priznaje se u radni staž i mirovinu. Bilo bi komično da nije žalosno. Zar smo toliko pamet izgubili, pita se svaki domoljub.
Kakav NATO – Naši pređi su krv lili za tuđina ovdje blizu, sada tamo negdje daleko.
Što se voli, to se čuva. Što se čuva, to se voli.
Dokaži to svojim primjerom.“