Nedavno je u Pločama proslavljen Dan branitelja Grada Ploča, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na gradskome groblju Laniština i kod Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima, te nizom drugih događanja. Prije devet godina, točnije 30. lipnja 2013. godine uoči proslave Dana branitelja Grada Ploča, govor, koji prenosimo, održao je tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić.
„Hrvatski branitelji su neodvojivi od dr. Franje Tuđmana. Još uvijek nam odzvanjaju njegove riječi: Imamo Hrvatsku! Koja je to bila radost-ushićenje. Koja sreća. Blistali smo od ponosa…
Danas kad slavimo Dan branitelja Grada Ploča, upitajmo se što nam od nje osta…
Beograd se još uvijek ne miri sa stvarnim stanjem stvari. Bruxelles, Washington, Hag su mjesta gdje nam se kroji sudbina. Tko nije gospodar u svome domu, taj doma ni nema.
Tko kuću mukotrpno gradi i sagradi, pa pusti da mu kojekakove bjelosvjetske spodobe zauzmu najljepše dijelove doma, taj se već pozdravio sa zdravom pameću, pa mu je kao takovom sve svejedno… čak ga se uvjeri da mu je baš tako bolje, jer eto sam ne bi znao sa sobom – sa svojim upravljati…
„Budite ponosni na svoje sudjelovanje u Domovinskome ratu“
Stranci nam kontroliraju financijske tokove, jer su nam banke u 95-postotnom vlasništvu inozemnih korporacija.
Ni suverenitet nam više nije svetinja, jer ulaskom u Europsku uniju dobar dio prijašnjih državnih ovlasti prelazi izravno u Bruxelles.
NATO nas brani od eventualnog vanjskog neprijatelja, pa su nam oružane snage onolike i onakve kako je zamislio vrh tog Saveza.
Svatko čuva što voli i voli što čuva.., a mi.. Veliki trgovački lanci, telekomunikacije, banke, brojne elitne nekretnine su tu… u čijem vlasništvu.. u stranom.
Od hrvatskog novčanika u hrvatskom džepu i hrvatske puške o hrvatskom ramenu, osta prazan džep i spušteno rame. Osta nam trobojnica. Sve ostalo je van naše moći, izvan Hrvatske.
Naši poslušnici pokorno izvršavaju odluke Washingtona, Bruxellesa, Haga.. Da se Tuđman digne iz groba, brzo bi se u njega vratio vidjevši sve ovo. Nemamo Hrvatsku kakvu smo sanjali devedesetih.
Budite ponosni na svoje sudjelovanje u Domovinskome ratu, branitelji dragi. Bez obzira na sve nepravde koje vam se nanose kročite kroz život vedra čela znajući da ste u svoje vrijeme odgovorili zovu srca stavši na branik Domovine udarajući temelje ljepše budućnosti. Da ste u pravo vrijeme bili na pravom mjestu.
Mora vas boljeti kad vidite kako se to vaše sveto djelo obezvrjeđuje, te ste u opasnosti da pomislite kako ste bili na krivoj strani. To neprijatelji Hrvatske države i žele. Nemojte im priuštiti tu radost.
Biti podstanar, sluga u vlastitom domu, je nešto strašno. Tužno. Previše je oblaka. Mrak je… Ne plašim vas, ali ne vidim vedrine..
No, oblaci su uvijek nešto privremeno. Jednom mora doći vjetar i rastjerati oblake.. Čemu toliko ugađanja osvajačima?
Zašto nema Dana branitelja na razini države, već ga se prikrpilo Danu pobjede i domovinske zahvalnosti – 5. kolovoza.
Ljubav prema svome narodu – prema Domovini, je uzvišena i časna. To je vaša veličina. Morate se oduprijeti podvalama i nazvati sve svojim imenom. Mislili mi komunizam je mrtav.. ali gledajući razna zbivanja u posljednje vrijeme čini mi se da se Hrvatske vraća u komunizam, koji je mnoge zavio u crno.
Priča o kadijama i njihovim bezakonjima lagani su šlagor prema onome što nam je priredila Titova strahovlada.., Bleiburg, Huda jama, Križni put, Jazovka, Goli otok.. nebrojena stratišta, samo su dio tog „njihova dobra“.
„Narod čiju povijest pišu neprijatelji ostaje bez povijesti“
Agnostik predsjednik dodjeljuje odličja komunističkim zlikovcima. Prihvaća velikosrpske laži, gdje se hrvatske kosti u raznim jamama pretvaraju u srpske, kao što je u Šaranovoj jami kod Jadovna.
Vrijeđa se branitelje kad se traži da se s njima izjednače partizani, koji nisu željeli Hrvatsku državu niti su se za nju borili. Borili su se za Jugoslaviju i u svojoj zaslijepljenosti poubijali su sve one koji su disali hrvatski..
Porazivši vojsku Nezavisne države Hrvatske mogli su stati na čelo te države da su je željeli. Mogli su, ali nisu. Oni su htjeli Jugoslaviju. Hrvatski branitelji u Domovinskom ratu su se borili za Hrvatsku. Domovinski rat nije nastavak partizanske borbe, nego protiv plodova te borbe. Hrvatske kosti izviru posvuda, a da nije podignuta ni jedna optužnica protiv partizanskih zločinaca, premda još uvijek ima živih krivaca i svjedoka.
Ubijali su ljude samo zato što su Hrvati i nisu komunisti. U Jazovku bacaju ranjenike koje su izvukli iz bolnice, te djecu i starce. I oni to nazvaše antifašističkom borbom. Tko je tu lud?
Pravda nije zadovoljena sve dok istina nije izrečena, zabilježena, objavljena, a krvnici primjereno sankcionirani.
Narod čiju povijest pišu neprijatelji, agresori, ostaje bez povijesti, a i bez budućnosti čiju povijest pišu pripadnici drugih naroda.
Branitelji ne bijahu sportaši, već borci za slobodu, za koju su mnogi u toj borbi život dali. Da bi te poštivali, moraš se poštivati. Onaj tko ne drži do svoje riječi, nije zavrijedio da ga se poštuje. Ti si dao Bogu obećanje, koliko držiš do njega…
Sve dok na rivi bude više paščadi nego djece, imat ćemo pasji život, pasju budućnost, pasju starost, a to je već sada razlog za suze, od kojih nema koristi ako se ponašanje bitno ne izmijeni, u što je teško povjerovati.
Bog ne čini čuda ondje gdje čovjek može svojim radom poboljšati stanje. O kako si krasna kapljo rose na jutarnjem suncu, na zelenom listu. Gubiš se kad sklizneš s njega postavši dio potoka.
O narode moj, kad ćeš se probuditi. Mislio ja, mislio ti, da ćeš biti svoj na svome, ali to se više neće dogoditi.
S današnjim danom umire ta nada. Danas je zadnji dan tvoje slobode, samostalnosti, ukoliko smo je uopće imali, zadnji dan tvog ponosa.
Danas bi trebalo zapjevati Reguiem a ne Odu radosti. Bog vam bio na pomoći. Idite u miru.. ako to možete nakon svega“.