Pozivamo sve zainteresirane na Književni susret s Alminom Kaplanom u Narodnoj knjižnici Ploče.
Susret će se održati u ponedjeljak, 16. svibnja 2022. godine s početkom u 19:30 sati. Razgovor s autorom vodit će Dejana Knežić Primorac, prof.
Almin Kaplan rođen je u Mostaru 1985. godine. Piše poeziju i prozu. Urednik je portala za književnost i kulturu Strane. Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine. Autor je zbirki poezije „Biberove kćeri“ (2008.), „Čekajući koncert roga“ (2012.), „Ospice“ (roman u stihovima, 2014.), „Mostarska zbirka“ (2017.) i „Bukara“ (2017.) te romana „Trganje“ (2017.), „Meho“ (2019.) i Dubravske priče (2020.). Dobitnik je više književnih nagrada, između ostalih nagrade Ratkovićevih večeri poezije, Mak Dizdar i Zija Dizdarević. Živi u selu Pješivac-Greda kod Stoca. (preuzeto sa stranice Moderna vremena).
Mostarska zbirka” naslovom se referira na jednu pjesničku knjigu objavljenu prije više od trideset godina, zove se Sarajevska zbirka, a njezin je autor Abdulah Sidran. Ove su dvije zbirke prilično različite, jedina je referencijalna točka grad: ono što je Sidranu Sarajevo, to je Kaplanu Mostar. Sidranovo Sarajevo je grad prošlosti, a Kaplanov Mostar je ovaj sadašnji, ovaj od danas. Na neki lijep i gospodstven način, Mostarska zbirka polemična je u odnosu na Sidranovu knjigu, kao dijalog dva vremena, prošlosti i sadašnjosti.
Kaplan spada u vrlo rijetku vrstu pisaca s izrazito prepoznatljivim pjesničkim glasom, kojeg su svjesni i kojeg slijede. Naime, veliki je broj pjesnika u svijetu (čak i izvrsnih!) koji nemaju punu svijest o svome glasu i zbog toga često prelaze iz jednog registra u drugi, iz onog koji im je prirodan u neki drugi koji im je stran, pa zbog tog tada izgledaju lažno ili neprirodno. Almin Kaplan je izrazito svoj!
Ja koji pamtim ono vrijeme, sjećam se da je objavljivanje Sidranove Sarajevske zbirke bilo važan događaj u državi koje više nema, ali i u epohi koja je pokazivala znatno veću naklonost prema književnosti. Jednako tako – možda i više! – objavljivanje knjige Mostarska zbirka prvorazredni je kulturni događaj.”
Semezdin Mehmedinović (preuzeto sa stranice izdavača)
Materijalni svijet romana, s Mehom kao glavnim likom, svijet je poslijeratne svakodnevnice muslimanskih povratnika na Dubravskoj visoravni između Stoca i Čapljine. Tu iz pozadine, naravno, djeluju i sjećanja na rat i progonstvo. Meho uzgaja breskve i paprike, sam ih vozi u Čapljinu i prodaje, tako hrani obitelj. Biva uvučen i u društvene rituale, u vjersko-politički život — sa svim milim i nemilim čudima domaće tranzicije u malome selu na hercegovačkoj visoravni. Ne osjećajući ništa od toga istinski svojim, sve će to Meho iskusiti, istrpjeti, lojalno i šutke, samo mnogo i nemirno pušeći. Njegovi trenuci miline prizori su snježne Kanade s vukovima na TV kanalu Animal Planet. („Znao je Meho, negdje duboko u sebi, da nije čovjek za ovoga svijeta. I da je Kanada njegov komad Dženneta.“)
Na kraju Mehina hoda po mukama u njemu se učvršćuje spasonosna misao, poput izbavljenja: „breskva i paprika ne mogu čekati“; u skladu s tim on će se povući iz svega, i zna: „kad ga ponovo prestanu primjećivati“ sve će biti dobro.
Ivan Lovrenović (preuzeto sa stranice izdavača)
Nakon romana Meho, koji je dobio sjajne kritike i izazvao veliku pozornost u regiji, Kaplan se javlja s pričama koje predstavljaju svojevrsno proširenje tog romana, smještene su u isti prostor i bave se istim ljudima, na podjednako virtuozan način.
U pričama Almina Kaplana iznenadni mikrodogađaj načas naruši monotoniju i ogoljenu „običnost“ seoske svakodnevice u poratnoj i postlogorskoj Hercegovini. To nikad ne preraste u potres koji ruši zidove, nego se samo nakratko otvori pukotina kroz koju možemo nazrijeti pulsiranje punokrvnih drama i teških emocija, najdubljih strahova i prigušenog trpljenja. Kroz koju možemo osjetiti otkucaje paklenog stroja ugrađenog u temelje našeg svijeta. Tradicionalna potmulost i zloslutnost zasnovana na iskustvu, izmiješane s vjerom i praznovjerjem, u srži su Kaplanova književnog interesa, a iz tog interesa izrastao je autentični umjetnički glas koji – kao što je obično slučaj s autentičnim glasovima – uvelike nadilazi granice našeg jezika, našeg prostora i vremena.
Ivica Đikić (preuzeto sa stranice izdavača)
Izvor: Narodna knjižnica Ploče