Prije pet godina u Koločepskom kanalu u sudaru broda Danče Lučke kapetanije Dubrovnik i gumenjaka kojim su se sa Šipana na kopno vraćalo osoblje bara Bowa poginulo je sedmero ljudi.
Viktor Markota iz Rogotina, uz Velimira Šetku iz Kule Norinke, jedini je preživjeli u strašnoj tragediji. „Taj događaj trajno se urezao u moje sjećanje i prilikom svakoga odlaska u Dubrovnik obavezno zastanem u Brsečinama i zapalim svijeću na mjestu odakle je kretao gliser na kojemu smo se našli te kobne noći. Prisjetim se svih poginulih u tragediji i pomolim se za njih“, kaže nam Viktor, koji se u trenutku tragedije sjedio pokraj motora, u blizini Velimira.
„Držao sam se rukom za stolicu i, iako mi je slomila ključnu kost, smatram da mi je bila od velike pomoći. Sve se dogodilo iznenada, u trenutku, sjećam se samo da sam odjednom bio u vodi i da sam se tresao. Gledao sam oko sebe kao plutaju stvari iz glisera, kutija od alata, vreće s otpadom koje smo ponijeli da ih odložimo u kontejner.. U takvim trenucima u čovjeku se probudi nagon za preživljavanje. Iako sam pokušavao shvatiti što se događa i bio u nekoj vrsti bunila, nije me uhvatila panika. Cijeli život sam na vodi, bacam mreže i lovim ribu. Odlučio sam plivati i rekao sam Velimiru da i on skine višak robe sa sebe“, prisjeća se Viktor tih trenutaka, nakon čega je vidio da se brod Kapetanije Danče okreće i ide prema njima.
„Iz svega glasa smo vikali: „U pomoć! Ovdje smo!“, dok nas, uz pomoć svjetla, nisu uočili. Nisu uspjeli u prvom pokušaju stati uz nas, a onda smo se pomoću konopa, koji su nam dobacili, popeli na brod. Sjećam se da je i na brodu vladala panika, koja se dodatno pojačala kada smo, odgovarajući na njihova pitanja, rekli koliko nas je bilo na gliseru. Posada broda je krenula u potragu za ostalima i nakon nekog vremena, teško mi je procijeniti koliko, vidjeli smo Alenovo tijelo kako pluta po površini mora. Poslije toga pronađeno je i žensko tijelo“, prisjeća se Viktor, kojemu su, kao i njegovu suputniku dali suhu odjeću, a nakon toga nazvao je svoju obitelj i obavijestio ih što se dogodilo.
Viktor Markota ima riječi hvale za inspektora Zorana Tikvicu, koji je zagrijao policijski kombi i prevezao ih u Dubrovačku bolnicu. Kada ga pitate kako objašnjava da je upravo on jedan od dvojice preživjelih reći će: „Smatram da nije slučajno da smo preživjeli upravo Velimir i ja, dvojica očeva koji su doživjeli strašne životne tragedije. Obojica smo izgubili sinove u prometnim nesrećama. Teško će moje objašnjenje shvatiti netko tko nije vjernik, ali ja sam uvjeren da smo ostali na životu zahvaljujući Božjoj providnosti. On je odlučio da naša „štelika još nije dogorila“ i još ovdje računa na nas“. Viktor danas provodi dane čuvajući unuke, bavi se poljoprivredom i krpa mreže, jer ga sve to, kako kaže, smiruje i omogućuje mu da ide dalje kroz život.
Reportažu o tragediji koja se dogodila 25. travnja prije 5 godina pročitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika.