Nakon što se Crkva punih 45 godina nalazila u položaju radikalne odvojenosti od škole, koja se vezala uz ateistički svjetonazor, demokratskim promjenama 90-ih godina prošloga stoljeća Katolička crkva, kao i druge konfesionalne zajednice, počela je s državom surađivati na području odgoja.
Prema zapisima Andrije Hajvaza, ratnoga ravnatelja Osnovne škole Vladimir Nazor u Pločama, tijekom ratne 1991. godine, kada naša zemlja još nije bila međunarodno priznata, tadašnji pločanski župnik don Petar Mikić, uz koncelebraciju don Stipe Jerkovića, župnika župe Presvetog Trojstva u Rogotinu i fra Pere Rastočića, župnika župe Plina-Stablina i Baćina, obavio je blagoslov škole, u školu se uvode predmet Vjeronauk i Hrvatski jezik, izvodi se Hrvatska himna, postavljeni su hrvatski grbovi u svim prostorijama, u dvorištu škole učenici su napisali poruke: Hrvatska, moja domovina; Volim mir, Mržnja nikada nema posljednju riječ, Dobro je činiti dobro, preko razglasa su puštane domoljubne pjesme… Crkva i škola zajedno su počele raditi na educiranju učenika i njihovoj pripremi za daljnji život. Donosimo jedan od govora don Petra Mikića, koji je u pločanskoj školi izrekao na današnji dan, 2. travnja 1993. godine:
Slika: Blagoslov škole 1991. godine.
„Događaj koji se zbio u noći između srijede i četvrtka u našem susjedstvu prisiljava nas na punu ozbiljnost – provala u Srednju školu.
Svima nam je poznata stara uzrečica: kako siješ, onako ćeš i žeti. Nitko ne može pobjeći od svoje sudbine – svojih dužnosti.
Da li smo svjesni svoje uloge, dragi prijatelji? Vi oblikujete i učite oblikovati.
Škola nas mora naučiti: gdje, što i kada se radi..
Svećenik je na poseban način čuvar morala. Potaknut poticanjem oca nadbiskupa, odlučih vam ovo progovoriti – podnesite me i saslušajte.
Pravi vrtlar prepoznaje sjemenje. Što je prije i bolje prepozna, to bolje. Mnogo ih je koji siju. Škola nas mora naučiti: gdje, što i kada se radi.. Moramo znati kako izgleda i kada se oblači: radno odijelo, sportsko odijelo, spavaćice, kupaći kostim. Moramo biti jedinstveni u odgoju. Ako otac kaže jedno, a majka drugo, to je naopako.
Slika: Ratni ravnatelj Andrija Hajvaz predaje radnu knjižicu don Petru Mikiću.
Moramo se boriti protiv negativnosti. Mi smo pomagači, često jedini odgojitelji. Naušnice – zar to priliči muškarcu?
Žvaka, posebno na nastavi i kod razgovora, otupljuje, pokazuje odsutnost duha, prezir, nepristojno je, štetno…
Kozji friz… pijetlova frizura nas podsjećaju na fašiste. Cigara, pogotovo kod curica, i to na javnom mjestu, je poruka: Fućka mi se, nek sve izgori. Gubi se odgovornost.
Droga, zar i to treba komentirati. Dovesti se u stanje u kojem ne znaš što radiš, je suludo. Na to treba neumorno upozoravati i priječiti koliko je do nas. Posljedice droge su provale, zatvor, nesposobnost za život, vika na odgojitelje.
Lasteksice, pogotovo kod nastavnica, je nedopustivo. Intimno i prljavo rublje kod čestitih se čuva od očiju javnosti. Čuo sam i neke komentare, kao-neka pop napari oči. Bilo bi smiješno kad se ne bi znalo od koga dolaze.
Čuje se da se u ime demokracije mora dozvoliti da se ponaša i oblači kako tko želi. Može li se vojnik u ime slobode oblačiti kako želi?
Hlače kod žena-učiteljica, kao znak emancipacije. Jednakost da, ali ne u istovjetnosti, već dosljednom uvažavanju različitosti. Prisjetimo se Prosjaka i sinova i komentara malog Potrka: Uspaljenice jedna… Možda će nam to koristiti.
Slika: Don Petar Mikić i Andrija Hajvaz
Moramo prednjačiti primjerom
Dobar pastir, jer što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom. Prevedeno bi zvučalo – Primjeri privlače – egzample trahunt, davno su rekli stari Latini.
Pametnom čovjeku komarac muzika, kineska poslovica. Moramo prednjačiti primjerom. Nema pušenja-nema pepeljara, jer bi u protivnom djeci slali poruku – možeš kad odrasteš. On se smatra odraslim, zato to već i čini.
Teška je i odgovorna naša zadaća. Ne može svatko biti, na primjer, sportaš.
Znaju ti djeca broj cipela i grudnjaka, te boju i vrstu gaćica. Djeci se ne može glumiti. Ne možeš im prodavati „rog za svijeću“.
Ne može se svanuti prije zore. Noć se ne da skratiti. Per aspera ad astra – po trnju k zvijezdama.
Izraelci izlaze i Egipta… nestrpljivi su… htjeli bi žeti prije sjetve, no tek se vrši duboko oranje. Što tko sije, to će i požeti. Sijao je kukolj, a htio bi žeti pšenicu. Ne ide to tako, zar ne?
Ne rušimo tek započetu izgradnju drage nam Domovine, i molimo: Bože iscijeli raskomadanu moju Domovinu. Orosi je, zadahni, naplodi, razvedri proljećem što nadolazi u miru i ljubavi.
Nek joj slavuji zore oglašavaju, večernja zvona snene vjeđe sklapaju. Neka sniva bez straha od bijesnih vukova, štono okolo ljudskih selišta zavijaju, nedužnu čeljad tražeći da podave, pokolju, da se krvi napiju.
Očisti je od poganstva, s lica nečist speri, rđu zderi, podmukle otrove ukloni, od kojih ranjena biva, umorna posrće i tetura – MOJA HRVATSKA.
SRETAN VAM USKRS, kojega nema bez Velikog Petka. Svanut će on i našoj Domovini. Naš nadasve uspješan, mukotrpan i ustrajan rad može pospješiti Dan Uskrsnuća.
To vam želim i svima vam hvala na pažnji“.
Slika: Stjepan Rezić, Matija Šalinović i Andrija Hajvaz, sjednica Nastavničkog vijeća 1991./92. školske godine.
Bez novčane naknade-najveća nagrada dječja radost
„Novčanu nagradu – plaću za održavanje vjeronauka u školi nikada nisam uzimao. Najveća nagrada bila mi je radost na dječjim licima i njihova pjesma koja je izvirala iz čistih dječjih srdaca: Svi slavimo, svi slavimo Gospodina. I nema Boga što čudesa tvori kao što ih tvoriš Ti. Niti s mačem, niti s mišicom – već silom Duha Presvetog. I brda će se premještati – i čitav svijet će se spasiti, ali s Duhom Presvetim.
Pjesma je to koja daje smisao i snagu svakidašnjici, te ulijeva vjeru u konačni susret s Gospodinom“, poručio je don Petar.
Slika: Ravnatelj Hajvaz, kućni majstor Maretić, učenica Barbir i učenik Sršen.
Slike: Andrija Hajvaz
Obrada: Foto IVONA Ploče