Da je mogao birati, vjerojatno ni sam Pero Štrbe, legendarni novinar – snimatelj HRT-a, ne bi izabrao bolji trenutak da svoju „zlatnu kameru“, nakon tri desetljeća neprekidnoga rada „objesi o klin“. Svoj novinarsko – snimateljski put započeo je ranih devedesetih godina prošloga stoljeća, dok se Hrvatska grčevito borila za život, u Čepikućama, snimajući prvi Matu Šarliju Daidžu i hrvatske postrojbe. Svojom kamerom i snimkama nastavio je pratiti elitne hrvatske postrojbe na mnogim ratištima, svjedočio je o strahotama na Južnom bojištu kako hrvatskoj tako i svjetskoj javnosti, snimao je prvi ulazak cestom u deblokirani Dubrovnik 1992., njegove snimke eksplozije bačene bombe pokraj crkve sv. Ilije u Metkoviću prenijele su mnogobrojne svjetske televizijske kuće, pronašao je načine za obilazak hrvatskih enklava u BiH… Prilikom snimanja ratnih djelovanja uz prvu crtu doživio je i ranjavanje. Kao simbolika, nakon bezbrojnih priloga o brojnim temama, tri desetljeća od početka novinarsko -snimateljskog puta, Pero je prvi prošao automobilom preko Pelješkoga mosta, čijom izgradnjom je Hrvatska konačno spojena.
Pero Štrbe s Ilijom Marčinkom i Tihomirom Ladišićem na terenu.
-Tako je. No, odmah na početku naglašavam da sebe ne doživljavam kao nekog velikog novinara i snimatelja jer ima mnogo boljih i većih, ali iznimno sam ponosan na svoju 30-godišnju karijeru, koja je počela u najvećem i najponosnijem vremenu u povijesti Hrvatske, Domovinskim ratom a završila s još jednim povijesnim događajem, a to je spajanje teritorija Republike Hrvatske, Pelješkim mostom. Naime, prvu ozbiljnu reportažu Daidža i njegova djeca snimio sam u Čepikućama nakon velike pobjede šačice hrvatskih branitelja nad nekoliko desetaka puta brojnijim i do zuba naoružanim agresorom. Nakon moje reportaže Mate Šarlija Daidža je dobio čin brigadira i – za zapovjednika Južnog bojišta. Ponudio mi je mjesto pomoćnika za IPD s činom bojnika, no, uljudno sam mu objasnio da s kamerom mogu više pridonijeti obrani Hrvatske nego kao ipedeovac. Moja posljednja reportaža bila je postavljanje završnih dijelova vjetrobrana na Pelješki most, a tom smo prigodom kolega Jure Jerković i ja prvi put kamerom zavirili u unutrašnjost njegove čelične konstrukcije.
Pero Štrbe i Ilija Marčinko na Prevlaci
Sa generalom Jankom Bobetkom
Kako ste s kamerom završili na ratištu, koja su vaša iskustva iz toga perioda i što Vas je posebno dojmilo?
-Prije rata imao sam u Neumu video studio i radio svadbe, pričesti krštenja, političke skupove te sva događanja na koje su me ljudi zvali. Nakon što je počela agresija na sjeveru Hrvatske u Slavoniji, Banovini, Lici , Zapadnom Srijemu Hrvatska Radio Televizija pozvala je sve koji imaju video opremu da se prijave kako bi snimali rat jer je bilo pitanje dana kad će se proširiti na cijelu Hrvatsku. Nazvao sam tadašnjeg urednika Informativnog programa HTV-a Tomislava Marčinka i rekao mu da imam kameru i da se stavljam na raspolaganje. Tomislav me uputio u TV Centar Split gdje sam prošao auduciju i tako je počelo. A puno toga dojmilo me u ratu. Poput malog djeteta sam bio sretan nakon pobjede u Čepikućama ali i jako tužan kad sam snimao ljude koji ostavljaju svoje kuće i sve blago što su imali i sa osobnim stvarima bježe pred neprijateljem. Kad je počela operacija već sam oguglao na strah i s dvije najelitnije postrojbe Hrvatske vojske Prvom i Četvrtom brigadom išao sam u akcije oslobođenja. Veselio sam se svakom oslobođenom selu u Dubrovačkom primorju i u susjednoj Hercegovini. Cijeli život ću pamtit akciju oslobađanja Slanog s Prvom brigadom i ulazak u Ravno s Četvrtom ali i prvi ulazak cestom s pokojnim kolegom i prijateljem Joškom Martinovićem u deblokirani Dubrovnik. 1. Gardijska brigade za to me nagradila medaljom Tigar, a 30 godina kasnije veterani 4. predložili su me za nagradu grada Metkovića. Ponosan sam i na jedno i na drugo odličje jer sam ih dobio od najelitnijih postrojbi Hrvatske vojske s kojima sam se upoznao na prvim crtama obrane I rame uz rame išao s njima u oslobađanju.
Za svoj rad ste, kao samo jedan od dvojice novinara, dobili posebno priznanje od Nojka Marinovića. O čemu se radi?
-Da, u listopadu 92 započela je akcija oslobađanja Konavala koju je Hrvatska Televizija pratila s tri ENG ekipe. U jednoj su bili Ante Ivanković i pokojni Andrija Pivčević, čovjek od kojega sam mnogo naučio, drugu su činili Vedran Benić, Ante Peruša, Zvonko Conjar I Mato Kristović, a treću Silvana Menđušić, Ilija Marčinko i moja malenkost. Sudjelovali smo u glasovitom desantu na Cavtat, pratili Hrvatsku vojsku do granice s Crnom Gorom ali do Ponte Oštro na Prevlaci nismo mogli jer ju je zauzeo UNPROFOR. Danima smo pokušavali ući na tu najužniju točku Republike Hrvatske ali bez uspjeha. I kad je Silvanu zamijenio Tihomir Ladišić vidjeli smo da je nekoliko UNPROFOR-ovih vozila otišlo na pregovore koji su se održavali na Debelom Brijegu.
Mi smo zajedno s kolegama iz Slobodne Dalmacije Lukom Brailom i pokojnim Milom Kovačem ušli na Prevlaku i došli sve do mora ispred austrougraske tvrđave I dakako sve snimali. U povratku su nas zaustavili na ulazu i zatražili da im predamo snimljene kazete i filmove. No, kako smo ih izdaleka vidjeli da nas čekaju, Milo i ja zamijenili smo snimljene materijale. U njegovu sam torbu ubacio snimljenu kazetu i u skop koji je nosio Ilija ubacio praznu, snimljeni film bio je u mom džepu a u fotoaparatu prazni. Kako smo se vozili u dva automobile, ekipi Slobodne su uzeli nesnimljeni film iz aparata a nama praznu kazetu iz skopa. Ne znam, možda je taj događaj presudio ali ponosam sam na to priznanje u obliku posrebrenog hrvatskog grba na kojem je ugravirano moje ime. Dobili smo ih koliko znam samo kolega Luko Brailo i ja i još desetak časnika Južnog Bojišta.
Nije izostalo ni priznanje struke, pa ste dobili nagradu „Zlatna kamera“.
Zlatnu kameru HND-a koja dans nosi ime pokojnog kolege Žarka Kajića dobio sam 1995. Za snimke iz godine prije. Znam samo da je jedan od nominiranih priloga bio snimljen u Bakovićima pokraj Fojnice. Naime u franjevačkom samostanu na ničijoj zemlji bla je duševna bolnica a u reportaži koju je maestralno napravila Silvana Menđušić bile su snimke u kojima pacijenati jedan drugom pripaljuju cigarete koje smo im donijeli ne vadeći ih iz usta. Predložili su me kolege s kojima sam bio na ratištu a da to nisam znao. Saznao sam za to kad je Igor Mirković u TV centar Dubrovnik poslao teleks “ Zlatnom Peri čestitam zlatnu kameru“.
Iza Vas ostaje i uspostava i organizacija rada dopisništva Hrvatske Televizije Metković koja od 1998. godine do danas na najbolji način promovira dolinu Neretve u svim segmentima, od života ljudi do poljoprivrede, kulture, gospodarstva, politike, sporta i drugih područja. Sigurno nije bilo lako „pokrivat“ sva događanja i educirati nove snage?
-Zlatna kamera donijela mi je primanje u stalni radni odnos na HRT-u- Tadašnji ravnatelj Televizije Jerko Vukov primio me i pitao gdje želim da mi napišu mjesto rada, Split ili Dubrovnmik. Predložio sam mu da ću napraviti dopisništvo u Neretvanskoj dolini na način kako je to Ana Mudrić napravila u Bjelovaru. Uz pomoć tadašnjih urednika Studija u Splitu i Dubrovniku Ante Ivankovića i Boža Vodopije dogovorio sam sastanak s gradonačelnicima triju neretvanskih gradova I načelnicima četiriju općina. Presudilo je ratno dopisništvo u Metkoviću i ja sam radio od samog početka sve do preseljenja u Široki Brijeg. Drugi razlog bio je što je Metković drugi grad po veličini u županiji premda je u Opuzenu bio prazan prostor nekoliko mjeseci prije ugašene Televizije Opuzen. Malo po malo, uz pomoć gradova, općina, županije uredili smo prostor sa studijem. Hrvatska Televizija nabavila je opremu, zaposlili smo mlade ljude, naučili ih radu i dopisništvo ostaje i nakon mene kao jedna vrsta životnog djela. Bio sam urednik od njegove uspostave do odlaska u mirovinu.
Jure Jerković i Pero Štrbe, uigrani tandem.
I Grad Metković prepoznao je rezultate Vašega rada pa nije izostala ni Nagrada za životno djelo.
-Već sam rekao da su me za nagradu predložili veterani 4. Gardijske brigade na što sam osobito ponosan. Naravno ponosam sam i na nagradu grada u koji sam došao 1992-e kao član ratnog dopisništva. Ponovno se vratio 1997-e uspostaviti dopisništvo i odlučio ostati u njemu živjeti. O svim priznanjima i nagradama koje sam u životu dobio, a izdvajam Spomenicu Domovnskog rata i medalju Oluja, hvalit ću se ako poživim, jednoga dana svojim unucima, no, nagrada grada u kojem se živi najveće je priznanje koje čovjek u svom životu ili nakon njega može dobiti.
Gradonačelnik Metkovića Dalibor Milan uručuje Peri Štrbi Nagradu Grada za životno djelo.
No, poznajući Vašu energiju, sigurni smo da ćemo i dalje gledati Vaše zanimljive priloge. Kakvi su planovi za budućnost i imate li ponuda za rad na novim projektima?
– Žalim što radni vijek nisam završio puštanjem prometa preko Pelješkog mosta jer sam bio planirao napravititi dokumentarni film o spajanju hrvatskog juga s ostatkom države. Taj film ne bi bio time lapse o građenju nego bi se isprepletala gradnja mosta sa životom poslije i prije njega. Ipak, nisam nesretan jer pratio sam gradnju mosta s pričama koje su pohvalili mnogi televizijski novinari i urednici jer su najvećim dijelom bile eskluzivne što znači da su ih citirali portali i dnevni tisak a sutradan su na gradilište dolazile druge televizije. Što se planova tiče, imam svoju opremu koja je u skladu s televizijskimm standardom a kolege to znaju. Ima nekoliko ponuda s televizija i tjednog tiska , no, najprije ću se odmoriti i o svemu razmisliti. I još nešto, ovaj posao radio sam s ljubalju i pošteno tako svima koje sam snimao mogu pogledat u oči.
Pero se prvi provozao automobilom po Pelješkom mostu.
Najveći uspjeh
Svojim najvećim uspjehom smatram što sam tri dana izvještavao da Čepikuće ostaju neosvojiva tvrđava u rukama Hrvatske vojske, iako su ih branitelji napustili. U tom trenutku nije bilo druge crte obrane, tako da je neprijatelj mogao bez borbe zauzeti moje Topolo, moj Neum i moj Metković, a možda se prošetati i do Splita. Znali smo da oni prate naše medije, kao i mi njihove i o padu Čepikuća izvijestili smo tek kad su njihovi mediji ušli u to mjesto. Do tada se hrvatska obrana konsolidirala.
O Peri Štrbi čitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika koji je na pločanskim kioscima od petka ujutro!