Odakle si, pitaju me.
Iz Ploča sam, to dobro znam.
Treća bojna moj je stan.
Ljubav me vodila – Domovina zvala. Ja rekoh: Evo me.
Tamo gdje orlovi caruju meni nije bilo teško provoditi dane i noći očekujući kad će zora slobode doći.
Znao sam – doći će ona krvlju zalivena, ljubavlju protkana. I padoše ko zreli snopovi ponajbolji moji prijatelji.
I nisam mogao dozvoliti da to uzalud bude. Budno oko, junačko srce i čvrsta volja čuvali su tu našu svetu zemlju – Hrvatsku.
Imamo Hrvatsku – riječi su oca Domovine dr. Franje Tuđmana izrečene na kninskoj tvrđavi. Izrekao ih je ljubeći trobojnicu dragu.
Bili su to dani ponosa i slave. Dani neopisive radosti. Danas mnogi kažu: Ma nije to ono što smo sanjali, za što smo se smrzavali, gladovali, strepili, molili, borili se s krunicom oko vrata. Nešto tu nije u redu. Ma tko nam to mrsi račune…?
Znam, znam… to čine oni kojima nije bilo po volji što htjedosmo Domovinu imati svoju. Htjeli mi biti svoji na svome, ali ne… i njima se dopalo ovo naše bistro, najljepše more, brežuljci, livade, šume, jezera, plodne oranice, koje mogu hraniti mnoga gladna usta. A znam ja dobro kako su moji rođaci i susjedi odlazili po bijelom svijetu, jer za njih tu kruha nije bilo.
A ja s družinom svojom rekoh. Imat ćemo Domovinu. Bit ćemo svoji na svome i nećemo trebati ići po svijetu za koricu kruha. I čujem jeku istih riječi sa sviju strana, drage nam Domovine. Složimo se, ujedinimo, i tako složne i odlučne nitko nas nije, uz pomoć Božju, mogao nadvladati. Hrabri smo mi u ratu.
U miru se ne znamo ponašati. Zbog gramzljivosti i zavisti sami urušismo krvlju stečeno. Potrebna nam je stoga i danas Božja pomoć kao i devedesetih.
Ma i dijete se ljuti kad mu netko poruši kućicu u pijesku izrađenu, a kako ne bi ja kad gledam kako mi se urušava ono hrabrošću stečeno, udovima plaćeno, životom posvećeno, krvlju zaliveno – MOJA HRVATSKA.
Ja mislio prošla su vremena kadija, a kad tamo oni agresori, latiše se pera i pišu optužnice braniteljima našim.
Sude njega, boli me ko da je mene.. jer on je dio mene..ta bili smo jedno tijelo, stoga je bol velika i neutješna.
Rad toga te molim, Gospode, rasprši oblake crne što se nadviše nad naše obzore.
Ukloni zauvijek iz ovih prostora ptice izdajice.
Daj da nam se pokaže svjetlo nebo.
Kako je moguće, pitam se, zemljo moja, da nisi kriknula zbog poniženja koja se tebi i u tebi čine. Kako to, zemljo razorena i razdrobljena, kako to zemljo ranjena i okrvavljena, kako to zemljo majko.
Uspravi se zemljo klonula.
Podmetnute otrove ukloni, od kojih ranjiva biva, umorna posrće i tetura… moja Hrvatska.
Daj da nam konačno zasja sunce ljubavi, samopouzdanja, radišnosti, optimizma i nade u ljepšu budućnost.
Znam što mi kažeš.
U tvojim je rukama sve, narode moj. Radi, moli, manje jadikuj očekujući da ti netko poklon donese. Ako ti ga i donese, skupo će te stajati. Nikad ne vjeruj „Danajcima“.
Malo ih je koji te vole, narode moj. Žele te iskoristiti. Nemoj to dozvoliti. Ne budi tužan. Uzdigni glavu – ta na svome si tlu, stoga budi svoj…
Ako ti ponos oduzmu, život gubi smisao i oni likuju. Taj poklon im ne smiješ dati.
Nek se tvoja djeca s tobom ponose, viteže dragi. Bio si, jesi, i ostat ćeš velik u očima čestitih i istinoljubljivih.
Ponosan budi jer si ispisao ponajljepše stranice povijesti svoga naroda.
Ponosan budi što to vrijeme nisi prespavao krijući se po podrumima, a niti si iz dalekog svijeta sanjao svoju Domovinu, znojem natapajući tuđu zemlju.
Češljala te bura po vrhuncima brežuljaka, sunce te pržilo danju, a mjesec nad tobom bdio noću šaljući ti pozdrave najmilijih, i ta spoznaja davala ti snage. I izdržao si govoreći samom sebi – Ta učinio sam ono što sam trebao učiniti.
Od vas ne tražim ništa. Imam sve. Maknite mi se sa sunca.
Hvala ti viteže. S tobom se ponosim.
Trebalo ih je vidjeti kako svaki kamen budne paze, i ne daju zemlji ovoj da je tuđe noge gaze…
Nisu osvajali tuđu, već branili svoju zemlju. Tražim stoga amnestiju – oprost za eventualna prekoračenja…
Ta i oni su samo ljudi, obični grešni ljudi, nisu anđeli ni sveci.
Prestanite već jednom prozvati, omalovažavati, prezirati, podcjenjivati, osuđivati branitelje naše.
Mazohizam je praštati neprijatelju, koji se ni ne kaje, a suditi branitelju.
…Vi to u ime pravde, velite, ma kakve pravde. Kako da ti sudi onaj koji ti nije dao da se braniš. Kako…? Taj i takav sud ne priznajemo.
O ti suče.. ma tko ti dade pravo da me sudiš..? Pitam te. Pokušaj se, suče, uživjeti u njihovu situaciju. Obuci se bar za tren u njihovu kožu, pa ćeš vidjeti kako im suborci-ponajbolji prijatelji.. braća, očevi, djeca, sestre, susjedi ko snoplje padaju razneseni sotonskim granatama, kako im se kuće ruše-gore, pa onda presudi.
Sve, sve im treba oprostiti i obilato ih nagraditi. Brate, shvati da na zemlji pravde nema… sve je politika.
Pravdu samo Bog može udijeliti. Evo, stoga smo mi danas ovdje, da mu reknemo hvala. Kajemo se rad naših slabosti i molimo te za budućnost našu.. naše djece..
Tebi se klanjamo i tvoj sud prihvaćamo.
Nek ti, viteže dragi, Kenedijeva bude pouka: Ne pitaj što Hrvatska može za tebe učiniti, već što ti za nju činiš, i bit će svega u dragoj nam Domovini.
Onima koji još uvijek nisu zavoljeli Hrvatsku, poručujem: Idite u neku drugu, dragu vam zemlju, gdje će vam biti bolje, a rodoljube pustite da na miru izgrađuju svoju jedinu Domovinu, te u njoj sretni žive.
Oslobodite se zmije u njedrima.
Govor don Petra Mikića 26. studenoga 2011., povodom 20. godišnjice ustrojavanja 3. pločanske bojne 116. brigade HV.