Današnje prvo čitanje iz Prve knjige o Kraljevima (1.Kr.17.10-16) opisuje nam vrijeme vladanja kralja Ahaba koji se oženio kćerkom poganskog kralja Tira i Sidone – Izabelom, kojoj za ljubav sagradi hram bogu Balu u Samariji, te zabrani Izraelcima štovanje pravog Boga (Jahve) i zahtijeva od njih da štuju boga Bala.
U to vrijeme Bog podiže snažnog i neustrašivog proroka Iliju, koji u ime Božje radi i bori se za pravu vjeru. On upozorava i samog kralja Ahaba da je sve što se događa kao opomena i kazna za njihovo ponašanje. Kralj Ilijine riječi nije shvatio dobronamjerno, pa je postao vrlo nepoželjan i za kralja, a pogotovo za njegovu ženu poganku Izabelu. Zbog opasnosti po život morao je Ilija napustiti kraljevstvo i otići u izgnanstvo.
Čovjek je toliko vrijedan, koliko je Boga u njemu
Po Božjem nadahnuću Ilija se skloni kod potoka Kerita, nasuprot rijeci Jordanu, gdje će imati vode, a gavrani će mu donositi hranu. Kad je potok presušio Ilija odlazi dalje. Tako dospije do Sarfate Sidonske, grad poganske zemlje, pred čijim vratima susreće sirotu udovicu koja je sakupljala drva, da naloži vatru, te ispeče posljednji kruh sebi i svome sinu, pa da iza toga, kako sama reče, umre. Upravo nju zamoli da mu donese vode te da i za njega ispeče kruh, a ona mu odgovori: „Živoga mi Gospodina, Boga tvoga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču“. (1. Kr.17-12). „Ništa se ne boj! Idi i uredi kako si rekla“. (1.Kr.17-13). Ona povjeruje Iliji i učini sve kako joj je prorok savjetovao. I proročke su se riječi ispunile: „Brašno se iz ćupa nije potrošilo, a u vrču nije ponestalo ulja“. (1.Kr.17-16).
Vjera, koju je pokazala udovica iz Sarfate Sidonske nalikuje na Abrahamovu vjeru. Ona vjeruje u nadi protiv svake nade, sluša što joj Bog po proroku govori, ne bojeći se ničega, pa ni same smrti. To je, kako veli sveti Ambrozije, Crkva koja sluša Krista, i živi po njegovoj riječi.
Priča se da je neki bogataš zahtijevao od svojih ukućana da mu njegovu „škrinjicu“ s dragocjenostima, koje u njoj čuvao, stave s njim u lijes, jer on neće ni u onostranosti biti siromah. A ta „škrinjica“, vele, bila je puna zlatnika. Kad je umro, njegovi učiniše tako kako im je rekao. Staviše mu „škrinjicu“ u lijes, kako ne bi bio siromah u vječnosti. I, veli priča, ode on jednog dana u onostranosti u dućan, da si nabavi neke stvari. Pita on u dućanu za pojedine artikle koliko stoje, i čudio se kako je tamo sve jeftino. Nakupio on tako puno stvari i otišao na blagajnu da sve to plati, kad ono tamo za njega opet veliko iznenađenje. Rekoše mu: Vaša valuta ovdje ne vrijedi!“. „Kako ne vrijede zlatnici, pa jeste li vi normalni?“. „Ne, ne“, odgovoriše mu oni. „Ovdje vam vrijedi samo darovana valuta“. „Kako darovana?“, upita on. „Da ste vi svoje zlatnike darovali nekome u potrebi, i ne „zalijepili“ se za njih, vi biste sada ovdje imali veliko bogatstvo“…
Dakako da je ovo samo priča. Ali ona u sebi ima puno istine. Čovjek je, naime, toliko vrijedan, koliko je Boga u njemu, koliko, naime, ljubi kao Bog. Evo nam primjera sirote udovice iz današnjeg evanđelja, koja je ubacila dva novčića.
Milostinja je bila vrlo cijenjeno vjerničko djelo, koje je uz molitvu i post obvezivalo u savjesti svakog vjernog Izraelca. Svatko koji ima, dužan je davati onome koji nema.
Obično svi mi mislimo kako je potrebno činiti velike stvari i imati puno znanja, da bismo se mogli nadati da ćemo sigurno doći u nebo. Tako je mislio i skromni franjevački brat laik Egidije, koji je jednoga dana došao svome generalu, vrlo učenom i poznatom franjevcu, svetom Bonaventuri, te mu sav žalostan reče: „Lako tebi, Bonaventura! Ti ćeš sigurno doći u nebo, jer navještaš, naučavaš i pišeš o Kraljevstvu Božjem! Ja za sebe i za svoje spasenje strepim. Kako ću se ja ovako bijedan i neuk uopće spasiti?“. Tada mu je sveti Bonaventura ovako odgovorio: „Ne spašava se, moj Egidije, po učenosti, ni po propovijedanju i učenom pisanju o Bogu i njegovom spasonosnom djelu za čovjeka, već po ljubavi koju imamo za Boga i za čovjeka. Može neuka starica više voljeti Boga od najučenijeg teologa! Tada je brat Egidije, kažu, poskočio od radosti i otišao na obližnje drvo u samostanskom vrtu, te iz svog grla vikao da se je nadaleko moglo čuti: „Neuka starica može se lakše spasiti od brata Banaventure!“.
Human svijet izgrađuju pošteni ljudi u samozatajnoj požrtvovnosti
Za ljude svijeta je važno da se prikažu pred drugima dobri. Kakvi su, pak, u srcu, to najradije ne bi nikome otkrivali. Isus ne gleda tako na naše ljudske veličine. On gleda na ljudsko srce.
Pripovijeda se da je neki čovjek u staračkom domu imao pun ormar paketa, koje nikada nije ni otvorio, a koje mu je slala njegova kćerka svakog Božića i Uskrsa, ne pohodivši ga nikada. Ocu očito nisu bili potrebni njezini paketi, nego ona! I zato nije ni otvarao njezine pakete.
Hoće se samo malo srca za bližnjega, a ne neko hladno darivanje, koje nikada nikome nije donijelo pravu radost. Jer čovjek je vrijedan pažnje i dostojnog postupanja s njime.
U njegovom dostojanstvu nitko nema pravo da ga ponižava. Ako ga ljudi u njegovoj skromnosti često i ne vide pa i ne cijene, Bog mu u svom srcu podiže spomenik, koji će za velikane ovoga svijeta biti veliko iznenađenje u vječnosti. Nije li i Isus ovoj udovici iz današnjeg evanđelja podigao najljepši spomenik.
Bogu se treba u potpunosti darivati. To je poruka današnjih čitanja. Darežljivost je veliki dobitak.
Primi, Gospodine, naše molitve i učini nas spremnima da ti služimo poput evanđeoskih udovica.
„Ono što je maleno, ono je lijepo“, reče sveta mala Terezija. Ona se ravnala po duhu evanđelja. Primjerom dviju udovica današnja služba riječi ističe vrijednost malenih dobrih djela u Božjim očima. Obje biblijske udovice, iako su živjele oskudno, nisu jadikovale. Naprotiv, bile su uzor velikodušnosti i darežljivosti.
Današnja liturgija poziva vjernike na velikodušnost, otvorenost i suosjećajnost. Riječi: pravda, ljubav, solidarnost, samilost, postaju autentične tek onda kad su popraćene požrtvovnim darom života. Lijepo to izražava tibetanska poslovica: „Srce treba ruke, a ruke trebaju srce“.
Siromašna udovica iz Sarepte dijeli s prorokom ono posljednje što ima, te joj Bog velikodušno uzvraća: „Brašno se iz ćupa nije potrošilo, i u vrču nije nestalo ulja“.
Velikodušnost i povjerenje u Božju providnost idu zajedno. Isus hvali udovičinu velikodušnost riječima: „Ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu od svoga suviška“.
Isus traži da mu darujemo sebe, bez buke, bez reklame, u jednostavnosti sive svakidašnjice, koju drugi obično ne primjećuju.
Human svijet izgrađuju pošteni ljudi u samozatajnoj požrtvovnosti. Isus se solidarizirao upravo s ovakvim ljudima.
Trebamo srušiti idole koje smo si izgradili: novac, vlast, u žitak, rasipnost, življenje iznad standarda vlastitih mogućnosti.
Nakon toga trebamo pronaći prave vrijednosti kao što su: tolerancija, međuljudska solidarnost, društvena pravda i suodgovornost.