Današnja nas liturgija poziva da svoj vjerski život više usmjerimo oko iskrene ljubavi prema Bogu i čovjeku, nego da stavimo naglasak na neke druge prakse. Jahve Bog jasno reče: „Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce!“. (Pnz.6.5.). Dakle, nije govor o vanjskom vršenju Zakona, nego o njegovoj unutarnjoj dimenziji, koja treba formirati čovjekov odgovor življenja. Samo će se tako ostvariti ono što smo čuli u drugom čitanju.
Isus, kao posrednik između Boga i čovjeka, uvijek je spreman posredovati za nas. No, ta je učinkovitost njegova posredovanja zajamčena samo onima, koji u svom srcu pohranjuju Božji zakon, te se po njemu ravnaju.
Da bismo mogli ljubiti Boga, moramo ljubiti čovjeka, jer je on put k Bogu. Tko iskreno voli Boga, taj voli i čovjeka. I obrnuto: tko iskreno voli čovjeka, taj voli i Boga. Tako izgleda silogizam spasenja. Tko se bode ravnao po tom načelu, taj neće imati problema s drugim propisima Zakona. Radovat će se slobodom Božje djece. Dakle, prava se životna mudrost nalazi u ljubavi prema Bogu i čovjeku.
„Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!“
Kao mjerilo ljubavi prema drugima Isus stavlja ljubav prema sebi samome: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Samo onaj koji prihvaća i voli sebe, koji poštuje sebe, kadar je iskreno poštivati i voljeti druge. Svaki je čovjek jedinstveno biće. Kao takvog ga voli Bog.
Potrebna je toplina ljubavi da se rastope ledenjaci međuljudskih odnosa. Isus, svjestan te činjenice, reče: Ljubi Gospodina Boga svoga… Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Nema drugih zapovijedi većih od tih.
Može li se ljubav zapovjediti? Ljubav mora biti spontana, slobodna i neovisna. No, srce zna biti slijepo. Često govori da, kad bi trebalo reći ne. Često ljubi ono što ne smije ljubiti. Stoga srce treba usmjeravati. Jahve je Bog i Gospodar svega. Ima pravo zapovijedati. Naredbe njegove treba izvršavati.
Jednom se sastao na vijećanje rimski senat. Odlučili su postavit spomenik najvećem Bogu, i pitali se kako ga nazvati? Jedni su ga htjeli nazvati bogom bogatstva, drugi bogom mudrosti, treći bogom moći.
Tada je progovorio načelnik Rima: „Slušajte gospodo! Najviši bog ne može biti nazvan bogom bogatstva, jer ne bi mogao biti bogom siromaha. Ne može biti bogom mudrosti, jer ne bi bio bogom jednostavnih ljudi. Ne može biti nazvan bogom moći, jer ne bi bio bogom potlačenih. Nazovimo ga bogom ljubavi!“. Senatori su jednodušno prihvatili prijedlog.
Ono što su poganski senatori odlučili za svoga boga, koji je postojao samo u njihovoj mašti, mi znamo iz božanske objave: Sveti Ivan je napisao: „Bog je ljubav“. (Iv.4.8.), a sveti Pavao ga zove Bogom ljubavi i mira. (2. Kor.13.11.).
Ljubav i zajedništvo je tamo, gdje se znamo odreći sebe. Često ljubav nije ljubljena. Čovjek je u stanju razočarati i povjerenje i ljubav.
Žrtve koje su se Bogu prinosile u Starom zavjetu bile su samo slika one prave i jedinstvene spasonosne žrtve Isusa Krista, po kojoj će čovjek biti spašen u punini svoga čovještva.
Ljubav se ne može zapovjediti. Ona se osjeti i potom uzvraća. Američka književnica Pesrl Buck u romanu „U tuđem svijetu“ opisuje jednu američku urođenicu – Indijanku, koja je cijeli svoj život doživljavala samo prezir: najprije od oca, pa onda od muža, i na kraju od rođenog sina. I kad joj je jednog dana neka strankinja iskazala potrebnu pažnju i poštovanje, to je na nju tako snažno djelovalo, da joj je potom rekla: „Reci mi što mi je činiti i ja ću činiti. Reci što da vjerujem i ja ću vjerovati“.
Ljubav nije teorija. Nju treba iskusiti. A iskustvo se onda prenosi i predstavlja drugima na ponudu. Ponuda, pak, koja je od osobite vrijednosti se nikada ne odbija. Ona neodoljivo privlači.
„Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“
Kažu da je neki Indijac, koji je bio na studiju u Bonnu, kad se vratio kući u Indiju, rekao misionaru, koji je kao Nijemac naviještao živog i milosrdnog Krista: Ja sam tražio podstanarsku sobu i našao samo sobu u kojoj je bilo istaknuto raspelo, ali je bila pretjerano skupa. Rekao sam da ću promisliti i sutra doći, ali sutradan su u njoj već bile prostitutke koje su mogle platiti više“.
Često se mi kršćani vladamo poput pogana u svakidašnjem životu. Tužno, zar ne?!
Zaboravismo na Isusov poziv: „Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“. (Mt.11.28).
Isus od Deset zapovijedi čini samo jednu, a to je ljubav. Ona se, slikovito rečeno, račva na dvije strane, koje su nedjeljive, prema Bogu i prema bližnjemu, kao što čusmo u današnjem evanđelju.
Isus naglašava da je naš bližnji svaki čovjek. (Lk.10.30-37), što nam zorno pokazuje priča o milosrdnom samaritancu, a za Židove je bio bližnji sunarodnjak, a ne neprijatelj.
Ono što spaja Stari i Novi zavjet je upravo zapovijed ljubavi, koja je u Starom zavjetu bila urezana u kamen, da bi se nakon toga polako prepisivala na pergamenu, i konačno u ljudsko srce. I to je ono što Isus u ovaj svijet donosi kao novost. On, dakle, produhovljuje ljudski odnos prema Bogu.
Za ljubav nisu dovoljne samo riječi! Netko lijepo reče: „Najljepši izraz ljudske ljubavi je darovano vrijeme ljubljenome!“.
Papa Benedikt XVI osjeća potrebu naglasiti čovjeku smisao i veličinu ljubavi pa piše svoju prva encikliku pod nazivom: „Deus caritas est – Bog je ljubav“. Tu istinu treba stalno naglašavati.
Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim! Riječi ove što ti ih danas naređujem nek ti se urežu u srce.
Kako se ljubi bližnjega? Svi to znamo, ali se ipak podsjetimo. Bližnji se prvenstveno ljubi onda kad prestaješ misliti na sebe i počinješ misliti na druge oko sebe!
Većina naših problema, nesporazuma, stresova, počinje od toga što smo koncentrirani na sebe. Misleći samo na sebe, naglašavajući samo svoje vlastite probleme, zaboravljamo probleme i potrebe onih pored sebe. Brzo uviđamo da nas to nije usrećilo.
U ovom našem užurbanom vremenu bližnjega se nadasve ljubi upravo poklanjanjem vremena, i to onim kad mi se najviše žuri, i kad mislimo da sve svoje vrijeme trebamo posvetiti sebi i svojim potrebama. Vrijeme tada poklonjeno drugome je najdragocjeniji dar koji se pamti.
Bližnjeg se ljubi strpljenjem i malim pažnjama od kojih ne očekujem nikakvu korist, ili dobitak. Novac je samo naličje ljubavi, on je bio i ostao samo glavno sredstvo sebeljublja.
Ljubav prema bližnjemu je važna jer bez nje nikada ne možemo rasti i razvijati se kao ljudi, kao osobe. Bez nje ostajemo prikraćeni i emotivno i psihološki i društveno. Po njoj učimo kako ljubiti Boga, i otkrivamo kako On ljubi nas.
Boga ne vidimo, njega postepeno otkrivamo upravo po ljubavi. Kad prihvatimo da je ljubav temelj Božjeg odnosa prema nama i temelj samog Boga u koga vjerujemo, moći ćemo rasti kao ljudi i kao kršćani.