Kao prvo liturgijsko čitanje danas nam je poslužila četvrta pjesma sluge Jahvina iz Knjige proroka Izaije. (Iz.53.10-11). Izaija ovim tekstom donosi utjehu izabranom izraelskom narodu u babilonskom sužanjstvu. Bila je to njegova proročka riječ, koja je naviještala Onoga, koji treba doći kao izbavitelj, ne samo Izraela, nego čitavog svijeta.
Ovdje je, naime, riječ o Isusu Kristu, koji će trpjeti i umrijeti za spasenje grešnog čovječanstva – svih ljudi.
On će dati svoj život kao „žrtvu naknadnicu“ za sve ljude, i na taj način će ih izbaviti iz stanja trajnog sužanjstva, u kojem su se radi grijeha nalazili.
Ovu pjesmu o sluzi patniku mnogi su kroz povijest nazivali mukom Gospodina našega Isusa Krista po Izaiji, jer je ovdje, gotovo u detalje, opisano sve ono što se doista dogodilo u Isusovoj muci. Već u prvoj rečenici ovog proročkog teksta o sluzi patniku, nailazimo na upravo neshvatljiv biblijski izvještaj, koji nam govori da je Bog htio da njegov jedinorođeni Sin trpi: „Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima“. (Iz.53.10.).
„Pristupajmo dakle smjelo k Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo u pravi čas!“
Teško nam je shvatiti taj tekst. Očito da ovdje nije riječ o muci radi muke, nego o očitovanju velike Božje ljubavi prema čovjeku, koja će uroditi neviđenim i spasonosnim plodovima. Otac nebeski je vidio neizmjerno dragocjene plodove, koji će biti plod muke i smrti njegova Sina, koje je on dragovoljno prihvatio.
Više čovjek ne mora prolijevati životinjsku krv da bi Bogu prinio žrtve okajnice i žrtve naknadnice. Sada ima žrtvovatelja i žrtvu u istoj osobi, u Isusu Kristu, koji se dragovoljno predao u ruke grešnika.
Znamo da se Abraham moleći zauzimao za Sodomce, Mojsije je četrdeset dana postio za Izraelce, a Isus je, jednom zauvijek, umro za sve ljude. On žrtvuje svoj život kao žrtvu naknadnicu za grijehe čitavog čovječanstva, da bi nakon toga vidio stečeno svoje potomstvo i „produženje“ svojih dana. (usp.Iz.53.10.).
Sluga patnik će, dakle, umirući poput pšeničnog zrna, višestruko oploditi svoj život, ali, zapravo, neće umrijeti, nego će „produžiti sebi dane“. (Iz.53.10.), i nastaviti živjeti u tijelu, koje će zbog patnje biti u svjetlosti, to jest u Bogu.
Tu se krije navještaj stvarnosti Bogočovjeka Isusa Krista, koji će i u svojoj tjelesnosti biti vječni Bog, koji spašava čovjeka. U Kristu se, tako, ostvario otkup čitavog čovječanstva, jer je on kao Bog preuzeo svu našu ljudsku sudbinu na se, i tako i kao čovjek, ušao u život Presvetog Trojstva.
Otpjevani psalam (Ps.33.) pjeva o dobroti Božjoj, koja je vidljiva tamo gdje postoji pouzdanje u Boga. Zato i pjeva: „Neka dobrota tvoja, Gospodine, bude nad nama, kao što se u tebe uzdamo!“. (Ps.33.22.).
Poslanica Hebrejima je, prije svega, pjesma ohrabrenja upućena judeokršćanima, koji su se osjećali pomalo nostalgično pri pomisli na neka velika vjerska slavlja u židovstvu. Za njih je, primjerice, blagdan Jom Kippura kao dan Oprosta grijeha, bio vrlo upečatljivo slavlje. Tada je, naime, bio jedini dan, kad bi Veliki svećenik mogao u svetište nad svetištem i prinijeti specifičnu žrtvu za grijehe naroda. Pisac Poslanice Hebrejima piše, ponajprije za te kršćane iz židovstva, a onda i za sve nas, o Isusu Kristu, o velikom svećeniku, koji nije poput starozavjetnih velikih svećenika, koji su samo jednom na godinu ulazili u svetište nad svetištem i prinosili žrtvu za oprost grijeha naroda, nego je on Veliki svećenik „koji prodrije kroz nebesa“, (Heb.4.14.), koji je dakle, s neba sišao i prokrčio čitavom čovječanstvu put do prijestolja Božjega.
Kada netko, naime, prođe kroz neprohodno tlo, on je svojim prolazom otvorio put i drugima, da i oni mogu onuda proći. Tako je Isus svojom mukom i smrću, omogućio pristup svim ljudima, da mogu doći u nebo.
On je Veliki svećenik koji je nama u svem jednak i koji je „iskušavan svime“, osim grijehom. (Heb.4.15.). Radi toga je pisac Poslanice Hebrejima i napisao, kako Hebrejima tako i nama: „Pristupajmo dakle smjelo k Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo u pravi čas!“. (Heb.4.16.).
Gospode, otvori nam oči duše i daj nam ustrajnosti
Mi svi kao krštenici participiramo na Kristovu svećeništvu, jer smo uključeni u njegovo mistično tijelo, koje je Crkva, koja nastavlja Kristovo spasonosno djelo. Mi smo kao krštenici počašćeni da smo dionici Kristova otkupiteljskog djela – „nadopunjujući ono što nedostaje Kristovim mukama“. (usp.Kol.1.24.).
Krist kao Mesija nije došao u slavi i moći. Naprotiv, on je došao kao siromašno i nejako dijete i sam će postati patnik, koji će svoje sljedbenike sebi suobličavati. Zato i nije mogao „sinovima groma“, Ivanu i Jakovu, drugo obećati, doli svoj put patnje i umiranja, da bi oni sljedeći njegov put mogli postati i dionici njegova kraljevstva. Oni su se, međutim, nadali da će mu u slavi i moći kraljevstva biti jedan s desna, a drugi s lijeva.
Iz opisa vidimo da Isus nije ovu bolesnu ambiciju „sinova groma“ kaznio ukorom, jer je znao da slično ili identično razmišljaju i ostali učenici. Ta svi su oni bili djeca svoga vremena.
Isus ih je izdvajao od ostalih učenika i pozivao da budu prisutni kod nekih njegovih čudesnih djela. Tako, primjerice, kad je uskrisivao Jairovu kćer (Mk.5.37.), kad se preobrazio na brdu Taboru (Mk.9.2.). Kasnije će ih izdvojiti od ostalih apostola da mu budu utjeha u Getsemanskom vrtu. (usp. Mk.14.33.).
Međutim, Isus nije došao radi ovozemaljske slave i veličine ovoga svijeta. Oni su molili Boga da im pomogne kako bi se ostvarili njihovi, a ne Božji planovi. Čovjekova veličina je u izvršenju volje Božje i što je više netko spreman sebe poistovjetiti s Božjim htijenjem, to je on više bogolik.
Kršćanin je bitno različit od čovjeka ovoga svijeta. Njega ne može shvatiti ni materijalizirani čovjek našeg vremena.
Ono što je u životu osobito resilo svece i svetice Crkve, bila je njihova poniznost oslonjena na Boga, u čijoj su školi naučili i položili ispit iz najtežeg predmeta – iz poniznosti.
No, nisu li Isusove riječi ideal i za svakoga tko se odluči za vlašću, biti prvak naroda? Zaboravljati na svoje osobne probitke i nastojati služiti za opće dobro, znajući da tako treba zaštititi one najmanje i najugroženije, jer veliki i bogati i tako će se pobrinuti sami za sebe.
Gledajući ljude koji su na vlasti imamo dojam da većina njih zaboravlja na odgovornost koja im je povjerena, odgovornost da služe drugima, o čemu nam govori današnje evanđelje.
Apostoli nisu imuni ni na jednu ljudsku slabost. Jedna od njih je vlast – biti bliže onome koji vlada. Stoga nas ne bi smjelo iznenaditi Jakovljevo i Ivanovo traženje prvih mjesta.
Nužno je potrebno da poput slijepog prosjaka Bartimeja zavapimo: „Učitelju moj, da progledam“. (v.Mk.10.51.)
Gospode, otvori nam oči duše i daj nam ustrajnosti, inače ćemo zalutati i klonuti na tom spasonosnom putu.