Na groblju svetoga Roka u Kominu sahranjen je Živko Laura. Živko je bio najstariji član najstarije limene glazbe u donjem dijelu Neretve i jedine na području Grada Ploča – one u Kominu. Hrvatska seljačka glazba iz Komina je, nakon glazbara iz Metkovića, najstarija glazba u dolini Neretve. Osnovana je davne 1928. godine i kroz glazbu je prošao veliki broj Kominjana, a Živko je još prije dvije godine, kao devedesetogodišnjak svirao na sprovodu svoga vršnjaka Danijela Medaka, da bi se nedugo nakon toga, s dolaskom korone, razdužio. Živko je rođen 1929., godinu dana nakon same glazbe, a ovdje se mora spomenuti i dvije godine mlađeg Gojku Medaka. Živko i Gojko cijeli su život bili zajedno, susjedi i prijatelji, pa su se u Kominsku glazbu prijavili zajedno, 1. studenoga 1946. godine.
Pri prijemu ga je testirao tadašnji kapelan Ljubo Levantin iz Metkovića. Kriteriji su bili vrlo visoki, ali ih je Živko zadovoljio. Dodijeljen mu je F bas, iako je mogao svirati i trombon, i B bas. Vježbalo se u gotovo nemogućim uvjetima, u poslijeratnim vremenima se u dubokim čizmama kroz vodu probijao do privatne kuće u Kominu u kojoj su se održavale probe. Završavale su najranije u ponoć, a nerijetko i sat-dva kasnije, da bi se u rano jutro lađom odlazio na poljoprivredna imanja na području Gabele, kako bi se osigurao egzistenciju. Nije bilo struje, prostor za vježbanje osvjetljavali su petrolmaksom „s pola redine“ ili pomoću svjetiljki na petrolej. Kada bi svirka bila malo glasnija, svjetiljka bi se gasila…
Živko u devedesetoj godini na probi (zadnji red, svira bas)
Prvi nastup imao je u Opuzenu. „Vozili smo se brodom od Komina do Opuzena, a onda smo do centra mjesta, gdje smo nastupali, došli maršem. Svirali smo marš svetoga Lovre, koji je iznimno zahtijevan i dugačak. Ali bio je to veličanstven prizor, nas 60, deset redova po šest ljudi“, prisjećali su se Živko i Gojko u veljači 2017. godine kada smo s njima razgovarali. Pamte bezbrojne nastupe u svome Kominu, povodom blagdana svetoga Ante, zaštitnika mjesta, i u brojnim drugim prilikama, nastupe u Metkoviću, Opuzenu, Pločama, Gabeli, Stonu, Janjini, Kuni, Trpnju, Jablanici, Konjicu i mnogim drugim mjestima, a bili su redoviti gosti u Dubrovniku, na početku turističke sezone. Živko je s ponosom naglasio prijateljstvo s glazbarima iz Vukovara i nastup u gradu heroju.
Kada smo Živku upitali što ga toliko „drži“ u glazbi i koji je razlog što s toliko entuzijazma dva puta tjedno dolazi na probe i redovito nastupa na koncertima, rekao je kako je to za njega gotovo kao droga i da više jednostavno ne može bez glazbe. Tada su obojica istaknuli da će svirati dok ih god zdravlje bude služilo. Upitan za neku anegdotu, Živko se sjetio koncerta u Makarskoj kada im je vjetar usred nastupa odnio parte, ali su nastavili svirati kao da se ništa nije dogodilo i zaradili ovacije brojnih njemačkih turista. Sjetio se i dramatičnih trenutaka kada je tijekom noći, vraćajući se sa probe, u mutnu i hladnu Neretvu upao Mate Ćopo – Bojka sa trubom. Mate se spasio, a truba je završila na dnu rijeke. Kada su je sutra, nakon dugotrajne i naporne potrage, pronašli pomoću duge kose, sreći nije bilo kraja.
Živko i Gojko se razdužuju.
Pričao nam je Živko i kako su danas uvjeti za sviranje neusporedivo bolji nego nekada. Kominski glazbari treniraju u lijepo opremljenom prostoru u Domu kulture, ali ga je mučilo što mladi, zbog mnogobrojnih razloga, više nisu toliko zainteresirani za glazbu. No, ako budu i upola uporni kao on, nema straha za očuvanje ove iznimne tradicije u Kominu.
Inače, rođenje kominske glazbe dogodilo se nakon smrti jedne mlade djevojke iz mjesta. Zvala se Mara Jelčić i bila je članica društva Hrvatski sokol. Na njen posljednji ispraćaj pozvana je glazba iz Trebižata iz susjedne Hercegovine i Kominjani su tada odlučili osnovati vlastitu glazbu.
Godine 1926. osnovan je Inicijativni odbor koji je brojao 11 članova, a dvije godine nakon toga, dakle 1928., kominska glazba započela je s radom. Osnovana je kao Hrvatska seljačka glazba Komin, ali su političke okolnosti tada, kao i cijelo vrijeme njena djelovanja do 1990. godine, bile takve da se nije mogla zvati Hrvatska. Svoj prvi nastup imala je 25. svibnja 1930. pod nazivom Seljačka glazba Komin. Prvi kapelnik bio je Ljubo Levantin, a vrijedno je prisjetiti se imena prvih glazbara: Nikola Ćopo, Gabro Ćopo, Jure Ćopo, Josip Anđelko Medak, Ante LajoMedak, Jure Čupić, Ivan Pile Čupić, Frane Čupić, Mijo Zelić Čupić, Joko Čupić, Ante Tonći Čupić, Ferdo Čupić, Ante Blažov Dugandžić, Ivan Dugandžić, Ivan Ifoja Dugandžić, Mijo Gravor Dugandžić, Mijo Pulicija Dugandžić, Jure Tomeša Dugandžić, Ante Vefi Vlatković, Nikola Jukina Vlatković, Srećko Pavla Vlatković, Marko Vlahović i Ante Kunjada Vlahović. Prvi instrumenti kupljeni su u Čehoslovačkoj.
„Naša je Glazba kroz više od devedeset godina djelovanja imala možda stotine glazbara koji su živjeli za tu Glazbu. Ali uvijek se netko istakne. I s dužnim poštovanjem prema svima, u našem naraštaju su se istaknuli Gojko i pokojni Živko. Ne znam je li itko djelovao kroz tu Glazbu kao oni. Više od 60 godina neprekinutog djelovanja. Eto pokojni Živko je i skoro vršnjak Glazbe. Iako mi kao Uprava i glazbari izričemo jedno veliko hvala pok. Živki, mislim da mu ne možemo nikada riječima dovoljno zahvaliti na svemu šta je za Glazbu učinio. Ja se nadam da će njihov primjer ljubavi i samoprijegora prema našoj Glazbi slijediti i ostali glazbari koji djeluju danas ili će djelovati u budućnosti kroz ovo naše najstarije kulturno društvo u selu, a i u na području Grada. Eto, valjalo bi da i naše gradske vlasti malo više prepoznaju tu vrijednost. Suradnja je tu, ali moglo bi to biti malo i bolje. Znamo da ima i žurnijih stvari, ali kultura je nešto šta bi trebalo biti pri vrhu prednosti. Jer kultura je ono što odražava identitet nekoga naroda ili mjesta. A naša Hrvatska seljačka glazba je baš to. S Božjom pomoći, ako ovaj cirkus od epidemije to dopusti, planiramo krenuti s obukom mladih glazbara. Naš kapelnik Alen Burić je spreman pa ćemo vidjeti što će biti“, rekao je dopredsjednik HSG Jurica Ćopo