Povodom ovogodišnje proslave akcije „Zelena tabla-Mala Bara“, donosimo govor tadašnjega pločanskog župnika don Petra Mikića, od 14. rujna 1996. godine. Don Petar je govor održao u Domu kulture u Pločama.
„Neki su ljudi dalekovidni, drugi kratkovidni, a neki slijepi. Danas se sastasmo zahvaljujući ljudima koji bijahu dalekovidni, ali su i na blizu dobro vidjeli…
Kad se stvaralo ovo velebno djelo, radi konspirativnosti,… tajnosti.., dobi naziv ZELENA TABLA – MALA BARA.
Iziđosmo iz anonimnosti… To posta stvarnost svima poznata, a stoga je više ne bi trebalo zvati ZELENA, već ZELENA TABLA… ZLATNI RUDNIK.
Poznato vam je, dragi sugrađani i prijatelji, kako i koliko su ljudi spremni žrtvovati da se domognu ZLATNOG PRAHA, za kojeg bi saznali da se negdje nalazi.. ZLATNA GROZNICA… Što sve rade ispirači zlata.. žrtvuju veliko blago da dođu u posjed rudnika..
Prijatelji dragi, vi ste prvi znali za taj rudnik – ZLATNI RUDNIK, i bez sustezanja ste odlučili žrtvovati sve, pa i vlastiti život, da se njega domognete… U tome je vaša veličina, pred kojom treba pasti na koljena, ili barem šešir skinuti… No, da bi se skinuo šešir, treba imati i glavu i šešir… Zato se ne čudite što to neki ne čine… Šešira je mnogo, ali GLAVA, glava nedostaje…
Kad netko napada, sličan je psu koji ujeda, grize… a onaj koji se brani je poput zmije, koja te smrtonosno ujeda kad joj staneš na rep.
Predugo smo bili strpljivi.., no, nije se moglo više trpjeti… UJELI STE IH DOBRO, te su odskočili i pobjegli da se više nikada ne vrate… i ne bi smjeli… ali na žalost moramo s tugom konstatirati da ima mnogo drskih, zaboravnih i popustljivih.
Svi mi imamo razne čaše i čašice, posude i posudice pune različita sadržaja. Dok su posude zdrave ne znaš što je u njima. Tek kada se otvore, kad napuknu ili se razbiju, iz njih poteče sadržaj, te se proširi miris ili smrad…
Udariše svojim kopitom ti nitkovi… Napukne, a poneka se i razbi posuda. Iz nje poteče: ODLUČNOST, HRABROST, SPREMNOST DA I POSLJEDNJA KAP KRVI ISCURI, samo da dođemo do SLOBODE… DO SVOJE DRŽAVE… do slobodne samostalne i nezavisne nam države HRVATSKE.
U tome je veličina vas i ovoga dana… BOG BIO S VAMA HRABRI VITEZOVI. Svi skupa budimo ponosni…
BOG BIO S TOBOM, PONIZNI, PONOSNI, VELIKI GRADE…
Nek je vječni pokoj vitezu ANTI VRDOLJAKU, te trajna zahvalnost Ivici Butiganu, Jadranku Čupiću, Ninu Marinovići-Mrkome, Iliji Volareviću, Ivici Marušiću, Ivi Čotiću, Peri Vladimiru, Petru Šegi, Davidu Ćorluki, Braci Miloševiću, Ivanu Pavloviću…, Nabrojih „male“ ljude, koji učiniše velika djela. Veliki su i tako poznati i čuveni, pa ih i ne treba spominjati. Nek je trajna zahvalnost i svima koji se te noći nisu skrivali u mišjim rupama, već hrabro nasrnuše na tu krpelj da je konačno skinu s vrata.
Imali su hrabrosti, a ja bih nadodao i SREĆE I BOŽJE POMOĆI, koja nek nas prati u sretnu budućnost. Potrebno je reći:
Odmah poslije prvih balvana počeše se sastajati idealisti, zanesenjaci… sastajati i dogovarati što treba činiti…
Dana 21. siječnja 1991. godine službeno se formira LUČKI VOD, koji je organizirao službu praćenja svih Jugonostalgičara… Ideja o oduzimanju naoružanja iz Malih Bara rodila se u njihovim glavama, ali nasta problem gdje s tolikim naoružanjem? Tek tada se akcija prebacuje na VIŠI NIVO…
Bilo je kako je bilo.. i dobro je prošlo…, prošlo mnogo bolje nego se moglo očekivati s obzirom na pristup i način izvođenja…
Jedni siju – drugi žanju… Ovdje požeše ponajveći dio žetve upravo oni, koji, ne što ništa nisu sijali, nego su ometali sjetvu…, što je poznato i vrapcima, koji su cvrkutali u čempresima/na baćinskom groblju/pored crkve sv. Jure, a i drugdje na javnim i skrivenim mjestima…
Zaboraviše da Jure uvijek pobjeđuje zmaja, bez obzira koliko ima glava – suradnika…
Stanite, ta previše je, prestanite prisvajati sebi što vam ne pripada…
Povijest pišu pobjednici… Probudite se stoga, dragi sugrađani, i nemojte dopustiti da vam netko drugi povijest piše…
Srećkovići, jedriličari, dvotrupci… nisu zadugo/prva violina/… tempora mutantur… Tuđe perje niti dobro stoji, a niti dugo traje…
Danas je godišnjica, kako napomenu gosp. Velija i PRVE I JEDINE POMORSKE BITKE za stvaranje države Hrvatske. BI TO DONKIHOTSKI potez, koji je za nas dobro završio. Kad smo tu pobijedili, bez straha se uhvatimo u koštac sa svim poteškoćama, jer samo hrabre sreća služi…
Ovom akcijom osnažili su se borci od Šibenika do Dubrovnika, te Vukovara… Da li vam tko od njih reče hvala… I oni su danas trebali biti ovdje…
Poručujemo i našem Vrhovništvu da je ovaj povijesni događaj mnogo važniji za Hrvatsku od mnogih drugih povijesnih i sadašnjih zbivanja, te da to pravilno vrednuju i pošalju nam slijedeće godine na ovaj skup visoku HRVATSKU SABORSKU delegaciju – delegaciju NAŠEG VRHOVNIŠTVA na čelu s predsjednikom dr. Tuđmanom, koji bi se u najmanju ruku trebao prihvatiti pokroviteljstva ove proslave.
Svaka čast Sinjskoj alci, Svjetskom prvenstvu u jedrenju, utakmicama zagrebačke Kroacije, ali AKCIJA koju danas slavimo za HRVATSKU DRŽAVU je mnogo važnija od spomenutih i nespomenutih zbivanja…“.