U utorak će se u Pločama svečano proslaviti 30. obljetnica veličanstvene akcije „Zelena tabla-Mala Bara“, kada su, 14. rujna 1991. godine hrvatske postrojbe osvojile prvu neprijateljsku vojarnu u Domovinskome ratu i osigurale ogromne količine naoružanja i vojne opreme, koje su distribuirane na bojišta diljem Domovine. Prema gotovo plebiscitarnom mišljenju ovdašnjeg stanovništva, značaj te akcije nikada nije na pravi način vredovan u široj javnosti. Što se tada događalo i zašto je to tako, razgovarali su s jednim od sudionika akcije Zoranom Pulićem. On je jedna od najmjerodavnijih osoba za ovakav razgovor, jer je tada bio zapovjednik policijske postrojbe za posebne namjene.
Što se 14. rujna 1991. dogodilo u Pločama i kako je to utjecalo na tijek Domovinskoga rata?
„Da bismo to bolje shvatili, potrebno je sagledati širi kontekst. Prije 30. godina, 11. rujna oklopne postrojbe Ratka Mladića izbile su na Jadransku magistralu kod Maslenice i presjekle Hrvatsku na dva dijela, Zadar i Šibenik, s jakim garnizonima u gradovima, bili su u okruženju, u Kninu je bio stacioniran 9. korpus, najveći korpus bivše JNA u Hrvatskoj, u Splitu su bili jaki garnizoni i flotila JRM u Lori, u Pločama je bio garnizon JNA i 16. divizion minolovaca, te velika skladišta naoružanja i vojne opreme, kao i veliko skladište goriva i minsko eksplozivnih sredstava u Tatinji. U strateškom smislu Ploče su bila važna točka za JNA, koja bi držanjem tog uporišta dodatno presjekla hrvatsku obalu i kontrolirala dolinu Neretve, te pravac prema Mostaru i Sarajevu. Situacija je bila izuzetno teška i napeta, nepovoljna za hrvatske snage posebice u Dalmaciji i istočnoj Slavoniji. Paravojne postrojbe potpomognute s JNA zauzele su policijske postaje u Glini i Dalju, gdje je, nakon paljbe iz tenkova, stradalo 15 hrvatskih policajaca, Vukovar je bio u okruženju, vodile su se bitke na prilazima Borovom naselju. Osim toga, u Mostaru je bio smješten puk lovačko-bombarderske avijacije s avionima jastreb i orao, a također je bio jaki garnizon u Čapljini. U Dalmaciji su u to vrijeme ZNG, 4 Gardijska brigada i policijske snage raspolagale sa svega oko 3 500 cijevi, bez teškog naoružanja i protuoklopnih sredstava. Jedina mogućnost da se suprostavimo golemoj sili bila je da se hrvatske obrambene postrojbe naoružaju oružjem iz skladišta JNA“.
Kako je akcija započela?
„Krajem kolovoza 1991. u grad su došli pokojni general Petar Šimac, zapovjednik akcije, sa suradnicima Goranom Kovačevićem i Matkom Raosom. Stupili su u kontakt s zapovjednicima policijskih postaja i Pločama i Metkoviću, te s drugim pojedincima s kojima su planirali akciju izuzimanja oružja. Podsjetimo, u pločanskoj kasarni bilo je pohranjeno oružje Teritorijalnih obrana Makarske, Metkovića, Vrgorca i Ploča, te naoružanje iz drugih vojnih pošti. Javnost već zna da se akcija trebala provesti 13. rujna, ali je odgođena za jedan dan, nakon što je tadašnji ministar obrane Luka Bebić naredio da se mora provesti, bez obzira na sve. Na žalost, poginuo je Ante Vrdoljak, vozač Jadrantransa prilikom izvlačenja oružja. Pod nerazjašnjenim okolnostima, ispred zgrade komande ubijen je Vlado Logarušić, kapetan JNA, a za to ubojstvo je druga strana optužila ZNG i policiju. To nije točno, jer su ga ubili sami pripadnici JNA. Posebna zanimljivost je što je u toj akciji prvi put u Domovinskome ratu korištena grupa za ometanje i prisluškivanje garnizona JNA i kompleksa Mala Bara, diviziona minolovaca i Tatinja. Ova grupa je bila skrivena u stanu Brace Miloševića, u blizini objekata JNA, a predvodio ju je Mile Budiša iz 4 GB. Oni su pomoću sredstava za prisluškivanje ometali vezu među pripadnicima JNA tako da komandant garnizona Veselin Jovanov nije imao vezu s brodovima minolovcima, Tatinjem i Malim Barama. Budiša je sa svojom grupom presreo razgovor između Fridriha Moretija, tadašnjeg načelnika Štaba flotile JRM i Jovanova u kojem Moreti prijeti da će sravniti Ploče sa zemljom ukoliko ne prestane napad na Malu Baru“.
Zašto su Ploče bitne za tijek Domovinskoga rata?
„Postoji dio Domovinskoga rata koji se zove Rujanski rat ili Rat za vojarne, a neosporno je povijesna činjenica da je u Pločama osvojena prva vojarna, što je bio poticaj pripadnicima ZNG-a i policije iz drugih gradova da naprave isto. S vremenske distance, stvari izgledaju dosta jednostavno, ali nije bilo tako. Nemojmo zaboraviti da je krajem kolovoza pokušan napad na vojarnu Tadija Anušić u Sinju, ali je doživljen fijasko zbog jakog otpora snaga JNA. Planeri i organizatori akcije u Pločama su nosili veliku odgovornost, jer su cijelo vrijeme imali na umu mogućnost velikih civilnih žrtava, ako nešto krene izvan plana. Malo je poznat podatak do kojeg sam došao istraživačkim radom tijekom prošlih godina, da je JNA planirala ojačati garnizon u Pločama s rezervistima iz Čapljine i istočne Hercegovine i to s četom od 150 rezervista, baterijom minobacača 120 mm i s više minobacača 80 mm, što znači da bi bio iluzoran svaki pokušaj napada na skladište oružja“.
Zoran Pulić pokraj uništenog vojnog skladišta.
Kakav je danas status akcije „Zelena tabla“?
U akciji je osvojena prva vojarna u Hrvatskoj a oružje distribuirano diljem bojišta u Hrvatskoj. Posebno vrijedan plijen bila su 74 komada protuzrakoplovnih topova. Ploče su zaista odigrale veliku ulogu u Domovinskome ratu, zbog same akcije ali i poslije formiranjem drugih jedinica i njihovim sudjelovanjem u ratu na raznim bojištima. Mi, kao građani Ploča, trebali bi se ponositi ovim datumom, koji bi trebao biti posebno vrednovan. Političkom odlukom 14. rujna je bio proglašen Danom Grada Ploča i tako se jedno vrijeme obilježavao. Malo je poznata činjenica da je 13. rujna 1998., u čast akcije „Zelena tabla-Mala Bara“ održan prvi Maraton lađa na Neretvi, koji je prerastao u tradicionalni. Posebno se sjećam te večeri kada je na cilj u Pločama doveslalo 16 lađarskih ekipa iz doline Neretve, lađe su bile izvorne, a gotovo svi veslači sudionici Domovinskoga rata, te veliki broj sudionici „Zelene table“. Pobijedio je Rogotin, drugi su bili Gusari Komin, a treća Banja. Maraton lađa danas predstavlja nacionalni turistički brend RH, a akcija „Zelena tabla-Mala Bara“ sve više pada u zaborav. Političkom odlukom promijenjen je i Dan Grada, a prilikom promjene odlučeno je da će 14. rujna biti obilježavan kao Spomendan na branitelje. Prošli su dani, mjeseci i godine, a do danas ni „S“ od Spomendana na branitelje. Došli smo u situaciju da se na proslave više ne odazivaju planeri i organizatori akcije, kao ni sami sudionici, pa slobodno možemo reći da je akcija marginalizirana. Ako se ovako nastavi, vrlo brzo više nitko neće dolaziti na obilježavanje toga važnog datuma, prema svima, jednog od najznačajnijih u povijesti Ploča. Ako je tako, zašto takav odnos prema njemu? Kao sudionik, ne želim isticati svoju ulogu u tim povijesnim događanjima, ali na neke stvari moram reagirati. Postavljam pitanje: Je li normalno da jedan od zapovjednika u akciji Miljenko Jelić Šiljo, koji je zapovijedao grupom od 12 padobranaca iz 4 GB u napadu na divizion minolovaca, nije 20 godina pozivan na svečanost, kao ni pripadnici 4 GB, nego se pozivaju tek nekoliko zadnjih godina, nakon pritiska sudionika akcije. Gledam kako Šibenčani obilježavaju svoje ratne dane i kako ljudi u drugim mjestima u Hrvatskoj, gdje su se odigravali iole značajni događaji iz Domovinskoga rata, ništa ne prepuštaju zaboravu“.
Što bi po Vama trebalo napraviti da se akcija „Zelena tabla“ vrednuje na pravi način?
Za početak bi trebalo napraviti Spomen sobu Domovinskoga rata u Pločama, gdje bi bile evidentirane sve postrojbe iz Ploča s popisom branitelja i svih ostalih koji su na bilo koji način dali svoj obol u ratu. Ako mi, kao Pločani, ne držimo do svoje povijesti, kako to možemo očekivati od nekoga iz državnog vrha. Do sada je najsvečanije obilježena 20. obljetnica kada su pod pokroviteljstvom tadašnje predsjednika Ive Josipovića, pred pločanskom crkvom postrojene sve postrojbe sudionice akcije. Moj prijedlog je, također, da bi u Osnovnoj školi u Pločama tijekom školske godine barem jedan sat bio planiran za prezentaciju akcije. Da najmlađi naraštaji već tada vide koliko bitni događaji su se odigravali u njihovom gradu u ne tako dalekoj prošlosti“.
