Poštar raznosi poštu dobro pazeći da određenu pošiljku uruči onome kome je namijenjena. Bitni su mu ime i adresa. „Nebeski poštar“ – svećenik nam „uručuje“ Božju riječ koja nam je upućena.
U šetnji gradom sreo si poštara pitajući ga: Ima li što za mene? Nema ovaj put, odgovori on. Da li je stigla mirovina? Nije, kasni nekoliko dana, odgovori on.
Ma nadao sam se pismu. Prijatelj mi je otišao na put i obećao je da će se javiti. Budi strpljiv, stići će kad je obećao, tješi te on.
Prijatelji se posjećuju. Zato si ti često u crkvi skupa sa svojim ukućanima i susjedima znajući za Isusove riječi: Gdje su dvojica ili trojica u moje ime, tu sam i ja s njima. Tu nalaziš svećenika kojem je Isus kazao: Kada ti dođu u moje ime, pitajući te što sam im poručio, ti im kaži. Zato ti pažljivo slušaš svaku svećenikovu riječ u ozračju tišine, vjere i pobožnosti.
„Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti“
Nije pristojno zavirivati u tuđe pismo, ali ovo je upućeno svima. Zato pažljivo slušaš njegov sadržaj nadajući se poruci baš tebi upućenoj. I kad to uočiš, ostaješ smiren i zadovoljan ponavljajući u sebi: Ta, nije me zaboravio. Imaš ti još puno toga ispričati svom Prijatelju Isusu, uvjeren da će te saslušati, te dati snage u izvršavanju povjerenih ti zadataka.
Njegove riječi nisu priče, već temeljni kamen duhovne izgradnje, putokaz k vječnoj sreći u zajedništvu s Njime.
Noseći u sebi mir Božji, u hodu prema vječnom miru, mi smo po njemu mirotvorci, te se možemo već sada, a u vječnosti sigurno, „Sinovima Božjim zvati“. (Mt.5.9.).
Poruka svih triju današnjih čitanja jest: Biti Božji poslušnik – slušati ono što Bog kaže, tražeći njegovu misao u svakom trenu svoga života.
„Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti“. (Iz.50.7.) Obraz mu je „ko kamen“ – tvrd i ne mijenja se, jer nema razloga za stid i crvenilo lica. Zato veli: „Znam da se neću postidjeti“. (Iz.50.7.).
Apostol sv. Jakov u današnjoj poslanici (Jak. 2.14-15) naglašava potrebu kršćanske djelotvornosti. Nije dovoljno samo povjerovati Kristu, nije dovoljno samo simpatizirati ono što se kaže, nego to treba živjeti.
I đavli vjeruju i „dršću“, kaže sveti Jakov, (usp. Jak. 2.19.). Kristov sljedbenik će se solidarizirati s Kristom. On će njegovu ljubav pružiti bližnjemu.
Tko god od vas rekne: „Hajdete u miru, grijte se i sitite“, a ne dade im što je potrebno za tijelo, koja korist? (Jak.2.16.). Od lijepih se riječi ne živi, premda i one donose radost – lijepo ih je čuti.
Kažu da je jedan svećenik propovijedao o darežljivosti Isusovih sljedbenika i citirao Isusov naputak o dvije haljine, pa mu je iza mise došao neki siromah i rekao mu: „V imate dva kaputa, a ja nemam ništa. Dajte mi, dakle, jedan“. A svećenik mu je odgovorio: „Nisi ti to dobro čuo“. Tužno, zar ne?! Gdje je to dosljednost, primjer? Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?!
Tvoji ukućani i susjedi te dobro poznaju. Teško je pred njima stalno glumiti, a važno ti je što oni misle o tebi, pa se onda želimo pred njima pokazati u najboljem svjetlu.
Isusu nije bilo toliko važno što ljudi misle o njemu, nego što misle njegovi učenici – njegovi najbliži?
Lako je o drugima govoriti kako se oni odnose prema ovome ili onome, ali sebe staviti pred istinu, postaviti sam sebi pitanje, imati svoj vlastiti stav o nečemu ili nekome, to nije baš tako lako ni jednostavno.
„Jaram je moj sladak i breme je moje lako!“
Petar je, kako smo čuli, u ime svih učenika ispovjedio vjeru u Krista – Mesiju – Sina Božjega. Ovoga Mesiju o kojem govore ljudi, koga priželjkuju i apostoli – Petar i njegovi drugovi, želja je „mnoštva gladnih kruha“.
Nije čudno da mnoštvo nije bilo na istoj valnoj dužini s Isusom, ali je zaista čudno da u tom trenutku nisu bili ni njegovi učenici.
Apostol Matej je zapisao da je Petar Isusu osporio „muku i križ“ riječima: „Gospodine, to se tebi ne smije dogoditi“. On je to učinio dobronamjerno, kao svaki drugi čovjek, koji se ravna po načelu ljudske logike. Međutim, Isus se „okrenu i svrne pogled na učenike te zaprijeti Petru: „Nosi se od mene sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“. (Mk.8.33.).
Ne zaustavlja se na onome što križ sam sa sobom nosi, nego ono što iza njega slijedi – uskrsnuće. I tko hoće Isusa slijediti, mora se u svemu s njime poistovjetiti, kako bi postigao konačnu pobjedu nad zlom.
Drži se Božje logike koja kaže: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život poradi mene i radosne vijesti, spasit će se“. (Mk.8.35.).
Ne dati se zastrašiti ni od koga, niti od bilo čega, to je ono što Isus naglašava u današnjem evanđelju. Radi toga je i rekao: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“. (Mk.8.34.).
Potrebno se odreći egoizma da bismo mogli krenuti Isusovim putem. Potrebno je prihvatiti svoj križ kao velikodušno služenje bližnjemu. Tek tada je moguće slijediti Isusa. Kad čovjek zaboravi na sebe, a preda se na službu drugima, onda mu i teške stvari odjednom postaju lakše. „Jaram je moj sladak i breme je moje lako!“. (Mt.11.30.)., reče Isus.
U trenucima patnje sjeti se Isusa koji je trpio. Lako ćeš zaključiti: „Ako je Sin Božji trpio, a nije trebao, onda i moje trpljenje ima neki smisao“. Nije nas Isus uzalud križem spašavao i na križu preporučio.
„Tko u tmini hodi, bez tračka svjetlosti, nek se uzda u ime Jahvino, nek se na Boga svoga osloni!“. (Iz.50.9-10).
Židovi očekuju Mesiju – Svevladara u političkom smislu. Isus se s time ne slaže pa pita Petra što on misli: „Ti si Pomazanik – Krist“, to znači Mesija – jaki osloboditelj od stranog ropstva“.
Ovim je izražena bitna razlika između Božjih planova i ljudskih očekivanja, baš ono što je davno prije izrekao Jahve: „Misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti. Kako je nebo visoko iznad zemlje, tako su puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli“.
Učenik je onaj koji prihvaća svoj svakidašnji križ, koji je spreman izgubiti svoj život poradi Isusa. Učenik je onaj koji se ne stidi Isusa i njegovih riječi. Učenik treba hoditi Isusovim putem, a to je moguće samo u Duhu Svetom.
U svijetu u kojem se udomaćila ravnodušnost i trka za probitkom, vladanjem i bogatstvom, hrabro i velikodušno treba stajati na Isusovoj stazi.
Kad to shvate i u život provedu, moći će učenici sa sv. Pavlom reći: „Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak“.
Tko želi do kraja poći za učiteljem morat će proći kroz vrata trpljenja, koja su izvor života i spasenja.
Ljudi koji ne polažu svoju nadu u križ, nisu stvoreni za ljubav! Nije dosta vjerovati u Isusa na križu, nego treba poći za Isusom – zajedno s njime noseći svoj križ, na svakome mjestu i u svim prilikama našeg postojanja.