Život te je naučio da ne možeš svakome vjerovati. Mnogo je „prevrtljivaca“, koji jedno misle, drugo govore, a treće rade. Odvratni su ti ti dvoličnici – licemjeri. Ni Isusu se nisu svidjeli književnici ni farizeji koji su „glumili čestitost“. On koji poznaje ljudska srca nije mogao šutjeti na takovo njihovo ponašanje, radi toga je i kazao: „jao njima“…
Takovih „glumaca“ je bilo kroz čitavu povijest. Ima ih i danas. Postaju „pročitana knjiga“. Ljudi ih brzo razotkriju govoreći im: „Što se praviš važan. Znam tko si, što si i odakle si. Mnogi su tako „razotkriveni“, ali ljudi šute bojeći se njihove zloće i duga jezika.
„Prazna tikva“ uvijek pliva nad vodom, ali ju vjetar lako nosi dok je ne lupi o hrid i tako tužno završi „njena vladavina“.
„Ovaj me narod usnama štuje, a srce mu je daleko od mene“
Isus je ostajao miran pred tolikim ljudskim glupostima, grijesima – čak i izdajama, ali je bio vrlo ozbiljan pred dvoličnošću onih koji su „glumili nedodirljive sveznalice“.
Uz oholost i egoizam dvoličnost je jedna od najčešćih ljudskih mana.
Tražiti od ljudi da nose i održavaju sve ono što mi sami ne možemo nositi, jednako je u naše i u Isusovo vrijeme. Mala nam je utjeha ona Isusova riječ: „Činite što kažu, ali ne nasljedujte njihove postupke“. Sve dok se netko skriva iza maske, drugima može vladati silom ili strahom.
Poznata ti je narodna: „Gdje laž ruča, ondje ne večera“. Čovjek današnjice malo se brine za predaje starih. One koji to čine lako se proglasi za tradicionaliste i desničare. S druge strane, svijet u kojem živimo nas tjera na neprestanu promjenu.
Neka nam stalno budu prisutne riječi psalmiste: „Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome? Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom“. (Ps. 15.2.).
Liturgija nam upućuje jak poziv da prihvatimo Božju riječ kao izvor života, te da se po njoj ravnamo i na taj način iskažemo vjernost Bogu.
Čovjek je ne smije ugušiti raznim ljudskim tumačenjima i navikama. Baš zbog ovakvih stavova Isus se sukobljava s farizejima i pismoznancima te im predbacuje: „Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske!“. (Mk.7.8.).
Srž vjere se ne nalazi u obdržavanju „mrtvog slova“, nego u skladnom življenju s Božjom voljom, u svijesti da se u srcu odlučuje kvaliteta našeg života i našeg djelovanja.
Poslušajmo što u tom kontekstu govori sv. Jakov, kojemu je jako stalo do zdrave kršćanske prakse: „“Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Jer ako je tko slušatelj, a ne izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u ogledalu: promotri se, ode i odmah zaboravi kakav bijaše. Djelotvoran izvršitelj blažen će biti u djelovanju svome“. (Jk.1.22-24).
Bog daje zakone kako bi se čovjek življenjem u skladu s njegovim zahtjevima mogao približiti njemu, a on čovjeku, da na taj način bude slika Božja, a ne njegova sjena.
Svako ljudsko krivotvorenje Božje zamisli i njegova zakona jako je ljutilo Isusa, pa reče farizejima: Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, srce mu je daleko od mene! Oni su se smatrali pravednicima u zakonu. A Isus ih je javno demaskirao.
Licemjerje ništa drugo ni ne zaslužuje. Što je to zapravo licemjerje? Da bismo ga bolje shvatili evo primjera iz svijeta životinja: Govori se da krokodil lije suze, jer mu je žao što mora pojesti čovjeka. Tako nastoji prevariti svije. Lije krokodilske suze, laska repom, a grize zubima.
To je slika licemjera… Licemjerje je nedostatak iskrenosti – pretvaranje, laž na djelu.
„Ništa što izvan ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz njega izlazi“
Baš zbog toga je Isus bio strog prema svim oblicima licemjerja. Isus je to dobro znao pa reče: „Ovaj me narod usnama štuje, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući neuke – uredbe ljudske. Napustili su zapovijed Božju, a drže se predaje ljudske!
Taj oblik licemjerja – glume, ima zaista đavolski okus, jer glumi da se zalaže za Boga, a u stvari traži vlastitu čast. Njegova molitva, milostinja, post, pokora, poniznost, ljubaznost i uljudnost, imaju za cilj da ih ljudi vide i hvale. Vode se geslom: „Nek srce bude prljavo, samo da izvana sve izgleda čisto!“.
Licemjer je slijep jer se udaljio od pravog Svjetla, pa se ravna vlastitim, naravnim svjetlom, naravnim gledanjem stvari. No, svi ljudi znaju da „odijelo ne čini čovjeka“.
Licemjerje nije nestalo sa smrću posljednjeg farizeja i starozavjetnog pismoznanca. Ono i dalje vlada svijetom.
O kako gledamo zasjedanja, konferencije, seminare, sastanke „na vrhu“, čini se da će uskoro postati „raj na zemlji“. A ipak tako često ide suprotnim smjerom. Nije lako odgojiti čovjeka u klimi zagađenog licemjerja.
Previše je formalizma: previše se pazi na vanjštinu, a zaboravlja na ljudsko srce. Tako nastaje čovjekovo stanje koje Isus osuđuje: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene“.
„Da, možda su mu ruke čiste, jer sapuna i vode ima, ali te ruke mogu biti i prazne. Ima i kod kršćana dosta tzv. praznog hoda, jer ne dolazi do međusobnog susreta, nema ni iskrenog susreta s Bogom, za koga vanjska pravednost ne važi“. (Jozef Dirnbech).
Kad čovjek s Bogom putuje, mirno stiže na pravi cilj. Božjim riječima niti treba što „nadodavati“, niti što „oduzimati“, rekao je Mojsije narodu. (usp.Pnz.4.2.).
Izraelci su puno toga dodali Božjim odredbama. A Bog ne traži mnogo od svojih saveznika. Isus će čak i deset Božjih zapovijedi svesti na jednu jedinu – ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Mojsije od svog naroda traži da budu svojevrsni kompas susjedima, kako bi išli putem spasenja. Izrael je tako postavljen kao svojevrsni magnet, koji će privlačiti pravome i istinitom Bogu. Sve to obvezuje i novozavjetni Božji narod.
To što pape naših dana govore i pozivaju sve kršćane, prvenstveno kršćansku Europu, da se vrate natrag svojim „kršćanskim korijenima“, novozavjetni je govor crkve, koji savjetuje novi Božji narod, poput Mojsija iz Starog zavjeta.
Jedna od značajnijih Isusovih riječi kojima se obratio prisutnom mnoštvu, bila je: „Ništa što izvan ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz njega izlazi-to ga onečišćuje“. (Mk.7.15.).
Potom im je nabrojao mnoga zla koja se rađaju najprije u našoj nutrini, a to su: „zle misli, bludništva, krađa, ubojstva, preljubi, lakomstvo, opakost, prijevare, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“. (Mk.7.22-23).
Promisli – zamisli se – mnogo te posla čeka: priznanja – put popravka, kajanje, pokora.
Kažu da je svetom Antunu Padovanskom došao na ispovijed neki veliki grešnik, no samo je plakao i nije mogao ništa reći. Onda mu sv. Antun reče da ide kući i napiše sve svoje grijehe na papir pa će se vratiti i ponovo ih na ispovijedi samo pročitati.
Tako je i učinio, i dobio odrješenje od grijeha. Pogleda on na papir, a papir ostao čist.
Ta milost i tebe čeka. Nemoj kasniti!