Nitko na svijetu nije imun od suprostavljanja drugima. Ljudi se kroz svu povijest suprostavljaju – sukobljuju. Ratuje narod protiv naroda. A svi govore o humanizmu, o miru i pomirenju. I sami nastojimo humanizirati sebe i one oko sebe. Ali iz iskustva znamo da je to često Sizifov posao. I onda kad mislimo da smo nešto učinili, na kraju ispadne da nismo ništa postigli. Naše su ljudske snage nedostatne da pomiruju i združuju ljude. A svi osjećamo da smo pozvani na mir, zajedništvo, međusobno poštovanje, ljubav. I čvrsto smo uvjereni da je sve to ono što nas jedino dovodi do prave sreće – već u ovom životu, a kao vjernici vjerujemo i zauvijek u vječnosti.
U zbornoj molitvi smo čuli da je Bog taj koji „ujedinjuje srca vjernih da isto hoće i za istim teže“. On nam jedini može dati dostatnu snagu da jedni druge možemo iskreno voljeti, pomagati, međusobno se u dobru složiti i težiti za zajedničkim dobrima, bila ona vremenita ili vječna. To je zaista milost kad Bog usmjeruje čovjeka koji mu je iskreno otvorio svoje srce.
„Ja sam put, istina i život“
Na putu si kojeg si odlučio prohodati kako bi došao do cilja putovanja. Mlad si, pun želje za uspjehom – očiju uprtih u daljinu koja te zove. I dok tako sabireš svoje misli i prikupljaš snagu za to putovanje, nepoznata ruka te potapša po ramenu, „probudivši te iz tvoga sna“, pitajući te: „Kamo si krenuo? Spremam se na put pa sam u dilemi jer još nikad nisam išao tim putem, a čuo sam od nekih ljudi da nije „za šetnju“. Dobro si čuo, odgovori neznanac. I ja sam upravo krenuo tim putem kojega možemo nazvati „minsko polje“. Opasnost prijeti na svakom koraku – dobro ga poznajem. Možete mi se pridružiti ako želite. Bilo bi mi drago da mi pravite društvo, a i tebi će koristiti. Zastao si gledajući osobu koja ti ulijeva povjerenje te odgovaraš: Može, ako vam neću smetati. Prihvaćam, ali me slušaj. Kao prvo, nema žurbe, ni okretanja u stranu. Ići ćeš za mnom. Dobro gledaj kud ja stajem. Na moje stope stavlja svoje. Ne zaboravi da idemo kroz minsko polje. Meni je ovaj teren poznat, i budeš li me slušao, garantiram ti uspješan dolazak k cilju putovanja.
Život je jedno i jedinstveno putovanje. Naslušao si se mnogih priča drugih putnika, ali one su njihove sudbine. Ti si drugi i drugačiji, ali ti njihova iskustva mogu u mnogočemu koristiti. Bilo je tu i dobronamjernih savjeta, zar ne, ali te sve to ne zadovoljava, sve dok nisi čuo autoritativne riječi: „Ja sam put, istina i život“, upitavši se tko to za sebe govori? I saznao si. To je Učitelj – Isus. Da, On je Put koji te vodi k vječnoj sreći. On je Istina i Život.
I sad kad si ga našao, nemoj skretati s njega. Nemoj da te trnje zaustavi. Može te usporiti, ali ne zaustaviti. Bit će tu i ruža koje na trnju rastu.
Krist jedini ima „riječi života“. Ne napuštaj ga. Njegov put je put križa, ali je jedini spasonosan. Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati? – rekoše čak i neki od njegovih učenika. I više nisu išli za njim.
Zašto su ga napustili? Ili nisu shvatili njegovu besjedu, ili su nešto drugo očekivali, nešto što bi za njih bilo trenutačno korisnije, ili im se sav taj govor činio nerealnim?
Stručnjak za atomsku fiziku, Antonio Zichichi, napisao je u jednoj svojoj knjizi da ga često na znanstvene razgovore poziva predsjednik Sandro Pertini, sam ateista. Jednom mu je ispričao ovo: „Gledajte, profesore, posjetio me je stari drug pa me je upitao zašto sam u kabinetu ostavio križ? Po njegovu mišljenju trebao sam ga ukloniti. Rekao sam mu da ga iz dva razloga nikada neću ukloniti: Prvo – jer gajim veliko poštovanje i divljenje prema tom čovjeku, koji je zbog zalaganja za pravdu završio na križu; Drugo – jer to čovjeka mnogi ljudi štuju“.
„Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin“
Još se nije rodio tko bi svakome udovoljio, narodna je besjeda. I Isusa su ostavljali čak i neki njegovi učenici. Petar na Isusovo pitanje: Da možda i vi ne kanite otići, daje odgovor i razlog ostanka: „Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji!“. (Iv.6.67-68).
To znači da je samo Isus kadar zasititi čovjekovu duhovnu glad i utaženje žeđi za vječnim životom.
Za Petra je Isus Svetac Božji. A za tebe? O odgovoru na to pitanje ovisi naše ponašanje i konačni cilj opstojnosti – sreća u zajedništvu s Njime.
Svaki je kršćanin pozvan da s Bogom sklopi osobni savez. A Bog zahtjeva neposredan odgovor životnim svjedočenjem. Sv. Pavao u drugom čitanju ističe ljubav prožetu duhovnošću. Da bi ta ljubav postala stvarnost potrebna je vjera koju Isus traži od svojih sljedbenika. Bog daje milost da Isusa priznamo, te da s Petrom ponovimo riječi spasenja: „Gospodine, ti imaš riječi života!“.
Tako se, eto, uspostavlja savez čovjeka s Bogom koji će ga uvesti u Obećanu zemlju, kao što je Jošua uveo Izraelce u Obećanu zemlju, gdje su obnovili savez s Bogom. Mi ćemo služiti Jahvi jer je on Bog naš. (Još.24.18).
Ovo je dokaz da svaki naraštaj treba preuzeti na sebe direktnu odgovornost za svoje odluke pred Bogom.
Iz iskustva znamo da u „nestalnosti zemaljskog života“ često tražimo radosti koje nisu prave i da se više puta osjetimo zavedeni poput prvog čovjeka – Adama, jer i nas svojom primamljivošću mame zavodljivosti ovoga svijeta, pa tek nakon prijevara vidimo da smo prevareni, kao i Adam. I ta nas napast kao neka pošast neprestano prati kroz cijeli zemaljski život.
Uvijek moramo biti na oprezu da nas sotona ne prevari svojom lukavošću ili svojim zamamnostima. Potrebno je stalno obnavljati svoja obećanja dana Bogu. Nije dovoljno samo jednom izraziti ljubav voljenoj osobi. To treba često ponavljati i riječju i djelom.
Psalmist nas poziva: „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin“. A dobrota Božja se pokazuje na razne načine. Nekad preko naših bližnjih, nekad preko raznih događaja.
„Oči Gospodnje gledaju pravedne, uši mu slušaju vapaje njihove“. (Ps.34.16.). Sveti Pavao nas potiče na Kristovu ljubav koja nas sve međusobno povezuje da radi Krista jedni druge cijenimo i prihvaćamo.
„Braćo! Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu!“ (Ef.5.21). „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu“. (Ef.5.29.). A Isus je dao život za svoju zaručnicu Crkvu. Od muževa se traži da ljube svoje žene Kristovom ljubavlju. Važna je dakle ta Božja ljubav u čovjeku.
„Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa“. (Iv.6.63.). Isus je htio upozoriti svoje učenike da život ne gledaju samo materijalnim očima.
U svim zaključivanjima previše se ravnamo po zemaljskim kriterijima, dok im duhovna dimenzija nedostaje, i zbog toga smo razočarani… Kakva je tvoja vjera? Važan je odgovor na to pitanje!
Sv. Ivan od Križa nam govori da vjera nije poput naše materijalne stvarnosti – spoznaje. U vjeri uvijek postoji nekakva tajna, koju ne možemo shvatiti, niti do kraja razumjeti. Ali imati vjeru je neprocjenjiva sreća i veliki Božji dar.
Bez vjere je, primjerice, križ mučilo, a ne spas, i Kristova ljubav ludost, a ne pravi put u život.
Tko nema vjere ne može razumjeti Isusov govor.