Križa se kuhani krumpir, miriše kosani petrusimul, luk; sprema se ono što je netom ulovljeno.
U mreži su bili muzgavci, kozice, nešto rakova i sitne ribe; zamirisat će brudet, muzgavci idu na salatu. Tako protječe jedno uobičajeno ljetno prijepodne pripadnika Braniteljske zadruge “Škrpun” u Baćini kod Ploča, uz more, s idilom koju malko ipak narušava socrealistična vizura ulaza u objekt Luka Ploče, piše Slobodna Dalmacija
Gradio ju je Titov samoupravni socijalizam, a od velikosrpske otimačine spasila ju je Lučka garda, formacija koja danas ima status rubne, takoreći paravojne. Sastavljena je od “mladića” koji su danas u “zlatnim godinama”, koji su listom otišli u običnu radnu mirovinu, a ne vojnu, iako su je debelo zaslužili. No, većma je nisu ni tražili; oni su domovini htjeli dati, a ne od nje uzeti. Oni nisu dio tajnog registra jer nemaju što tajiti; kriju se oni koji su dobili braniteljski status nizašto.
Lučki gardisti se ne kriju, ali država ih je zaboravila. Na proslavama obljetnica osnivanja Hrvatske ratne mornarice, ili na obilježavanju obljetnice prve vojne pomorske bitke u Domovinskom ratu, ne guraju se u prve redove i nema ih na fotografijama. Država voli svoje heroje, ali ne voli one “drčne”, neposlušne, voli krotku janjad koja salutira pred predsjednikom, ili predsjednicom – vrhovnim zapovjednikom Hrvatske vojske. To je u redu, hijerarhiju treba poštovati.
No, da su lučki gardisti bili krotki i poslušni, ne bi se samoorganizirali protiv snažne Jugoslavenske narodne armije u najkritičnijem trenutku, nego bi možda šutke pristali na diobu Hrvatske “malo seki, malo braci”, novu granicu koja bi se iscrtala do Omiša. Možda bi danas natpisi “Ploče” i “Baćina” bili na ćirilici…
Heroji kojima se hrvatski jug divio, a državni ih je vrh tek naknadno priznao (da bi ih potom zbog “ekstremno buntovnog” stava razvojačio – iako ih nikad nije ni formalno zavojačio), junaci koji protiv JNA nisu imali ni praćku, ali su imali srce, mozak i prkos, danas su ljudi u šezdesetim godinama. Od Lučke garde ostala je ratna uspomena, pomalo gorak okus u ustima nakon svega i – braniteljska zadruga u Baćini, na adresi Portina bb.
Hvala, ne treba…
I tu je šef, kao i u Domovinskom ratu, u sam njegov osvit, isti mladić: Mladen Braco Milošević. Famozne i strahotne 1991. imao je 39 godina, danas 69, i jednaki plam u srcu. Ipak, odonda su se nanizale i dijagnoze, ali ni jednu Braco nije htio pripisati ratu. PTSP nije sramota, ali je fluidna kategorija koju su mnogi zloupotrijebili.
Braco neće, kao što nije htio ni vojnu mirovinu; nakon službe domovini nastavio je – služiti narodu, i u penziju je otišao s većinskim paketom staža u Luci Ploče, gdje je najveći dio radnog vijeka proveo u struci, u svojstvu kapetana plovnog objekta. Od države nije dobio niti tražio stan, živi u očevu stanu u Pločama. Nevoljko je primio tek nekoliko odličja, jer nije red odbiti kad te se ipak netko sjeti, zahvali, stisne ruku.
Prvi zapovjednik obrane hrvatskog juga, zaštitar Jadrana na njegovu najtoplijem dijelu obale, preteča “Zenga” (Zbora narodne garde), u ime svojih lučkih gardista učinio je ono što je njemu i njima bilo najbitnije: obranio je cjelovitost Hrvatske. Jedan od rijetkih službeno priznatih vojnih osoba (također bez vojne mirovine) koji cijeni inicijativu butnovnih Pločana je jedan od osnivača HRM-a Miro Lozina. On i Braco dugogodišnji su prijatelji, a rat je na “njihovu jelovniku” za predjelo i desert kad se nađu za stolom. Dobro jutro i laku noć.
Pogotovo otkad su obojica umirovljenici, pa imaju više vremena i prisjećati se i ljutiti se, ali i ponositi se što su bili prvi među najhrabrijima. Što su jurišali na oklopljenog diva oboružani praćkom. I izbili mu oko lukavstvom, potjerali ga da odglavinja onkraj naše strane Jadrana…
Bliži se trideseta obljetnica osnivanja HRM-a, ali i prve (i jedine) prave pomorske bitke u Domovinskom ratu. Riječ je o akciji zauzimanja ratne luke Ploče – akciji naziva “Male Bare” – po nalogu tadašnjeg Tuđmanova ministra obrane Luke Bebića, kojega zbog tog poteza i danas spominju po dobru. Akciji HRM-a, koji postaje pravni sljednik “legalizirane” Lučke garde, i pločanskim dragovoljcima tada su se priključili Opuzenci i Metkovci.
Flota HRM-a u povojima bila je: remorker, dizalica, trajekt “Pelješanka” i dva pilotska čamca, a dvije sajle razvučene su od vrha Obale tri do brda Višnjica u Luci Ploče. Akcija je trajala od poslijepodneva 14. rujna ’91. do ranih jutarnjih sati sljedećeg dana. Danas na mjestu poprišta bitke dragovoljci pak – kužinaju…
Pomogla je Četvrta…
– Akciji “Male Bare” prethodile su dvije, kodnih naziva “Barut” i “Zbrojovka”. U prvoj smo oteli barut iz rezervnog skladišta Dračevac na ulazu u Ploče, točnije mi smo kao još uvijek paravojna tvorba osiguravali akciju Četvrte gardijske brigade. Ekipa preko Mira Lozine, pukovnika, dolazi iz Splita; ukupno 400 tona baruta zaplijenjeno je u toj i nekoliko kasnijih operacija. Prva je bila u ljeto ’91. A tek “Zbrojovka”…
U Luci Ploče nalazilo se skladište oružja tadašnje SFRJ, namijenjeno izvozu u zemlje Trećeg svijeta. Pazite, Luka Ploče bila je, uz Rijeku i slovenski Kopar (tada u Jugoslaviji), najveća trgovačka luka.
Nažalost, danas je Kopar jači od svih, ali to je materijal za neku drugu priču. Uglavnom, mi smo tada uz jaku potporu Četvrte oteli oko 5000 cijevi! Zbrojovke smo iz strateškog razloga zamijenili za “rumunjke”, da budu manje prepoznatljive, i odmah smo ih poslali u distribuciju po hrvatskim bojištima – sažima Braco, prisjećajući se.
Tih se godina pisala povijest, a bojišta su se u osvit devedesetih, nažalost, već počela formirati. U Kninu već gori plamen, Slavonija je kao parni kotao, a pripadnici Lučke garde i dandanas posthumno spočitavaju “ocu domovine”, predsjedniku Tuđmanu, da je stvari rješavao previše diplomatski. Presporo.
– Sjećam se da Slovenci nisu htjeli predati svoje oružje u ruke središnjice JNA, a naši jesu. To je bilo nedopustivo! Desetari JNA već su spremali oružje za stvaranje “velike Srbije”.
Ploče su bile posebno zanimljive zbog strateški locirane luke, a ja sam svojim očima u Zagrebu vidio kartu sa žutom granicom Hrvatske koja seže do – Omiša! Nema Ploča, Pelješca, našeg juga! Ljudi moji, rekao sam mojima, pa u Zagrebu se lagano formira “Zenga” i peku se volovi, a mi šutke padamo!
Tako je došlo do samoorganiziranja, iz čistog bunta. Nema diplomacije kad dogori do nokata, tu treba protupožarni aparat, a ne pregovori – smatra “drčni” Braco.
Državni vrh uviđa potrebu vojne intervencije, Lučka garda ulazi u sastav HRM-a, a Miro Lozina u ime admirala Svete Letice Barbe postavlja Bracu Mladena Miloševića za načelnika za sigurnost ratne luke Ploče i hrvatskog juga.
Vapaj iz Dubrovnika: Ljudi, pomagajte
Donedavni zapovjednik Lučke garde organizira ljude i u obrani Dubrovnika; Slano je napušteno, već ulazi srpska vojska…
– Nakon formiranja Lučke garde, kao službenog prvog pomorsko-desantnog pješaštva pri HRM-u, stiže vapaj iz Dubrovnika. Željko Čizmić, kasnije prvi zapovjednik Dubrovačke satnije, naziva Lučku gardu pri HRM-u i telefonom te jesenske noći 1991. godine upućuje vapaj: “Ljudi, pomagajte!” – prisjeća se naš sugovornik.
Braco Milošević potom ide u Gruž; u podrumu kuće sastaje se buduća jezgra obrane Grada, pod plaštem noći dolazi petnaestak očajnih, ali i hrabrih ljudi; iza svakoga od njih stoji neka skupina, voljni su vojno se udružiti protiv okupatora. Moglo bi ih se skupiti tristotinjak…
Na ratnu uzrečicu “branit ćemo Dubrovnik do zadnjeg Hercegovca”, Braco se trpko nasmijao.
– Nije bilo baš tako, nisu gospari lako predali bitku. U obrani na Srđu skupilo se oko 220 ljudi – ističe Milošević, kojemu je inače u formiranju Lučke garde bio uz bok i Slavko Vitanović.
Sveto (Letica) stajao je iza svih akcija, njegovo je bilo zeleno svjetlo, a Lozina izvršni šef. Puno se napravilo u kratkom razdoblju, a prije službenog završetka rata Braco Milošević proglašen je “ekstremno ekstremnim”.
Ljutio se jer su neki visoki državni dužnosnici u ratu zanemarivali hrvatski jug uz neformalno obrazloženje da “od Dubrovnika do Neretve ima manje stanovnika nego u Ilici”.
Mirno žive svoje umirovljeničke živote. Imaju djecu, većina ih ima unuke, a ribolov s dvije plivarice dnevna im je terapija.
Većinu ulova podijele ili prodaju po simboličnoj cijeni, da se pokriju troškovi održavanja objekta u Portini. Braco lignje lovi za laku noć, skuše za dobro jutro; bolji je to lijek od bilo kakvih tableta. Nadaju se samo jednom:
– Svake godine sve više lažnih sudionika slavi obljetnicu osnutka HRM-a i bitke “Male Bare”. Ja dijelim ljude u četiri kategorije: dobri i loši, nedomoljubi i domoljubi. A ovi koji se kite tuđim zaslugama sigurno nisu domoljubi, niti dobri ljudi. I ne može im niti mjesto u prvom redu dati hrabrosti da me pogledaju u oči – kaže Mladen Braco Milošević, prvi među najhrabrijima.
Lenka Gospodnetić/Slobodna Dalmacija