Doživljaji iz našeg djetinjstva ostali su duboko usađeni u naše sjećanje. Jedan od njih je i miris tek pečenog kruha. „Najeo si se njegova mirisa“ čekajući da se ohladi, kako bi ga otac ili majka razrezali i podijelili. Kruh je značio život. Bio je skroman i jednostavan. Nije ga se razbacivalo.
Danas su pekarnice pune svakovrsnih vrsta i oblika, te ga možeš birati po svom ukusu. Sama činjenica da ti se nudi velik izbor, znak je da te je teško zadovoljiti. Brzo ga se zasitiš pa tražiš nešto novo.
Tu „glad“ Isus dobro poznaje, te nam nudi sebe govoreći: „Ja sam kruh koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijek.“(Iv.6.51).
Isus nam daje „kruh protiv smrti“
„Izvadi ribu iz vode, ona neće preživjeti. Slično je s čovjekom bez Boga“, reče sveti Ivan Vianey. Zbog toga se Bog približio čovjeku pod prilikama kruha i vina, kao kruh života koji je s neba sišao.
Papa Ivan Pavao II. nam kaže:“ Euharistija je sakrament velikog smisla: umornom izgubljenom čovjeku koji trpi i gubi osjećaj smisla-vraća taj smisao, pomaže mu obnoviti vjeru u prave ideale, volju za život i nadu.
Isus nam daje „kruh protiv smrti“. Želja za neprekidnim životom, duboko je ukorijenjena u čovjekovu životu, jedan je od dokaza da smrti ne pripada zadnja riječ. Zadnja riječ pripada ostvarenju Isusovih poziva: „Nastojte sebi pribaviti nepropadljivu hranu, koja ima trajnost za život vječni i koju će vam dati Sin Čovječji, jer njega za to ovlasti Bog Otac“(Iv.6.27).
U životu nikad ne ide sve glatko. Tu su sumnje i klonulosti. U tim trenutcima se sjeti da Bog čovjeka nikada ne ostavlja samog, iako se on često grozno osjeća i ništa mu ne polazi za rukom. Bog koji ti pokazuje životni cilj pruža ti pomoć na tom putu. Treba ju prepoznati i prihvatiti.
Današnja liturgijska čitanja nas posebno upućuju na kruh. O svakidašnjem kruhu nam govori prvo čitanje iz knjige o Kraljevima. (1.Kr.19.4-8). O nebeskom kruhu čuli smo u trećem čitanju, koje je iz evanđelja po Ivanu.(Iv.6.51). U današnjem, pak, drugom čitanju iz poslanice svetog Pavla Efežanima (Ef.4.30-5,2) poučeni smo kako se kruhom, kao darom Božjim, valja u životu služiti, da bi smo na kraju svega zauvijek blagoslovili kruh vječnog života. Iz današnjeg evanđeoskog teksta saznajemo da mrmljanje, kao takvo, nikad nije dobro, Ono je naša ljudska osobina jer nema čovjeka koji nikad nije mrmljao. Ali to ne znači, da je to i naša vrlina. Isus reče Židovima u današnjem evanđelju: Ne mrmljajte međusobno. (Iv.6.43).
A ako to Isus veli, onda se mrmljanjem, kao takvim, nitko ne bi smio ponositi kao nekom krepošću. Nažalost ima i toga. Ne budi stalno mrzovoljan mrmljajući-kritizirajući sve što ne shvaćaš i do čega ne možeš doći. Tako postupajući rastjeruješ sve od sebe i ostaješ još dublje u svojim dilemama koje te „izluđuju“.
U današnjem prvom čitanju slušamo o proroku Iliju, koji je bez sumnje bio veliki prorok. Da nije, ne bi upravo on kao predstavnik proroka, koji je uz Mojsija, kao predstavnika Zakona, bio zajedno s Isusom na Brdu preobraženja. Prorok Ilija je bio neobično revan i neustrašiv. On se nije nikoga bojao kad je bilo u pitanju vršenje Božjeg zakona. On se suprostavio i samome kralju. Zato su i Ivana Krstitelja smatrali Ilijom, jer je i on Kralju Herodu rekao u lice: „Ne smiješ imati ženu brata svoga!“ (Mt.14.4). Pa i za samog Isusa su mnogi govorili da je Ilija, jer je bio stalan i dosljedan u svemu što je govorio i činio.
Snaga ljubavi je u tome da od neprijatelja načiniš prijatelja
Prorok Ilija je veliki pobornik Božjeg Zakona i očuvanja Saveza, koji je Izrael s Bogom sklopio na gori Sinaju. Borio se protiv klanjanja poganskom bogu Baalu, što im je nametao kralj Arab i njegova žena Izabela. Zbog toga ih je stalno opominjao. I kad nije uspio riječju, pokušao je onda dijelom uvjeriti kralja i kraljicu da čine krivo. Upriličio je na brdu Karmelu žrtvovanje u čast boga Balla i Jahve-Boga koji jest. Tom zgodom se okupilo čak 450 Baalovih svećenika, da upriliče žrtvu svom bogu Baalu. Međutim, Baal nije došao zapaliti žrtvu, iako su oni stalno vapili i vikali da to učini. Ilija se čak narugao da malo jače viču, jer ih Baal ne čuje. Budući da Baalovi svećenici nisu uspjeli zapaliti svoju žrtvu, kako je bio dogovor tada je Ilija podigao svoj žrtvenik Jahvi, polio ga vodom, tako da ga je bilo otežano zapaliti, da bi onda zazvao Božju vatru, koja je u trenu spalila žrtvu, tako da je narod odjednom počeo klicati: „Jahve je Bog! Jahve je Bog!“ (I.Kr.18-39).
Sve je to dobro, ali što se nakon toga dogodilo je vrlo problematično, neshvatljivo. Nemoguće je to opravdati ljubavlju i snagom Boga kojega je Ilija zazivao, i u ime kojeg se vatra na ovlaženom žrtveniku rasplamsala. Ilija u svom pobjedničkom raspoloženju dade pobiti svih 450 Baalovih svećenika. Ne, to nije u skladu s Bogom ljubavi kojega je Ilija zazivao i propovijedao. Nije cilj pobiti „zalutale ovce“ već da ih se vrati u ovčinjak. Teško je kriviti ovcu jer je zalutala. Možda je krivnja u pastiru koji ih nije znao čuvati.
Snaga ljubavi je u tome da od neprijatelja načiniš prijatelja, a to je Ilija propustio, te je izazvao bijes kraljice Izabele, koja je Iliji zaprijetila pogibijom.
Upitaj se Ilija koji je plod tvoje molitve i koji joj je bio cilj? Da li samo dokaz Jahvine moći ili vraćanje zalutalih, što bi ti trebao biti prioritet pokazujući im snagu Jahvinu. On je Bog koji prašta, okuplja, a ne rastjeruje, koji oživljuje, a ne ubija.
U strahu od smrti Ilija je pobjegao i otišao „dan hoda u pustinju“. (I. Kr.19.4). Prva knjiga o Kraljevima o tome piše: „ Došao je u Beer Šebu. Tu je onda, umoran i shrvan od puta i žalosti, sjeo pod smokvu i u želji da umre, ovako se Bogu obratio: „ Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ (I.Kr.19.4). „ Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod, preteško je to za mene. Ako ćeš ovako sa mnom postupati, radije me ubij.“ (Br.11.14-15).
Najlakše je „baciti koplje u ledinu“, umjesto prihvatiti se posla kojeg ti je povjerio, a On će osnažiti ruku tvoju i korake ti upraviti. Mnogo je stepenica na putu k cilju, koje nisu prepreka, već putokaz i provjera ustrajnosti. Spašava se samo onaj koji ustraje do kraja.
Ilija ustaj: „Pred tobom je dalek put!“ (I.Kr.19.7) i tada je Ilija „ustao, jeo i pio“. I okrjepljen tom hranom išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. (I.Kr.19.8).
I pred tobom je još „dalek put“. Kako bi ga mogao prohodati sve do cilja, posluži se „kruhom s euharistijskog stola“, kruh koji te vodi k vječnoj gozbi u krilu Očevu.
Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin. Blago čovjeku koji se njemu utječe, riječi su psalmiste u današnjem pripjevnom psalmu… Čuo si ih. I tebi su upućene!