Uzdižu se dimnjaci iznad trošnih zgrada ali ne odaju znakove života. Ajme kući gdje se jutrom ne može zapaliti vatra na žaru što je prekriven lugom ostao od sinoćnjeg žara kojeg su ukućani prije počinka zaštitili kako bi im dao iskru za nadolazeći dan.
Kuća je prazna-tužna, gdje majke nema. Majka, ta čuvarica ognjišta, darovateljica života, majka koja širi mir, spokoj, sigurnost, unoseći radost života, pružajući oslonac nejakim i nesigurnim nogama, majka koja je „začin i snaga“ svim ukućanima sjedinjujući ih u zajednicu ljubavi, zajednicu koja slavi Boga za dar života.
Prazna je kuća gdje kruha nema
Prazna je kuća gdje kruha nema. Prisjetimo se majčina kruha premazana tankim slojem svinjske masti posute šećerom, kruha „bijelog“, koji je „glumio“ najslađi i najprivlačniji kolač. Prisjetimo se dana kada se nije znalo što će se ručati, a što večerati, te očevih riječi: Kruha mora biti, a drugo što Bog providi. Dat će Bog.
Kruh je svetinja. Ne bacaj ga ako ti je nešto ostalo. Poljubi ga i stavi na kamen kako bi ga ptice pronašle, pogostile se i otpjevale zahvalnicu s visoke grane, da se bolje čuje.
Jedna drevna priča propovijeda o starom i mudrom kralju, koji je upravljao svojim podložnicama pravedno i razumno. Predosjećajući kraj svojega života, postao je svakim danom sve zabrinutiji za budućnost svojega kraljevstva. Jednoga dana pozove svoga sina jedinca i kaže mu: „Sine, moji su dani odbrojani. Idi u svijet i potraži kruh sreće, jer samo ako možeš svojim podanicima dati kruh sreće, bit će oni siti, a ti ćeš njima biti dobar kralj“.
I princ je otišao u svijet ne bi li negdje našao kruh sreće. No, u koju god bi pekarnicu došao, i u kojoj god bi trgovini pitao za kruh sreće, nitko nije o njemu ništa znao. Na kraju je bio izgubio svaku nadu da će ikada naći kruh sreće. Tada, tako žalostan, beznadan i jadan sjede na jednom proplanku da se malo odmori, kad li mu priđe neko dijete koje ga upita: „Uzmi, nemam više, ali ću s tobom to podijeliti“, reklo je dijete.
Kad je princ uzeo taj kruh, odmah iz njega nestade svake žalosti i beznađa. Učinilo mu se, kao da svega toga u njemu nikada nije ni bilo. „To je kruh sreće!“, vikne princ. „Ti imaš kruh sreće. Daj mi još!“. Odakle ga imaš?“. „To je kruh koji je jutros ispekla moja majka. Dala mi ga je da ne budem gladan. Ti si bio gladan, pa sam ga s tobom podijelio“, obrazložio je dječak. „I to je sve?“, upita princ. Zar to nije neki posebni kruh? „Ne, to je kao i svaki drugi kruh, ali je on između mene i tebe podijeljen. On je za tebe postao kruh sreće“.
Tako je princ saznao gdje se nalazi kruh sreće za svako vrijeme. Otišao je kući i sve ovo ispričao svom ocu, starom kralju. A otac je sada bio posve siguran da će svoje kraljevstvo predati u prave ruke.
Tamo gdje se kruh ne otima, nego dijeli s onim koji ga nema, tamo je kruh sreće i sreće života.
Svojevremeno je američki biskup Fuiton Sheen govorio da „istok traži križ bez Krista, a zapad Krista bez križa“.
Senzacije privlače ljude poput magneta. Ne, ne mogu ih zadržati. Ljudi ih se brzo zasite. Ono što ljude zadržava je riječ koja im se upućuje.
Ljubav se udvostručuje kad se dijeli
Sigurno ima osoba koje su nam odbojne, kao i onih koje nam ulijevaju povjerenje. Dovoljna nam je samo koja riječ ili gesta da nas „osvoje“.
Isus je morao u svojoj pojavi i u svojoj riječi imati nešto smirujuće i svjedočko. Njegova riječ je izvor mira i optimizma i onima koji su ga slušali prije dvije tisuće godina, kao i nama danas koji ga slušamo posredstvom evanđelja. Svojom riječi on hrani, siti našu dušu za mirom, smislom, ljubavlju.
Kad čovjek ogladni, gubi svaki interes osim za potrebe svoga tijela – trbuha.
Isus dobro poznaje čovjeka, zato ga i želi čudesnom hranom nasititi. Ono što oni imaju: pet kruhova i dvije ribice je malo, zato on intervenira svojom moći i dogodi se čudo. Da, čudo nije nagrada za lijenost, već pomoć u postizanju cilja.
Kad čovjek učini sve što je u njegovoj moći, Bog ga neće ostaviti na cjedilu. Tek tada on nastupa i doprinosi što nedostaje našoj slabosti i dogodi se čudo.
Ima ljudi koji su uvijek nezadovoljni, nikad im dosta. Nemaju Božjeg blagoslova – čuju se komentari koji ih sažalijevaju.
Ima ih koji traže samo kruha i igara, zaboravljajući na dušu, zato su i nakon postignutog nezadovoljni.
Bog je moj cilj, moja snaga i moja utjeha imajući na pameti Isusove riječi: „Ja sam kruh koji je s neba sišao“.
Evanđelist Ivan nas želi uvjeriti da je Isus stalno među nama nazočan i vodi o nama brigu.
Kad su se svi nasitili Isus reče učenicima: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!
U tom kršćanska predaja vidi razlog štovanja ostataka euharistijskog kruha pohranjenog u oltarskom svetohraništu, a naši pradjedovi razlog poštivanja svake mrvice zemaljskog kruha kao Božjeg dara.
Ljubav se udvostručuje kad se dijeli. Dijeljenje ništa ne umanjuje već se pretvara u dobitak.
Lijepo zbori korejska molitva: Kao što ti, Gospode, ne možeš nebo zadržati samo za sebe, tako i trebaš kruh s drugim dijeliti, jer je kruh nebo. Kao što je svima zajednički pogled na zvijezde nebeske, tako i ti trebaš kruh s drugima jesti, jer je kruh nebo! Neka kruh uđe u tvoja usta, jer je kruh nebo! Stoga čovjek treba dijeliti kruh, jer je kruh nebo! (Kim. Chi Ha).
„Prorok veliki usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!“. (Lk.7.16.). Molimo gospodina da nas svojim Duhom poveže u međusobnoj ljubavi i brizi za sve koji su u nevolji i potrebama.
Radost će te obasjati kad shvatiš da nisi samo potrošač, već i djelitelj kruha, stoga je potrebno s riječi prijeći na djela.
Čeka se tvoja riječ: Tu sam, Gospode, sluga tvoj sluša.