Okupiše se susjedni želeći malo predahnuti od naporna rada. Pripremili oni nešto za jelo i piće kako bi ovlažili suha grla nakon pjesme koja spontano krene kao zahvalnica Bogu za dobru ljetinu, za lijepo vrijeme i zdravlje kojim ih je obdario. Lijepi su to trenuci u kojima se pojedinci natječu u iznošenju duhovitih zgoda u kojima su sudjelovali.
Ma gdje su Jure i Mate, upita netko. Ja sam ih zvao, odgovori drugi. Ma to su mi susjedi. Rekoše mi da „nemaju vremena za gubljenje“. Zaista, puno rade-vrijedni su oni i svima rado priskaču u pomoć. Najgori su za sebe. Oni ni ne znaju za odmor. Bojim se da će brzo klonuti.
„Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste“
Odmor nije izgubljeno vrijeme, već obnavljanje snage za posao koji nas čeka, jer svaki dan donosi nove brige. Vrijedne ruke uvijek nađu čime bi obogatile svoju svakidašnjicu, zaslužujući kruh svagdašnji. Znaju oni za riječi svetog Pavla koji reče: „Tko ne radi, neka ni ne jede“, te ne žele biti nikome na teret, već rado dijele plodove svoga truda uvjereni da je blaženije davati nego primati.
Časte oni Boga preko čovjeka. Znaju za Isusove riječi: „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste“. Potrebna nam je samo vjera „koja i brda premješta“.
Nećemo mi Boga „nagovarati-prisiliti“ da nam nešto udijeli, da nam pomogne. On to stalno radi obdarivši nas darovima snage, uma i srca, što mi postepeno otkrivamo.
Problemi nas čine poniznima i „pozivaju na molitvu“, koja je svjedočanstvo ljubavi.
Majka bi dijete nahranila i da ono ne traži. Zabrinuta je kad šuti, kad joj se ne obraća, kad se je „povukao u sebe“. Zna ona što se dogodilo. To je vapaj za pomoć. Treba ga očistiti, okupati i nahraniti.
Njezinu brigu i ustrajnost zapažaju i susjedi diveći joj se. Dijete majčinu brigu doživljava kao nešto normalno, što se zbiva samo po sebi, kao što se sunce rađa svakog novog dana.
Svjestan je toga samo onda kad izostane. Kad obolimo postajemo svjesni vrijednosti zdravlja i našeg neodgovornog ponašanja-nismo se čuvali. I za prijateljem žalimo kad ga izgubimo, budući da smo „bili škrti“ u lijepim riječima priznanja i zahvalnosti.
Tužna je činjenica da se o čovjeku lijepo govori tek kad umre. Grob mu prekriju ružama, a u životu su mu stazu posipali trnjem nerazumijevanja i osude bez provjere.
Umoran sam, umoran, prijatelju umoran, riječi su pjesnika. Nisu to riječi kukanja, već vapaj za razumijevanje i pomoć.
O kako lijepo zvuče Isusove riječi u današnjem evanđelju: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo“. (Mk.6.31.).
Isus koji uvijek ima osjećaj za čovjeka u tom je pozivu ispred svog vremena. U njegovo doba nije postojao pojam „godišnji odmor“. Najveća većina se „odmarala“ samo onda kada vremenske neprilike nisu dozvoljavale rad ni na kopnu ni na moru.
Čovjek je biće rada, koji se kroz rad stvara, izgrađuje i raste.. No, također je činjenica da sve što mi stvaramo jest nesavršeno, propadljivo. Taj nas rad umara i potrebni smo odmora.
Sve ljepote i tajanstvenost prirode i svemira nastalo je Božjim djelovanjem. I već tada, u početku, Bog je predvidio odmor-sedmi dan-nedjelju. Tada s psalmistom možemo uskliknuti: „Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni“. (Ps.126.3.).
„Stvorio si nas, Bože, za sebe i nemirno je srce čovječje dok ne počine u Tebi!“
Današnja čitanja nam pokazuju odmor kako ga je Bog zamislio. To je odmor uz Gospodina i u Gospodinu. Osobito današnji psalam to naglašava-odmor u društvu Dobrog pastira.. „Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam: na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju“. (Ps.23.1.).
On je naš odmor, jer je u njemu mir naš. I molimo ga da primi molitve svoje obitelji koja se raduje njegovoj pastirskoj brizi i slavi njegovu ljubav u euharistiji. Znam: „Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodnjem ću Domu prebivati kroz dane mnoge“. (Ps.23.6.).
Evanđelist Marko predstavlja narod koji poput izgubljenog stada traži Isusa pravog pastira, koji će za njih voditi brigu te ih upućivati na pašnjake zdrave duhovne hrane.
Čovječanstvo stalno doživljava razdor i nesklad, a pokušaji pomirbe ne donose željene učinke. Čežnja za vladanjem nad drugim stalno uzima maha. Stoga apostol Pavao u drugom čitanju predstavlja Isusa kao jedinog mirotvorca, jer samo je on u stanju oblikovati novog čovjeka. Samo je on žrtvovao svoj život kao dobar pastir koji polaže svoj život za svoje stado. Zato sveti Pavao piše da je on naš mir.
Isus često odlazi u osamu da se odmara nakon napornog i iscrpljujućeg dana i tjedna. To su trenuci dodira s prirodom, koja je Božji dar čovjeku. To su trenuci potpunog angažiranja i zajedničkog života s učenicima koji ga u miru izvještavaju o svemu što su učinili. A on im nakon toga reče: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto i otpočinite malo“. (Mr. 6.31.).
Zanimljivo je da se Isus molio sam, ali se odmarao s prijateljima, šaljući nam poruku zajedništva.
Treba paziti da se zajednički susret ne pretvori u traženje osobne-sebične utjehe. Odmor treba biti predah, stanka u obavezama i životnoj borbi.
Zajedništvo se ne smije pretvoriti u susret danguba i lutalica. Ako nema radinosti, zajednički se susret pretvara u naviku, bezdušni ritual, zamor i dosadu.
Jedna kineska poslovica priča da je „bolje jesti suhi kruh s pametnim ljudima, nego roštiljati s budalama“. Upitaj se s kime se ti rado družiš?
Zajedništvo s Isusom rađa novi oblik međuljudske solidarnosti i pomaže da svatko pronađe svoje mjesto u društvu, pa i u obitelji. Nikad se nije toliko govorilo o zajedništvu kao danas. Kakvi su rezultati? No, nije se do sada vidjelo toliko podjela, nerazumijevanja i neuspjeha. Ljudi se sada, više no ikada, osjećaju kao ovce bez pastira.
Aktualne su riječi svetog Augustina: „Stvorio si nas, Bože, za sebe i nemirno je srce čovječje dok ne počine u Tebi!“.
Tko će nam vratiti svježe vode? Tko će smiriti različite glasove da bismo mogli čuti glas pravog Pastira. Kod Krista nalazimo sigurnost da smo voljeni i prihvaćeni.
Uzmi si vremena za razmišljanje, za igru, za čitanje, za molitvu, za samilost-ona je put sreće, za darivanje-ono je otklon od sebičnosti, za dobra djela-ona su ključ za nebo.
Urugvajska nam poslovica kaže „da je bolje u životu izgubiti jednu minutu nego u jednoj minuti izgubiti sav život“.
Možda ćeš u danima odmora shvatiti tu mudru poruku i darovano ti vrijeme pravilno vrednovati.